Miroslav Tichý rođen je 1926. u Nětčicama (Moravska, Čehoslovačka), a odrastao je u gradiću Kyjovu, u kojem je proveo gotovo cijeli svoj život. Nakon Drugog svjetskog rata upisao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, na koju je primljen kao izniman talent. No tadašnji komunistički sustav, sa svojim krutim pravilima, nije bio okruženje u kojem bi Tichý mogao pronaći svoje mjesto. Oktroirani socijalistički realizam i njegov nekonformizam nikako nisu bili idealan par. Ta je veza bila unaprijed osuđena na propast. Prekid akademskog obrazovanja značio je istodobno i prekid s oficijelnom umjetničkom scenom. Na nju se nikada više neće vratiti. To je bio i početak njegova povlačenja iz društvenog života uopće. U Kyjovu će i preminuti 2011. godine.

U gornjim se redovima, uz nužne korekcije vremena i mjesta, kriju biografije mnogih umjetnika koji su život proveli na margini, stvarajući izvan priznatih i poznatih okvira. No priča o Tichýju tu ne završava. Autsajderski život u siromaštvu, između boemštine i samotnjaštva, često na rubu beskućništva, bio je njegova svjesna odluka. Živio je u vlažnom i memljivom stanu bez grijanja. U Kyjovu je slovio kao osebujna, dijelom i sažaljenja vrijedna figura. Nije vodio brigu o svome izgledu. Na ulicama ga se moglo prepoznati po iznošenoj odjeći, osobito po osebujnom kaputu koji je godinama krpao iglom, koncem i – osobito – žicom. Više je puta Miroslav Tichý morao biti hospitaliziran zbog psihijatrijskog liječenja, a početkom 1970-ih bio je osuđen i na polugodišnju zatvorsku kaznu. Ekscentrik u životu, takav je bio i u fotografiji. Danas se smatra jednim od najradikalnijih i ujedno najposebnijih fotografa 20. stoljeća – umjetnikom koji je sam pojam fotografije doveo u pitanje.

Jaroslav Brabec, Portret Miroslava Tichýja

Unatoč životu na margini, posredovanjem švicarskog psihijatra Romana Buxbauma i kustosa Haralda Szeemanna, Tichý će 1990-ih i 2000-ih pronaći put do šire međunarodne publike. Objavljen mu je niz monografija, a njegove fotografije našle su put do važnih svjetskih muzeja i galerija. Iza njega su brojne samostalne izložbe u Berlinu, Londonu, New Yorku, Parizu, Tokiju, Madridu, Beču i Pekingu. Njegovi su radovi stigli i do pariškog Centre Pompidou. Sve mu je to donijelo ne samo umjetničku slavu, nego i bogatstvo, no on ništa od toga nije prihvatio. Iako su se njegove fotografije prodavale i po peteroznamenkastim cijenama, nastavio je živjeti život pustinjaka s kamerom – život koji je sam odabrao. Nikada nije prisustvovao niti jednom događaju vezanom uz svoje fotografije. Publikacije i izložbe nisu ga zanimale. Ništa mu to nije bilo važno. Na svog pokrovitelja Buxbauma, koji se bavio promocijom i trgovinom njegovim radovima, nije gledao blagonaklono. Smatrao je da su fotografije koje su završavale na tržištu bile otuđene od njega. Mit o ekscentričnom autsajderu bio je komercijalno iskorišten.

U fotografiju ga je odveo gubitak slikarskog ateljea. Prestao je slikati i posvetio se fotografiji i crtanju. No svoje fotografije Tichý nije snimao klasičnim fotoaparatima. Počeo je izrađivati improvizirane kamere i uređaje za povećavanje od otpadnih materijala. Njegovi su aparati nalikovali njegovu kaputu – svojevrsnim zakrpama: izrađivao ih je od limenki, žice, rola toaletnog papira, starih stakala naočala i kartona. Sklapao ih je i brtvio uz pomoć žvakaćih guma i katrana, dok su funkciju okidača vršile obične gumice.

