Kamen na Trebeviću
Pisalo je u jednom dijelu: „Za zdravlje i spas naših triju vladara.“ A onda promislih da je možda bolje da ja isto pronađem neki za našu trojicu vladara, od deset tona i stavim ih pod njega, za zdravlje i spas našeg naroda
Kako se povećanjem nadmorske visine smanjuje razina kisika, tako se i smanjuje želja da čovjek komunicira s drugima, a povećava se da se združi u simbiozu s prirodom Trebevića. Jest vraga, ne daju misli mira i nikako ih ne možeš uhvatiti u jasnu povezanu nit. Sarajevo ispod mene ne da mi mir, a ni ono Sarajevo u meni. Ovo moje postoji samo u meni, a ovo ispod mene ima drugu priču u vremenu prije moga. Šta će biti s njim kad ne bude mog vremena nije me ni briga, nek drugi deveraju kako znaju. Protrčavala je, šetala, rušila i gradila svakojaka rulja po njemu, uvijek ispisujući pomalo svoga i prekrivajući time ono ranije naškrabano. Odlučio sam tako da i ja neki trag ostavim što me dovelo sve do Trebevića.
Prvo sam svratio do Zemaljskog muzeja jer sam čuo od jednog druga s Dolac Malte da se tu može pronaći najbolje kamenje za pritisnut kupus. Kaže on da ima svakakvog kamenja, a svaki priča neku drugu priču. Kontam tako, hajde de, da i moja sarma ima taj posebni šmek historije. Budući da je u Sarajevo pristizalo svašta iz raznih krajeva tako se tu našao i jedan kamen koji nekad bijaše žrtvenik iz 209. godine. Boli me briga šta je bio, nije došao džabe ovdje sve iz Prijedora. Krenuh da ga uzmem kada opazih po njemu slova. Sva sreća da sam savladao uspješno starolatinske natpise pa me ne iznenadiše slova koliko sadržaj. Pisalo je u jednom dijelu: „Za zdravlje i spas naših triju vladara.“ A onda promislih da je možda bolje da ja isto pronađem neki za našu trojicu vladara, od deset tona i stavim ih pod njega, za zdravlje i spas našeg naroda.
Krenuo sam dalje u potrazi za svojim kamenom. Naletih na jedan poprilično dobar za pritisnut kupus, malo manji od onog što je na mojim plećima cijeli život, ali ovaj svoj ne mogu za kupus, on služi da pritisne mene. Približi se da vidim one švrljotine na njemu. Neki Gaj Julije Cert iz Golubića pored Bihaća ga namijenio svojoj „čestitoj teti i hraniteljici“. Podsjeti me to da moram i ja da pronađem neki kamenolom za svoje tete hraniteljice, zaslužile su. Ali prvo moram da nađem sebi onaj omanji za kupus. Tete mogu čekati, kupus ne.
Kružio sam tako po Zemaljskom, ali kamen ne nađoh. Naletio sam na Hagadu, razmišljajući da je ukradem. Nisam uspio. Francuska vlada je zaštitila k'o da je njihova. Tako je to. Uvijek su drugi cijenili više od nas ono što imamo.
Uvidjeh da kamen ovdje neću pronaći produžio sam do Historijskog muzeja. Nažalost ili na radost, zgrada je u takvom stanju da, ukoliko se neko uskoro ne pobrine, bit će kamenja za sto plantaža kupusa.
Najednom kada se uspenješ na drugi sprat Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine pojavi se pred tobom crno platno i tu počinje svijet instalacije zvane „77 Million Paintings” čiji je autor Brian Eno. Naspram svih sedamdeset i sedam miliona meni se pojavila samo jedna misao: “Eno ba, šta je ovo?“ Veći dojam na mene je ostavio broj sedamdestet i sedam miliona patnji koje svjedoče o proteklom ratu iz susjedne prostorije. Gdje si Eno bio tada? Kao da je nama bitno gdje si sada, gdje si bio devedeset i neke. De bogati, reci nam šta imaš jasno. Nismo ti mi naučili na umjetničke apstrakcije, nama je život apstrakcija. Eno sad. Dobra ti je ova instalacija pravo. Da te nije Eno...
Kamena nije bilo pa dođe ideja da odem do Trebevića. Razmišljao sam - ako ga gore ne bude, skamenit ću se ja. Pa nek se svijet pita šta se bijeli u gori zelenoj… Svakako je ovdje uvijek važila ona šta će svijet reći.
Skamenio se nisam, ali se nešto skamenilo u meni. I nek se kameni i dalje sve dok ne dođe do srca.
Matej Vrebac, Prometej.ba