Gustave Caillebotte (1877)

Sredinom XIX vijeka Pariz je bio sve osim lijepo mjesto za život. Prljav, mračan, prenapučen. Katastrofalni uvjeti stanovanja bili su plodno tlo za razne bolesti, koje su se brzo i lako širile. Grad je bio zatvoren i mračan, svjetlost je prodirala samo do rijetkih mjesta. Stopa smrtnosti novorođenčadi i broj umrlih od epidemija dostizali su mitske razmjere. Kriminal i mizerija suvereno su vladali ulicama. Veći dio grada nije se mijenjao još od srednjeg vijeka. Ožiljci revolucija i oružanih sukoba bili su vidljivi posvuda.

Svrgnućem kralja Louis-Philippea i dolaskom na vlast Louis-Napoléon Bonapartea, nećaka Napoleona Bonaparte, u posljednjim dekadama XIX vijeka započela je sveobuhvatna rekonstrukcija i modernizacija grada Pariza. Ovaj zadatak, Louis-Napoleon Bonaparte, sada samoprozvan Napoleon III, povjeriće Baronu Hausmannu. Baron se svojski prihvatio posla i u opsežnom gradjevinskom poduhvatu promijenio lice grada. Izgradnja bulevara, parkova, javnih površina i komunalne infrastrukture dala je prepoznatljiv pečat urbanitetu grada Pariza. Baronova arhitektonska ostavština i danas dominira centralnim Parizom.

I upravo Pariz ovoga doba, u osvit svoje moderne, bio je mjesto i datum rođenja flanera. Iako na pojam flanera sporadično nailazimo i mnogo ranije, onaj čuveni literarni dendijevski lik rodiće se upravo ovdje. Rodni list flanerizma nalazimo na stranicama koje su ispisivali Larousse, Bazin, Balzac, Fournel. No, slavnim ga je na kraju ipak učinio Charles Baudelaire, otac flanera kao amblematskog posmatrača modernog metropolisa. U svom djelu iz 1863. godine „Slikar modernog života“ Baudelaire ga je portretirao kao „pasioniranog posmatrača“. Imajući za ishodište Baudelairovo djelo, Walter Benjamin će ga u XX vijeku uvesti u akademska filozofska i sociološka tumačenja. Razvoj i popularizacija urbane antropologije osamdesetih godina XX vijeka, daće novi zamah savremenom izučavanju i promišljanju flanerizma.

Flaner je svjedok prelaza grada iz predmoderne u modernu. Grad se mijenjao fizički, ali se istovremeno mijenjalo i društvo, kao i način na koje je ono opažalo i doživljavalo grad. No šta su to moderna i modernitet? Za Baudelairea su to „ono efemerno, prolazno, kontingentno, polovica ljepote, dok drugu polovicu čini ono vječno i nepromjenjivo“.

Paul Gavarni, Le Flaneur, 1842.


Flaner je, u najkraćem, šetač koji pasionirano i „kreativno“ opaža grad, iščitavajući ga kroz njegove sociološke strukture. Neraskidivo je vezan za urbanitet. U svojim voajerističkim šetnjama on osjeća grad svim svojim osjetilima. Iz blizine posmatra gradski inferno, ali stvari ne uzima zdravo za gotovo. Vidljiva i opipljiva „zvanična“ realnost njega ne zanima. Kako će Banelli reći pišući o Hesselu: „Fascinira ga permanentna dijalektika različitih vremena koja se taloži u velikom gradu“. On traži ono skriveno, guli ljušture i naslage na stvarima i licima. Transformira ih na način da oni poprimaju samo ono značenje koje im on daje. Realnost koja njega zanima nerijetko je ona mračna i skrivena, realnost je to zapostavljenih skupina i polusvijeta. Imajući to u vidu, nije nam teško zaključiti da je flanerova rabota zapravo pjesnička. Riječ je u konačnici o transcendiranom Baudelairovom pjesniku. Arhetipskom umjetniku na pragu rađanja moderne. Lutajuća je to duša koja traži tijelo. Lako nam je stoga zaključiti da nije svaka šetnja urbanim pejzažom flanerizam.