Odjeven u svoj stari kaput, s tom apsurdnom tehničkom improvizacijom fotoaparata u ruci, uputio se u potragu. Lutao je tragajući za – ženama. Desetljećima je fotografirao gotovo isključivo žene u svakodnevnim situacijama – u šetnji, na bazenu, na ulici. Žena će ostati njegov trajni motiv.

Sve što ima veze s Tichýjem – njegov život, rad, ambicije, odnos prema fotografiji – bilo je čista suprotnost glamuru koji inače prati ženski fotografski portret. Hodao je u potrazi za motivom, a kada bi se ukazala prilika, fotografirao je bez dopuštenja, skrivajući kameru ispod kaputa. Nije imao posebne preferencije – bitno je bilo samo da je u kadru žena. Tichý je inspiraciju pronalazio na ulicama, tržnicama, bazenima, ne dijeleći žene prema godinama, izgledu, odjeći ili bilo čemu drugome. Najčešće je fotografirao s leđa, izazivajući pritom smiješak, rjeđe ljutnju ili prijekor. Fotografirani prolaznici uglavnom bi pomislili da on uopće ne fotografira – da njegove čudne kutije nisu fotoaparati, niti da bi u njima mogao biti film.

Miroslav Tichý imao je ustaljenu rutinu. Svaki je dan pritisnuo okidač točno stotinu puta, nakon čega bi odlazio kući izrađivati snimljeno. U tom radu nije bio pretjerano pedantan. Fotografije bi precrtavao, šarao po njima, a oko mrlja i ogrebotina se nije uzrujavao. Fotografije i crteže držao je u potpunom kaosu svoga stana, izložene vlazi i propadanju.

Tichý je uvijek iznova tvrdio da je svijet iluzija, da svatko vidi ono što želi vidjeti. Stoga se, po njemu, nije vrijedilo truditi niti uznemiravati. Živio je u vlastitom svemiru, ne prihvaćajući društvene norme i ciljeve koje bi mu drugi nametnuli. Prestao je fotografirati još 1990-ih, ali nakon prve izložbe koju su mu organizirali, interes za njega nezaustavljivo se zahuktao. U kasnijim godinama postao je pristupačniji i često više nije tjerao posjetitelje koji bi ga došli potražiti u njegovu domu.

Svijet se zainteresirao za ovog osebujnog umjetnika i njegove neoštre, mutne, neprecizne, zgužvane, pod- ili preeksponirane fotografije, pune mrlja, otisaka prstiju i tragova nemarna rada s fotografskom kemijom. Na prvi pogled, to su bile slike tehničkog diletanta i neznalice. No ta je nesavršenost bila dio Tichýjeva plana, integralni dio njegova umjetničkog izraza. Fotografska publika, kritičari, povjesničari i galeristi imali su ozbiljan problem s kategorizacijom njegova djela. U fotografiji do tada nije bilo ničega sličnog. Konceptualno, tehnički i sadržajno – bilo je to nešto jedinstveno, za što povijest fotografije nije imala ime. Zabavno i ironično, opsesivno i erotsko, dramatično i skriveno – a sve to snimljeno rukom umjetnika koji je i sam bio zagonetka i nedokučiv. Sebe je nazivao samurajem i Tarzanom u mirovini. Svijet je morao prihvatiti da u fotografiji ipak nije sve već rečeno.

Njegova je fotografija više od fotografije. Ona je posveta ženi. Naizgled tehnički nesavršene slike žena u svakodnevnim situacijama zapravo su bile istodobno nježni, voajerski i poetski otisci – u biti duboko subverzivni. Tichý i njegovo djelo kulturni su fenomen koji naše znanje o umjetnosti i tehnici, kao i poimanje ljepote i društvene normativnosti, stavljaju na ozbiljnu kušnju.

