Goran Sarić: Osluškivanje nečujnog i buka i bijes
(Enver Kazaz: “Glasovi”, poezija, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2018.)
Naše doba nije naklonjeno knjizi i književnosti. Fejs, twitter, instagram – sva sila (a)socijalnih medija - dobrano su potisnuli štampanu riječ. Većina ljudi danas razmišlja ovako: Zašto bih išao u biblioteku – o knjižari da i ne govorimo! - kad mogu “švrljati” po internetu? Šta će mi novine i knjige?
Mali primjer: “u srcu” univerziteta na kome radim evo već dva desetljeća nalazi se mali trg. Njime dnevno prođe i po nekoliko hiljada ljudi: studenata, profesora, administrativnog osoblja… Ima tu i menza, kafić, supermarket, pa i knjižara. Ipak je to akademski trg! Ali, u toj knjižari odnedavno ne možete kupiti novine. Ni jedne jedine!
Što se tiče “lijepe književnosti”, proza se još kako-tako i drži. Romani poznatih pisaca u Holandiji se nerijetko prodaju u stotinama hiljada primjeraka. Od toga se dâ lijepo živjeti. No, takav uspjeh je rezervisan samo za odabrane.
A poezija… Ona je, grubo rečeno, totalno zapostavljena. Ne samo da se nije ostvarilo proročanstvo velikog pjesnika da “poeziju će svi pisati” nego i ono malo objavljenih knjiga iz tog književnog žanra gotovo da više nema ko čitati!
Tako u eri selfija i lajkanja lirika odumire poput dinosaura. Jer, dobar stih traži pažljivog čitaoca: koncentraciju, dubinu, prefinjenost… Zato svaku valjanu knjigu poezije treba s pažnjom propratiti.
Upravo takav slučaj je s knjigom poezije uglednog univerzitetskog profesora, književnog teoretičara i kritičara, prof. dr. Envera Kazaza (Kamenica, 1962), djelu koje nosi naslov “Glasovi” (Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2018).
Iako mu je ovo već četvrta poetska zbirka, Kazaz je – dijelom i zbog spomenute marginaliziranosti poezije – široj javnosti prije svega poznat po britkim polemikama s predstavnicima šovinističke vlasti, njihovim udvoricama i čankolizima.
O čemu u novoj knjizi pjeva Enver Kazaz? Naslov sve kaže: o glasu, i glàsanju. Kao što u pogovoru primjećuje Ivan Lovrenović, ovdje se radi o istraživanju “glasa u njegovim beskrajnim modifikacijama kao bitno određujućeg elementa čovjekovoga čovještva; osluškivanje glasa u svim njegovim bezgraničnim pojavljivanjima…”
To onda znači da u Kazazovim “Glasovima” imamo posla sa svojevrsnim "varijacijama na “zadanu temu”. Nije onda ni čudo da se ova knjiga od preko dvije hiljade stihova, sa šezdeset i tri pjesme (“segmenta”, kako ih naziva Lovrenović) numerisanih tek rimskim brojevima, iščitava kao kompaktno “izvajano” djelo, koje kao da je u hipu “iscurilo” iz pjesnikovog pera!
Što se samog postupka tiče, odmah da primijetim da je pjesnik ovdje sebi zadao težak zadatak. Naime, u gotovo svim “segmentima” (pjesmama) ove knjige imamo posla s rimom i rimovanjem. Često je to otvorena, ponekad skrivena rima, dok katkad imamo posla i sa slobodnim stihom. Sâm autor kaže da se ovdje upustio u svojevrsno “istraživanje prostora stiha i pjesme, mogućnosti rime”. To mu je najvećim dijelom uspjelo, s tim što mi se čini da ponegdje ipak ima nategnutog “pjevuckanja”, kao u pjesmi pod brojem XXVIII:
“…kao bura more/Talasaš nježne zore/I svaki put iznova tako/Putuješ, a nigdje nisi mak'o”. (Podebljao GS)
Takva, ne odveć česta mjesta, mi se čine jednim od rijetkih slabijih mjesta u “Glasovima”.
A sad o onim najupečatljivijim momentima.
"Tako u eri selfija i lajkanja lirika odumire poput dinosaura. Jer, dobar stih traži pažljivog čitaoca: koncentraciju, dubinu, prefinjenost… Zato svaku valjanu knjigu poezije treba s pažnjom propratiti."