Iako flaner u potpunosti pripada metropoli i svoje urbane šetnje preduzima u cjelokupnom urbanom pejzažu, svoju najpotpuniju realizaciju on pronalazi u okviru pasaža, arhitektonskog fenomena koji je rođen istovremeno kad i flanerizam. Staklom nadsvođeni prolazi u kojima su se smjestile prodavnice, teatri, uslužne djelatnosti, restauracije i drugi sadržaji, zamaglili su do tada jasnu granicu između eksterijera i interijera. Takav korjenit društveni „događaj“ nije mogao proći bez flanera. Flaner je u pasažu kao riba u vodi. Benjaminovo monumentalno djelo „Arcades Project“, na kojem je radio od 1927. godine, pa sve do svoje smrti 1940. godine (i kojega, uzgred, nikada nije završio), zauvijek je i literarno neraskidivo povezalo flanera sa pasažima, čineći da jedno drugome daju trajni smisao. Pri tome, flaner svojim obitavanjem u pasažu ne daje pristanak novoj formi kapitalističkog života. Prije bi se moglo reći da protestira protiv iste. U ponekim radovima čak pronalazimo i teze prema kojima flanerizam sadrži i određenu dozu aktivizma.

Ovaj gradski lutalica hoda polako i bez cilja. Zauzima jednu naizgled ambivalentnu poziciju, onu individualca u gomili. Uvijek je u punom posjedu svog individualizma. Nema flaniranja u grupi, to je uvijek aktivnost pojedinca. S druge strane, njegovo prirodno stanište, njegova pozornica je gomila. On zna da je u gomili, ali nije dio gomile, i uživa u tome. Stoga su mnogi, a u čemu je prednjačio Benjamin, skloni ustvrditi da je flaner simbol otuđenja koje je došlo u paketu sa procvatom moderne. No, bilo bi pogrešno na osnovu toga ustvrditi da je flaner usamljen. Tome nije tako. Da li mu je pri tome dosadno? Ne, ni u kom slučaju, mada bi moglo lako biti da ga ja na flaniranje nagnala dokolica kao nusproizvod pomenute alijenacije. No, i ako je tako, dosada se raspršila onog momenta kada je šetač postao flaner.

Flaniranje je tjelesno iskustvo, zahtijeva kretanje. Fizičku prisutnost u mizanscenu. Zadovoljstvo je u samom činu kretanja. Flaner ne hoda po utvrđenoj ruti. Kreće se bez cilja, vođen samo intuicijom. Walter Benjamin je ovo imao u vidu kada je uzviknuo: „Bacite plan grada!“ Flaner ne čeka, on se kreće. Traženje suprotstavlja metafizici čekanja, a time i dosade. Njemu, kako već rekosmo, nije dosadno.

Walter Benjamin. Charles Baudelaire


Flaner je tradicionalno muškarac. Recentna promišljanja flanerizma, doduše, uvode i pojam flâneuse – ženskog flanera. Mada, odnos žene i grada u ovom kontekstu, u pravilu biva reduciran na besciljni šoping. No, vremenom se javljaju i sve glasniji protesti protiv ovakve stereotipizacije i poricanja mogućnosti da se i žene mogu naći u cipelama „promatrača“. Ovdje se ističe zapažena knjiga Lauren Elkin „Women walk the city in Paris, New York, Tokyo, Venice and London“.

Flaner je privilegirani aristokrata. Za flaniranje je potrebno vrijeme. On hoda polako i poručuje da si može priuštiti slobodno vrijeme, da nije prinuđen raditi. Ikonička je slika flanera koji u svoje šetnje izvodi kornjaču na povodcu. To može imati, i vjerovatno ima, dvojako značenje:

Kao prvo, znak je to dekadentnosti i luksuza koju si kao aristrokrata može priuštiti.

Kao drugo, hodajući polako on uspijeva uhvatiti sve one impulse koje grad u svojoj živosti šalje, ali ih je nemoguće primiti krećući se uobičajenim tempom. Usporavajući, uspijeva uhvatiti više podražaja iz okoline, što mu omogućava da stvari sagledava na drugi način. Time se otvara mogućnost da i poznate stvari gleda na način kao da ih vidi prvi put. O ovome je pisao Walter Benjamin, vraćajući se iznova u svoje rane dane, reflektirajući svijet koji je promišljao kroz svoje berlinsko djetinjstvo, dovodeći se time u stanje očaranosti kakvo doživljavamo kada stvari gledamo po prvi put.