Tichý nije bio autsajder zato što nije imao izbora – njegov je egzil iz društva bio dobrovoljan. Upravo se u tom povlačenju krije filozofski značaj njegova djela. Jer to povlačenje nije bilo samo iz političke i društvene zajednice, nego i iz umjetničke. Kao što je odbacio druge važeće kanone, tako je odbacio i onaj umjetnički. Suprotstavio se imperativu estetskih i moralnih normi u slici – imperativu jasnih linija i oštrih kontura, prihvatljivog sadržaja i socrealističke poruke, ali jednako tako i vladajućim, kontekstualiziranim ulogama namijenjenim ženi i muškarcu. U njegovoj fotografiji nije bilo laži – ni u sadržaju, ni u formi. Njegovo je djelo nepripitomljivo. Kad pročitamo misao Theodora W. Adorna da je „umjetnost magija, oslobođena laži da bude istina“, lako ju je prepoznati kod Tichýja. Fotografija, ili možda ispravnije – anti-fotografija Miroslava Tichýja upravo je to: magija lišena laži. A njezina se istina krije u nesavršenosti. Tichýjeva fotografija živi od nje. Nesavršenošću je slavio prolazno i pomaknuto. Samuraj je njome izazivao diktat vremena. Provokacija i subverzija koje su djelovale kao da dolaze iz nekog drugog vremena. Tichý je shvatio da ljudi u lijepom i tehnički savršenom vide istinu, jer im je tako lakše. No on je odbio tehničku preciznost poistovjetiti s istinom – radije ju je tražio u nejasnom.

Tichýjeve slike žena često su kritizirane kao voajerističke. Njegove fotografije djeluju poput potajnih pokušaja približavanja drugome biću, često snimljene kroz ograde, prozorska stakla ili lomove svjetlosti. No njegova kamera nije otkrivala mušku dominaciju koja teži definirati sliku žene. Bio je promatrač koji je sam sebe jedva činio vidljivim – i kao fotografa u činu snimanja i kao društveno biće. Njegove fotografije nisu bile produkt traženja, već čekanja i ustrajavanja. Tichý je bio nježni i pasivni pronalazač kadrova, a ne predator.

U državi u kojoj je sve bilo javno kontrolirano – pa tako i estetika i sadržaj društveno prihvatljive slike – Tichýjev privatni pogled bio je čin otpora. Žena nije bila prikazana kao socijalistička radnica, nije bila propagandni motiv, već svakodnevno biće u svojoj nepolitičnoj ulozi. Iako to naizgled djeluje kao odmak od političkog i posveta privatnom, jasno je da je Tichý u svom subverzivnom i duboko političkom činu zakoračio u opasnu zonu.

Tichý nije inscenirao svoje kadrove, nije ništa namještao niti uljepšavao. Samo je fiksirao trenutke koji su mu se činili vrijednima, duboko svjestan da se svijet u svojoj stalnoj mijeni ne može fiksirati. Bio je improvizator, čija se uloga sastojala u opsesivnoj gesti sakupljanja. Njegovi se motivi često ponavljaju u njegovih stotinu ekspozicija na dan. Nije imao namjeru, niti je htio objašnjavati. Samo je pokazivao. I to na način koji nas prisiljava da za gledanje odvojimo vrijeme. Njegove fotografije traže od promatrača da gleda pažljivije, da se dulje zadrži, da među ogrebotinama, česticama prašine i nepravilno eksponiranim dijelovima fotografije pronađe skriveno. Njegova umjetnost nije dekorativna, nego meditativna. U tom smislu njegove fotografije stoje u potpunoj opreci s današnjom kulturom slike – potrošive, reproduktivne i kompatibilne s Instagramom.

Činjenica da je Tichý sam izrađivao svoje kamere nije samo kuriozitet, već ključ za razumijevanje njegova svjetonazora. Od otpada i bezvrijednoga stvarao je alate i sredstva gledanja i percepcije. Iz smeća potrošačkog društva izvlačio je svjetlo. Tichýjevi uređaji nisu bili mehanički strojevi, nego ekstenzije subjekta – fotografa. Njihova je složenost bila svedena na minimum dovoljan za dobivanje rezultata. Sve iznad toga bilo je nepotrebno. Svaka kamera služila je snimanju fotografija, ali je ujedno bila i njegov autoportret. Umjetnost ne treba opremu – ona živi od duha. Na fotografski papir Tichý nije projicirao svjetlo studijskog fokomata, nego svjetlo vlastite duše.

U jednom je intervjuu Tichý rekao: „Ako želiš biti slavan, moraš raditi lošije od drugih – ali s boljim ukusom.“ U toj paradoksalnoj formuli sabijen je njegov umjetnički svemir: biti poseban, a ne perfektan. Biti istinit, a ne uspješan.