Jedna od najupadljivijih značajki ove knjige je to da je ona skoro u cijelosti izgrađena na dihotomijama: glas-nemuštost, život-smrt, ljubav-mržnja, priroda-ljudi … Naspram breze, trave, vode, širine neba, stoji onaj koji odvajkada, uporno i neumoljivo kvari igru: Njegovo Đavolstvo Dvonožac. Biće koje s puno nasilja i, kako to naziva prof. dr. Sulejman Bosto, “antropocentrične oholosti”, ruši i melje sve oko sebe. Na taj način se nasuprot “ljudske povijesti kao povijesti nasilja, stratišta, laži”, pojavljuje jedan tajni svijet: glas i šapat (prividno) neživih stvari koje mi, slijepci kod očiju, smatramo neživima. Iliti, kako to veli Bosto:
„...natura naturans koja se u Kazazovom izričaju oglašava svojim lijepim vitalizmom, glasovima, tijelima i dušama biljaka, svjetla, stabala, svjetlosti, vode, tijela, dodira... – kao protuteža teškoj dijalektici života i smrti, mržnje i ljubavi, erosa i thanatosa, prijateljstva i mržnje, patnje i užitka...“
Ima tu, u tom osluškivanju nečujnog, i suptilnih naznaka istočnjačkih učenja, vječitog obnavljanja života u različitim pojavnim oblicima.Tako se“Glasovi” mogu čitati i kao uporno traganje za žuđenim stapanjem sa stvarima koje dišu i pulsiraju na svoj zagonetni način. Evo jednog takvog primjera:
“A jesi li slušao/Glas stabla u proljeće,/Umilan kao djevojački/Nježan kao njena/Bradavica/I slušao li si/Kako u korijenu/Temelje veže/Vasionske kuće…”
Iz toga proizilazi da spas za čovjeka nije u religiji, niti u uobičajenoj predstavi Boga. Naprotiv. Ovaj potonji se u Kazaza očituje kao strogi, nemilosrdni sudija:
„...ocu/Koji nas/Vreba/S neba/I svaki pogrešan/Korak/Piše/Za postojanje/Ono /Kad vremena/Neće biti...“
S druge strane tajnog jezika bilja stoji ljudska komunikacija - bučno, isprazno blebetanje:
“Jedni drugima/Vičemo/U prazne uši/I niko nikog/Ni gluh/Nas svemir/Ne čuje.”
Kad je o tom motivu riječ, čini mi se da je jedna od najjačih pjesama ona pod brojem XXXIII. Ona opjevava dihotomiju između „mnogoglasja“, mase u kojoj „nikakve jednine/Nije/Ni lica riječi/Ne raspoznaš/Već samo jezik/Odlijepljen od/Stvari“. Jer „Masa/Od postanja/Isto talasa/I u neznanja/Ista/Tone...“
Dvonožac je daleko odlutao od prvotnog sklada s prirodom – ako ga je ikada i imao! On je povodljiv, vlastoljubiv a vlasti snishodljiv, grub i agresivan, nemilosrdan prema slabijima od sebe. Glup i sebičan, on ama baš ništa ne uči iz istorije:
“…historija/Kako se glasa/Kako je/Um prepozna/Kako se sliva/U znanje/Ima li u njoj/Ikakve svrhe/I cilja/Daje li smisao/Njenom hodu/Naš vladar dični... “
U ovim stihovima prepoznajemo onog ranije pomenutog, društveno angažovanog Envera Kazaza.
“Gdje se sakrio smisao krti/Za kojim vrsta oduvijek traga/Što zove boga, a sluša vraga [...]. Televizija donosi/Vijesti crne/U njima samo/Ljudska vika/I svijet koji čeka/Smaknuće.”
U pjesmi pod brojem XLVI mnoštvu su pandan Bik i Srna. Taj sjajni “segment” završava ovako:
O, sestro srno/Moćni biče/Sred ovog mnoštva/Što se miče/Ubija stalno/I ukrug vrti/Vi ste mi boštva/I iza smrti.“
Kad pjeva o surovoj, nasiljem i pukim materijalizmom obilježenoj svakodnevici, Kazaz često „otklizne“ u kolokvijalni, svakodnevni jezik. Tako, u pjesmi o glasovima mitskim (LVI), imamo svijet kojim caruju „tehnologija“, „dnevne informacije“, „ratovi“, „klimatske promjene“, „modifikacije gena“. Kao da slušamo verčernji dnevnik, a ne glas vrsnog pjesnika! No, upravo ovakvim izričajem Kazaz slikovito prijazuje ogromni jaz između čovjeka i svijeta koji ga okružuje, koji zorno pokazuje da se svojim (ne)djelima neprestano očitujemo kao nesretna, raspolućena bića koja žude raj, a na zemlji tvore još-malo-pa-pakao. Ali kad nas sve izda, ipak ostaje ljubav. Na njoj, sve hropćući, izdiše nesavršeni svijet:
A u šâptu/Tvome, draga/Dođu mi sva blaga/I okom se samo/Tvojim mjeriti mogu/[…]/Već sam iznad stvari/U kosmosu između/Naših koža/Ili to sam tamo/Međ zvijezdama prosut…
I tako se u najnovijoj knjizi poezije Envera Kazaza smjenjuju glasovi svjetla i glasovi tame, uzvici nade i vapaji straha, umilni i osioni glasovi, šapat trava i ljudski buka i bijes… Izlaz je – kao što i kaže lijepa pjesma kojoj zaključujem prikaz ove dragocjene knjige – tamo iza riječi, u šapatu, za naše “tvrde” uši, nemuštoga svijeta.
Autor: Goran Sarić, Prometej.ba