Osim već pomenutih činjenica da je flaner muškarac i aristokrata, on gotovo da i nema drugih identitetskih obilježja. Anonimnost mu je potrebna za nesmetano posmatranje. Prema Baudelairu – biti u centru svijeta, a ipak ne biti viđen.

Važno je i uočiti distinkciju između flanera i kozmopolite. Obojici je doduše svojstveno kretanje, no flaner za razliku od ovog drugog, nema ambiciju usvajati kulturne forme i obrasce koje uočava u svojim hodajućim meditacijama.

Značenje pojma flaner evoluiralo je vremenom, prelazeći put od svog originalnog, bodlerovskog tumačenja, do nekih već pomenutih interesantnih (post)modernih čitanja. Jedna od zanimljivijih pojava u ovoj evoluciji jeste recentni pokušaj upotrebe flanera u marketinške svrhe. Primjetan je napor marketinških stručnjaka da pozivaju kupce u svoje dućane situirane u gradskim četvrtima, pješačkim zonama ili šoping centrima, obraćajući im se kao flanerima, te nazivajući šoping flanerizmom. Ovakva zloupotreba i kompromitacija pojma flaner u svrhu konzumerizma je naravno oksimoron. Flaner nije konzument. Njega ne zanima sama roba u izlozima. On iz ponude roba u izlogu iščitava tanane sociološke strukture grada, te promjene u njima. Kada su u Parizu u zlatno doba flanerizma iluminirani izlozi, ova revolucija je za većinu stanovništva imala za posljedicu potpuno novi ugođaj kupovine i snažan vjetar u leđa konzumerističkim tendencijama. No ne i za flanera – za njega je to bila samo dobrodošla pozornica na kojoj je mogao promatrati novonastale društvene promjene. Okretanje leđa konzumerizmu za njega ni u kom slučaju nije značilo okretanje leđa društvu. Naprotiv. Možda je na ovom mjestu najumjesnije posegnuti za distinkcijom pojmova „avangardnog“ i „popularnog“ flanera, kako to pronalazimo u radovima Mary Gluck.

Postoji li danas flaner, i ako da - kojoj bi svrsi mogao služiti? Na razini teorije diskusija je više nego živa. Nemali je broj onih koji mu odriču mogućnost postojanja u ovom vremenu. Tako je naprimjer odnedavni nobelovac Peter Handke jasno obznanio kraj flanerizma u postindustrijskom društvu. Sa druge strane, nemoguće je ne primijetiti veoma intenzivnu prisutnost flanerizma u javnom diskursu. Tako ga pronalazimo u filmskoj i modnoj industriji, već pominjanom marketingu, književnosti i publicistici, filozofiji i sociologiji, umjetnosti, pa i veoma zanimljivim start-up idejama. Danas, u velikim svjetskim metropolama, pronalazimo poduzetne mlade ljude koji nude „ture flaniranja“ svojim gradovima, nastojeći posjetiocima i turistima pružiti iskustvo kojim smo se bavili u ovom tekstu. Mogli bismo zaključiti da je flaner još uvijek na ulicama gradova, da je živ, pa čak i u dosta dobroj kondiciji. Ostaje nam promišljati da li se i koliko promijenio, da li mu je svrha još uvijek ista i koji je rezultat na semaforu u utakmici između „avangardnog“ i „popularnog“ flanera. Time na bogatu i dobro dokumentiranu genealogiju flanerizma zasigurno još dugo nećemo staviti tačku.

Benjamin je rekao da će u 20. vijeku flanera zamijeniti umjetnik, fotograf, novinar i detektiv. Danas, na početku 21. vijeka, čini se da su karte ponovo promiješane. Fotografi i detektivi izgubili su bitku protiv modernih tehnologija, novinari i umjetnici se također ne osjećaju najbolje, a flaner i dalje na ulici traži grad i sebe u njemu.

Nino Berbić

Sarajevo, V/2020

Prometej.ba