Bi li Tichý postao i ostao Tichý da nije živio u Čehoslovačkoj 20. stoljeća?

Pogledajmo najprije iznimno bogatu češku fotografiju. Imena poput Josefa Sudeka, Františka Drtikola, Jaromíra Funkea, a kasnije Emile Medkove, Jana Saudeka i Viktora Koláře postavila su standarde u povijesti europske fotografije. Između piktorijalizma, nadrealizma, socijalne dokumentacije i poetskog realizma razvila se fotografska (i ne samo fotografska) tradicija sa svojom osobitošću – tehničkom, estetskom, sociološkom i filozofskom.

Sudek, „praški pustinjak“, ostat će zapamćen kao češki majstor svjetla – njegove fotografije prozora, mrtve prirode i gradskih krajolika nose u sebi sakralnu dubinu. Drtikol, snažno pod utjecajem simbolizma i secesije, stekao je slavu akt-fotografijama koje su žensko tijelo prikazivale više kao duhovnu formu, a manje kao fizički objekt. Funke je bio jedan od prvih koji je već 1920-ih fotografiju iskoristio kao umjetnički alat kojim se može prikazati apstraktno. Nadrealizam je obilježio fotografiju međuratnog razdoblja, jednako kao i „poetski dokumentarizam“ poslijeratnog vremena. Česi su na sebi svojstven način isprepleli svakodnevicu i melankoliju s humorom, ironijom i apsurdom.

U taj se obrazac Miroslav Tichý ne uklapa – a istodobno je s njim duboko povezan. On je „izgubljeni sin“ te tradicije, koji se ne oslanja na svjetlo, formu ili politiziranu sliku, nego isključivo na kaotičnost instinktivnog pogleda.

Sudek je slavio tehničku vještinu, što Tichýu nije bilo nimalo važno. Drtikol je kroz igre svjetla prikazivao žensko tijelo kao insceniranu konstrukciju, dok mu je Tichý vraćao spontanost i svakodnevnost. A dok su fotografi 1960-ih i 70-ih koristili dokumentaristički potencijal fotografije, Tichý nije dokumentirao ništa – osim možda sebe, kao prikriveno ogledalo društva koje ga nije željelo vidjeti. A i to ne fotografijom, nego životom.

Tichý stoga stoji u paradoksalnom odnosu prema češkoj fotografiji: on je suprotnost njezinim estetikama, a ipak rezultat njezina najdubljeg gibanja. Uništava sliku kako bi je spasio. U tom smislu, možda je najradikalniji češki fotograf 20. stoljeća – ne zato što je bio bolji, nego zato što je odbio biti dio sustava koji je fotografiju vidio isključivo kao reprezentaciju. On je poseban slučaj. Svo njegovo djelo je radikalan pogled iznutra. Pri tom ne pogled reprezentativnog uzorka tadašnjeg Čeha, nego pogled autsajdera iz opredijeljenja. U njemu je vidljiva sva briljantnost češke fotografije, ali i svi lomovi koji su je zadesili.

Možemo se poigrati i dalje pa spekulirati što bi se s Tichýjem dogodilo da je živio negdje na Zapadu.


Što bi postao Miroslav Tichý da je živio u npr. Sjedinjenim Američkim Državama – možda u New Yorku ili Los Angelesu, u sustavu koji individualizam ne sankcionira, nego glorificira?

Pitanje je to jednako fascinantno koliko i tragično. Dvije kulture, dva pogleda na autsajderstvo. Tichý na Zapadu – to bi možda značilo: više slobode, više prisutnosti, zasigurno i više poštovanja za života. U društvu koje ekscentričnost zna prezentirati kao brend, možda bi bio rano otkriven, možda od galerista koji u njegovim samostalno izrađenim kamerama ne bi vidjeli otpad, nego konceptualnu umjetnost. No – i to je ključna stvar – bi li tada još uvijek bio Tichý?

