Baveći se savremenom prozom, možemo da dođemo do zaključka da sve više naših autora prate važeće tendencije svjetske književnosti, postavljajući u svoj fokus realije života, na uštrb imaginacije koja je vjekovima predstavljala glavno oruđe pisaca. Misera Suljić Sijarić upravo tako i na taj način sačinila je svoju knjigu Kad te noć odnese koja se nedavno pojavila na književnom horizontu Bosne i Hercegovine, štampana u izdanju Planjaksa iz Tešnja. Ovaj roman čini osamdeset pet ili osamdeset šest odjeljaka svrstanih u četiri dijela. Poglavlja sadrže/nose brojne subordinirane naracije, ali one imaju i funkciju prevencije fragmentarnog ili jednosmjernog tumačenja znakova i simbola koje sadrže. Ona se često završavaju još jednim najčešće inverzivno intoniranim motivom ili fabulativnim obrtom koji cijelu priču uključuje u još jedno polje mogućih značenja. Takav postupak Suljić Sijarić koristi onda kada je bilo potrebno dati ne samo novi smisao tekstu nego i pojačati stari. Rekli bismo, da neke od ovih kratkih priča kojima knjiga obiluje mogu biti potencijalno veoma otvorene da prerastu u svoju unutrašnju (ne)kompoziciju i postanu zasebni entiteti. Mi bismo ovo književno djelo nazvali pripovijednim romanom. Možda jeste, a možda i nije to. Pravilo je, kako to formuliše Teodor Adorno (Theodor L. W. Adorno), da nijedno značajno umjetničko djelo nikada nije potpuno odgovaralo svome žanru.

Knjigu otvaraju i zatvaraju glavni likovi Sedefa i Tamina. Sedefa je oličenje pozitivnog, a njena rođaka i drugarica Tamina je suprotno tome. Začudne grafeme koje odražavaju duboku uznemirenost Sedefine duše u susretu, tačnije je možda kazati, sudaru sa uglavnom negativnim senzacijama spoljnjeg svijeta u koji ona ulazi čista srca i očaravajuće emotivnosti, spisateljica je uspjela da oslobodi mogućne patetičnosti koja je bila sasvim mogućna u njima, s obzirom na veoma naglašenu emotivnu određenost izabranog temata.

Pored njih dvije u ovim romanesknim pričama pominju se na desetine likova: Hadžija, Hadžinica, Pekar, Bijeli Ćulaf, Almasa, daidža Pašan, fra-Ivo, komšinica Smilja, brat Fatih, tetak Harun, nana, itd. itd. Deskripcije karaktera nosilaca radnje, izvan glavnih likova, iako najčešće skicuozne, mogu se posmatrati kao zasebni narativni iskazi u okviru pripovijedne strukture. Ti sporedni likovi doprinose kvaliteti ove maštovite naracije. Iako krajnje redukovani spoljašnji opisi tih likova, oni itekako obogaćuju i čine složenijim glavni narativni tok. Autorka uspostavlja vezu sa načelima i ishodištima života ljudi jednoga kraja i nastoji da oni sačuvaju svoj identitet, svoje ja, svoju kulturu i svoj jezik. Ovo književno djelo predstavlja jedan zanimljiv i po senzibilitetu privlačan, moglo bi se čak reći dokument, urađen na specifičan, u određenoj mjeri underground način. Jer za pisanje ovakvih romana važno je da se tok radnje sastoji od različitih smeštanja, premeštanja i razmeštanja narativnih tokova.

Stožerna tačka fabuliranja u knjizi je priča o strastima, položaju žene, usamljenostima, beznađima. Radnja romana ove spisateljice odnosi se na porodični prostor. Pripovijedanje se odvija u sadašnjem vremenu, sa kratkim retrospekcijama. Ovo dramski obojeno slikanje života je, dakle, nȋska događaja i stvari koje se dešavaju (u životu); ono je svojevrstan studijski vivisekt doba, običajnosti, pa čak i rituala življenja. S tim autorka obavija i steže čitaoca koji neće lako i bezbrižno izaći iz njene knjige. Ovdje se, rečeno je već, spaja više raznorodnih i samo prividno razdvojenih tokova što predstavlja sažimanje, istovremenost hronološki i suštinski izmještenih pojava koje se kontekstom povezuju, međusobno sklapaju u nova tumačenja.

Potrebno je reći da je jedan od značajnijih momenata u ovoj knjizi leksički krajolik. Tekstovi su pisani naoko jednostavnim ali djelotvornim jezikom, a koji nam ukazuje na jednu odmjerenost, ne tako svojstvenu trenutku u kojem živimo. Naracija je puna kolorita. Podstakne nas, pokatkad, na razmišljanje poneki izraz koji izbija iz nekadašnjeg vremena. Kad kažemo Misera Suljić Sijarić – mi sada govorimo o zreloj spisateljici čije iskustvo pokriva više slojeva kreativnog čina (eseji, pripovijetke, naučni radovi...). Ova spisateljica pokazuje izvanredan smisao za detalj i deskripciju poput renomiranih majstora pisane riječi. Ona želi da svoj stil izgradi na jakom izrazu i pročišćenoj misli, radije nego na šutiranju čitaoca u cjevanicu da bi pribavila sebi pažnju. Promjena intonativnog i psihološkog odnosa prema pojedinim momentima u sadržaju priče bilo je još jedno autorkino efikasno sredstvo u uspostavljanju punije kontrole nad pripovjedačkim predmetom.

U zaključku bismo rekli: knjiga Kad te noć odnese pisana je sažetim i vjerodostojnim tekstom. Ona se može čitati iz više uglova – kao uostalom i povijest o istini. U fabulativnom toku romana naracija je sasvim mirna ali potkrijepljena obiljem autentičnih detalja, realnim pojedinostima iz svakodnevnog života. Glavni lik priče Sedefa u tamnu seharu pohranila je gorka osjećanja i golubinje zamahe čežnje. Neostvarena punoća života postaje jedna od glavnih sadržinsko-tematskih ali i semantičkih, pa i estetskih okosnica knjige. Ovo djelo nije knjiga koja se čita u jednom dahu, više je to oslikani pripovijedni roman specifične atmosfere u koju upadamo čitajući ga i razgledajući, čiji se ukus i poslije čitanja zadržava u nama, tjerajući nas da joj se vratimo još koji put prije no što taj ukus sasvim nestane iz nas.

Autor: Faruk Dizdarević