KAKO KAMENIM KRIŽEM SAČUVATI SJEĆANJE NA STRADANJA I PATNJU?
Piše: Ivan Markešić Ove, 2014., godine na nekoliko mjesta (Prozor, 28. veljače; Zagreb, 4. ožujka, Požega, 10. lipnja) predstavili smo, a uskoro ćemo (19. rujna 2014.) predstaviti u Bjelovaru do sada najcjelovitiji prikaz jednoga isječka naše novije ramske povijesti, one povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata, iz vremena u kojem su četnici u samo dva dana poubijali preko devestopedeset ljudi, iz vremena koje je postalo naša ramska kalendarska odrednica: prije, za vrijeme i poslije četnika.
U drugome dijelu te za nas Ramljake veoma dragocjene knjige pod naslovom Ubijeni i nestali iz Rame 1941-1947. nalazi se popis ubijenih i nestalih Hrvata i Bošnjaka/muslimana iz Rame 1941-1947. kao i vjerodostojna Fotodokumentacija 1942-1946., što bi trebalo značiti da u Rami rat ni ratna stradanja nisu prestali 8. svibnja 1945., - kada je u Europi i službeno završen II. svjetski rat - nego nekoliko godina kasnije.
Ovom prigodom potrebno je uz sve ovo reći da naša bosanskohercegovačka, ali i hrvatska i srpska javnost prvi put iz pera prof. Ive Goldsteina jasno saznaje da se u Rami, u listopadu 1942. godine, dogodio „genocid“, ali istovremeno i najveći pojedinačni pogrom Hrvata uopće tijekom II. svjetskog rata. Nažalost, o tome velikome zlu, za koje su Ramljaci znali i da je genocid i da je bio najveće stradanje Hrvata uopće u II. svjetskome ratu, nitko nije javno govorio niti ga bilo gdje u školskim povjesnicama spominjao. Čak u vrijeme kada se dogodio, nitko od ondašnjih ni državnih (ustaških) ni crkvenih (biskupijskih ili provincijskih) vlasti, ni u Zagrebu, ni u Sarajevu, ni u Mostaru, ni u Banjoj Luci, niti pak Rimu, nije o tome objavio ni jednu jedinu novinsku crticu. Kao dužnici Talijana nitko od ustaških vlasti u navedenim mjestima nije želio odnosno nije smio (na)pisati istinu o zlu koje počiniše talijanski štićenici – četnici. Nažalost, o tome nije govorio nitko ni od onodobnih crkvenih vlasti koji su velikim dijelom bili dužnici ustaških vlasti. Nitko za taj zločin nije znao niti nosio u svome sjećanju osim onih koji su slučajno preostali – bilo stoga što su bili ženskoga roda ili stoga što su bili maloljetni. Jer, svi punoljetni muškarci bili su poubijani.
To je nažalost naša gola ramska istina. O njoj ove godine osim kratkih novinskih crtica nije želio pisati opet nitko iz hrvatskih državnih i crkvenih institucija. Jer, Rama i ono što se u njoj događalo u tome vremenu nisu ni danas nikome od njih dobrodošla priča – mogla bi poremetiti dobrosusjedsku suradnju - kako na istočnim tako i na zapadnim hrvatskim državnim granicama.
Svi mi koji smo rođeni poslije rata, tu priču o četnicima saznavali smo iz prisjećanja naših roditelja, odnosno iz priča naših baka jer rijetko je tko imao djeda. U vremenu u kojem se širila usmena predaja o tome (zlo)djelu nitko - koliko je meni poznato - nije službeno pokretao inicijativu da se nekim najobičnijim obilježjima - znacima pokraj puta - obilježe mjesta gdje su stradali naši (pra)djedovi. Nažalost, ni dvadeset godina nakon završetka rata u BiH (1991-1995) kojim su s povijesne scene nestali zagovaratelji ideologije zaborava nacionalne povijesti, ništa nije učinjeno da bi neke buduće ramske generacije mogle znati što se u njihovome mjestu dogodilo u najnovije vrijeme. Osim, koliko mi je poznato, da su Magličani (Hrvati katolici) i Kovačipoljani (Bošnjaci muslimani) podigli spomenike u spomen žrtvama četničkoga pogroma.
Kako u nas u Rami nikada nije bilo važno što netko govori, nego tko nešto govori, ovdje neću spominjati imena osoba koje su u Zagrebu, onako uz kavu na zagrebačkome 'pazarišću', razgovarali o potrebi obilježavanja tih naših stratišta iz II. svjetskog rata kao i o knjižici fra Ivana Šarčevića „Put križa – Uzmi svoj križ i slijedi me“ urešenoj s fotografijama 14 ramskih križeva iz 14 ramskih grobalja postavljenih na brdu Gračac iznad Podobora (zahvaljujući fra Mati Topiću i Anti Jeličiću), došli do sljedećega zaključka i prijedloga: bilo bi potrebno i nadasve lijepo, a i krajnje je vrijeme, na mjestima pogubljenja osoba s popisa „Ubijenih i nestalih 1941-1947“ postaviti obične, ovdje predočene mjesne križeve s imenima poginulih koja bi bila uklesana u prikladne kamene ploče postavljene u podnožju križa. Zapravo, bile bi to replike ili ovih križeva koji se nalaze na brdu Gračac, a koje u tu svrhu ovdje donosim da se vidi kako i danas izgledaju jednostavno, ali identitetski moćno, ili pak replike onih križeva koji se nalaze u mjestima u kojima su stradali ljudi s popisa.
