Tri dijela, tri sloja, tri puta.

1944, dvije sedmice nakon Dana D, iskrcavanja u Normandiju, istoričar umjetnosti Edgar Auerbach na tragu savezničkih trupa prelazi Kanal u potrazi za umjetninama koje su širom Evrope pokrali nacisti.

1500. mladi slikar iz Holandije se ukrcao na brod osmanskog kapetana sa zadatkom da što preciznije unese u mape reljef obala Sredozemnog mora.

U trećem dijelu/sloju, koji se događa u današnje vrijeme u Los Angelesu, slikarica Karen Christiansen preispituje u smisao sopstvenog života posvećenog umjetnosti.

Smirna Gora je roman koncipiran u obliku triptiha, sa skrivenim nitima koje vežu na prvi pogled nepovezane dijelove.

U ovom odlomku, godine 1949, Auerbach dosta nevoljko odlazi na prijem u povodu Dana republike kod novog šefa jugoslovenske delegacije, pukovnika Topića, o kome Berlinom kruže svakojake priče. Njegov prethodnik, major Beronja – s kojim je Auerbach imao prilično dobre odnose – je dekretom vraćen u domovinu da bi, najvjerovatnije, završio na Golom otoku.

Iako se, na prvi pogled, sve vrti oko otuđenih umjetnina, stvar je mnogo složenija.



Guido Snel (1972) je savremeni holandski pisac i predavač evropske književnosti na Univerzitetu u Amsterdamu. Debitovao je s romanom U zanosu, a 2004. je uslijedio roman Pjesnik i lopov. Njegov roman Mr. Lugosi's Butler (2008) je i kod kritike i kod čitalaca dobio izuzetno povoljne ocjene.



"Još najviše godina dana, pa Collection Point predaju na upravljanje lokalnim vlastima. Brojna djela čiji povrat još niko nije zatražio biće kasnije vraćena punopravnim vlasnicima. Ili njihovim nasljednicima. Ali, to je onda posao drugih, ne više Auerbacha i njegovih ljudi.

Veliki strah vlada od ponavljanja krađe. Broj nepotraženih djela penje se na hiljade. Auerbach i njegovi ljudi su identifikovali sve što su mogli, eksperti su načinili opise, pune su ih kartoteke, a postoje i kopije svih tih kartica. Ali: toliko djela, ko može odoljeti iskušenju?

Ljudi kažu: Njemačka se normalizuje. Nacisti su izginuli, povješani, ili na doživotnoj robiji. Ali gdje je ostala mržnja? Histerija stanovnika Minhena? Auerbach pred sobom još vidi te užarene poglede, 1938. Srednjovjekovni pogrom. I tada se puno kralo. Krađa i zavist su ljudski pokretač kroz vrijeme. Vide svoje savremenike koji imaju više, u žbunju potraže jaku, čvornatu granu i njome drugima prospu mozak. I dadu se u bijeg, s tuđim posjedom pod miškom, pa dođu kući, mrtvi hladni objese tu sliku iznad kamina. Do narednog rata.

Njemačka se normalizuje, Minhen slavi. Uveče, dok Auerbach šeće ulicama, gola, tanka stabla novoposađenog drveća tamno se ističu na kolebljivoj svjetlosti koja se sad širi gradom. Tu i tamo iz jarko osvjetljenih vila odjekuje žamor. Džez. Francusku delegaciju bije loš glas. Ima novih poslovnjaka, katkad ljudi koji su se vratili, iz Švajcarske, iz SAD-a, ponekih koji su zamijetili splet kriminala i krivice i naprosto opet nastavili tamo gdje su stali ’38. ili ’39. Der Lindenbaum je puniji nego ikada. Tamo imaju čitav band sastavljen samo od Amerikanaca, a i ona pjevačica od Božića je ostala tu.

U Collection Pointu se u međuvremenu s izvjesnim uzbuđenjem priča o feštama koje se priređuju u jugoslovenskom izaslanstvu. U konfiskovanoj vili koja je dodijeljena toj delegaciji toče pjenušac i rajnsko vino. Servira se pečenje i, naravno, domaća rakija teče potocima. Novi šef, Topić, je veliki zabavljač.

Auerbach je već više puta odbio njegov poziv. U odlagalištu se nalazi na stotine tepiha i goblena, ali nijedan od njih se ne slaže s opisima i često mutnim fotografijama koje prilaže Topić. Taj Topić je zapravo komičan lik, ili lopov, ili oboje. A da li trguje za sebe, ili za vladu, to nije mnogo važno. Kruže priče o ostalim članovima delegacije, koji bi mu se rado krvi napili. On ih ponižava, razmećući se znanjem. Njegovom privatnom zbirkom. A oni su šačica bezveznjakovića, koja pojma nema o umjetnosti. O ljepoti. O dobrom vinu i finim jelima.

Ah, taj čovjek je šarlatan. Neugodan, ali ne više od toga.

Kad mu već po stoti put stigne takav poziv, Auerbach mora otići. Dvadeset deveti novembar je, očito, nacionalni praznik, Dan republike. Bilo bi sasvim nepristojno kad bi negirao takav praznik.

Vila je prepuna, a usred ciganskog orkestra, koji je našao put do sredine salona, takozvanih poznatih lica iz demi-mondea koje je Auerbach do sada izbjegavao ovdje, u Minhenu, pukovnik je neosporna centralna tačka. Stoji laktom naslonjen na kamin – sa svojom skromnom visinom to jedva postiže – i samo brblja.

Ostalih članova delegacije nigdje na vidiku.

Priča o maču što mu visi za pojasom. Njegov stravični engleski jezik, italijanski akcenat koji probija kroz njega, njegov slavenski izgovor. Putovao je Japanom, priča, na poziv carskog dvora, da restaurira stare majstore, koji su minulih vijekova uspjeli da se probiju u to zatvoreno carstvo. Svugdje je pobrao lovorike za preciznost kojom je uspijevao da izvuče sjaj originala ispod prašine i prljavštine. A kćerka iz jedne stare porodice samuraja je poludjela za njim, bacila mu se pred noge. Otac joj je prijetio, ali nema lijeka protiv ljubavi. Onda mu se otac bacio pred noge. U opasnosti je bila čast porodice; ako on, Topić, ima ikakav osjećaj za čast, zaprosiće njegovu kći. Vidio je tugu u očevim očima, i shvatio šta mu je činiti. Otišao je pod okriljem noći, u prtljagu prastari mač koji mu je poklonio njen otac.

Osjećaj časti, prijatelji, sve se vrti oko osjećaja časti.

Začuo se aplauz. Kad se Topić odvoji od kamina, vrh korica mu se vuče po podu, poput hrome noge šepavog konja."

(s holandskog preveo: Goran Sarić)