Jer Tichýjevo djelo nije samo produkt jednog čovjeka, nego rezultat kulturne sredine, neslobodne u zapadnjačkom poimanju demokracije, ali i njegova svjesnog odbijanja svijeta u kojem je živio. Na Zapadu bi Tichý teže uspio biti bjegunac, na način kako je to uradio u Čehoslovačkoj. Pitanje je bi li bilo improvizacija s gumicama i kamera od limenki. A bez tih okolnosti njegovo djelo ne bi bilo Tichý kojeg poznajemo.

Tichý nije stvarao da bi djelo bilo gledano. A to je na Zapadu teže, ukoliko „tržište“ odluči drugačije. Zapad bi mu vjerojatno ponudio mjesto u sustavu. I možda bi ga prihvatio. No time bi upravo ono što ga čini Tichýjem bilo poništeno: njegova radikalna svrhovitost bez svrhe. Možda bi tamo bio uspješniji – ali ne bi postao taj Tichý. Možda bi se prilagodio, možda bi ga prilagodili. Možda bi ga stilizirali u „ikonu autsajdera“, „fotografa otpada“.

Gledano tako, možda je bilo nužno da ostane gdje je bio. Da upravo u prostoru između ondašnjeg društvenog sustava i ignorancije, između poetike i siromaštva, između ludila i istine izumi svoj jezik. Zapadni svijet ga je na kraju ipak otkrio – ali prekasno da bi ga promijenio. Srećom. Jer, samo život na margini mogao je stvoriti djelo koje dopire do srži fotografije.

Tichý na Zapadu?
Možda zvijezda.
Ali ne mit.

Iza Tichýja ostat će, za onoga tko želi vidjeti i čuti, univerzalne životne lekcije – uputstvo kako biti slobodan i svoj. Pogledajmo koje su to lekcije.

1. Gledanje nije samo konzumiranje vizualnog – gledanje je ujedno i stav. Tichý je umro, a mi živimo u 21. stoljeću – stoljeću sveprisutne, ali i manipulirane, često i besmislene slike. Tichý nam dolazi poput upozorenja da gledati ne znači samo konzumirati. Gledanje je stav – poručuje nam.

2. Lekcija o moći neprilagođenog

Neprilagođenost je čin oslobađanja; nepristajanje na brzinu i imperative optimiziranja svega. Norme štite istinu koja odgovara tvorcima tih normi. Prava i osobna istina nalaze se upravo sa onu stranu normi

3. Povlačenje nije bijeg.

4. Za snimiti nesavršenu sliku potrebna je hrabrost. Kao i za živjeti nesavršen život.

5. Ljepota nije besprijekorna.

Digitalni svijet nas vara dajući iluziju da se sve može poboljšati. Tichý kaže: pusti da bude kako jest. Pusti da pogreške govore. Nesavršenost je dio stvarnosti i duboko je ljudska.

6. Lekcija o brzini

Tichý nas uči da gledati treba polako. U kulturi u kojoj je biti u žurbi statusni simbol, i gdje svaka slika traje samo sekundu, njegova fotografija je poziv na usporavanje. Njegova su djela zagonetke. Ne mogu se vidjeti bez zaustavljanja.

7. Lekcija o dostojanstvu

Možda i najdublja Tichýjeva lekcija. O dostojanstvu čovjeka koji ništa ne posjeduje, a sve vidi. O dostojanstvu da budeš drugačiji, bez potrebe za opravdavanjem. O dostojanstvu da stvoriš nešto što ne služi nijednoj svrsi osim vlastitoj istini. Ovo je i opasna lekcija. Kapitalizam ne oprašta neproduktivnost. Njega ne zanima istina, nego profit. U svijetu kojim upravlja cijena, Tichýjevo djelo je neprocjenjivo jer se opire. Kaže: „Ja sam tu – ali ne za vas. Ja sam ono s čim niste računali.“

Gledano tako, Miroslav Tichý nije biće iz prošlosti, nego prorok budućnosti. Svijet evidentno postaje sve luđi, a on kao da ga je predvidio i ostavio nam lekcije da bismo ga ipak nekako mogli preživjeti.

Nino Berbić, Prometej.ba

Tekstove ovog autora čitajte u rubrici Fotografija

------------------------------------------

Želite da Prometej nastavi postojati? Onda donirajte.

Potrebne informacije možete pronaći ovdje.

------------------------------------------