Promatrajući na ovome mjestu abecednim redom poredane ramske križeve, vidimo da je gotovo svako naše selo imalo „svoj križ“. Primijetit ćemo, također, da ni na jednome od tih križeva nema ni imena i ni prezimena onoga nad čijim je grobom stajao. Bili su to križevi svakoga onoga tko se smatrao kršćaninom.
Da se ovu akciju obilježavanja stradanja iz 1942. ne bi prepustilo stihiji i (samo)volji političko-stranačkih pojedinaca koji svakim danom s uvijek većim uvjerenjem govore da su vlasnici naše povijesti, bilo bi dobro kad bi cijela akcija - kad je riječ o prozorsko-ramskome katoličkom puku - bila pod pokroviteljstvom ramskoga gvardijana fra Tomislava Brkovića.
Kako već rekoh, nisu važna imena koja ovo predlažu. Smatram važnom i dragocjenom ideju da se dio naše bliže povijesti koji je od zaborava otrgnut knjigom „Rama 1942.“ bude i materijalno obilježen i očuvan na terenu, i to upravo temeljem popisa ubijenih i nestalih koji se nalazi u ovoj knjizi. Ta spomen obilježja ne bi smjela zamijeniti pred ramskom crkvom i samostanom postavljeni Ramski križ. Ovi spomen-križevi trebaju biti čuvari sjećanja. Uz njih se može urediti okoliš, postaviti nekoliko kamenih ploča koje bi služile onima koji bi tu dolazili da u miru mogu sjesti i moliti. A stvar je dogovora s gvardijanom ili mjesnim župnikom bili na tome mjesto bila misa i kada - kao na mjesnim grobljima (u proljeće ili jesen).
Želio bih još na kraju reći da ovo nije izraz bilo kakve moderne hrvatske i bošnjačke nakaradne „spomenikomanije“, nego pokušaj da se ne zaboravi patnja onih koji su u svojim sjećanjima, boreći se u poslijeratnome vremenu s neimaštinom, gladni i neodjeveni, sačuvali uspomenu na ta zla vremena, ali koji su isto tako – i to ne smijemo zaboraviti - svojim vjerničkim kršćanskim životima uspjeli u nimalo zgodnim vremenima stvarati novi život i odgajati djecu bez bilo kakve mržnje, a posebno ne kolektivne. I zato na tome mjestu trebaju biti samo obični ramski križevi, onakvi kakve su ti ljudi znali i mogli graditi. Jer, svako drugo spomen-obilježje bilo bi narušavanje ambijenta u kojem će biti postavljeno. Kad bismo ovo učinili i kad bismo obilježili mjesta bolnih prisjećanja naših roditelja, pokazali bismo time našu iskrenu ljudsku zahvalnost.
Naravno, ovo je također prigoda da i prozorsko-ramski Bošnjaci/muslimani na isti način svojim religijskim znakovljem (npr. nišanima) urade isto. Medžlis Islamske zajednice Prozor, ukoliko bi prihvatio ovaj prijedlog, vjerojatno bi odredio nekoga tko bi to vodio u njegovo ime.
A općinski načelnik trebao bi biti „financijska“ poveznica između predstavnika vjerskih zajednica i nekoga od umjetnika – iz Zagreba ili Sarajeva - koji bi na znalački način umjeli i mogli navedene „znakove pored puta“ (križeve i nišane) ukomponirati u prirodni ambijent, npr. u planinske dočiće (vrtače), jer su svi npr. kod nas u Proslapskoj Planini tih dana poubijani izvan sela - u dočićima, vlakama, u pristrancima. Bio bi to čin općinskog obeštećivanja naše kolektivne: hrvatsko-katoličke i bošnjačko-muslimanske memorije.
I ne na kraju: vrijeme neupitno prolazi, zauvijek nas napuštaju ljudi koji još uvijek znaju pokazati gdje se nalaze dočići, proplanci ili šumske lazine, i mjesta u njima na kojima se pokušalo zauvijek ugasiti budućnost ovoga kraja. Zato se u tome vremenu i pribjeglo provedbi 'genocida'.
Bilo bi, stoga, dobro i korisno barem u ovoj prigodi zaboraviti da se međusobno ne podnosimo. Bilo bi dobro i korisno barem u ovoj prigodi učiniti nešto korisno za one koji nas nisu zamišljali ovakvim beskrupuloznim nezahvalnicima.
Pokrenimo se s mrtve točke inata, i to upravo iz inata.
*Fotografije koje je uradio fra Tomislav Brković preuzete iz knjige Šarčević, fra Ivan (2014) Uzmi svoj križ i slijedi me: Put križa: Gračac u Podboru: Rama. Franjevački samostan Rama-Šćit, 64 stranice.