Knjige i noževi
"Meni je Vuk Drašković bio idol. Ja sam zbog njegovog Noža prebio tolike muslimane i Hrvate na letovanju u Cavtatu. Čitam tu knjigu, padne mi mrak na oči, ustanem, odaberem najkrupnijeg na plaži i zveknem ga po zubima." To su riječi Branislava Lainovića (1994.), srpskog nacionaliste aktivnog u posljednjim ratnim događanjima. Odnose se na roman Nož Vuka Draškovića, jedan od najpopularnijih romana u Srbiji u predratnom vremenu.
Draškovićev cilj bio je da prekroji povijest, da stvori nacionalni naboj među "nebeskim narodom" i probudi kod njegovih pripadnika želju za osvetom i nasiljem. U tu svrhu, on kroz roman izlaže mit o vjekovnoj srpskoj nedužnosti i isto tako vjekovnoj hrvatskoj i muslimanskoj krivnji, po njemu se zločini Srba nad drugima i drugih nad Srbima razlikuju u bitnoj činjenici: drugi ubijaju Srbe jer su njihovi vjekovni neprijatelji i jer su po prirodi genocidni, Srbi ubijaju druge kad su prisiljeni ili navedeni onime što drugi čine njima.
Stvarajući takvu atmosferu svojim romanima, Drašković i drugi pisci služili su kao pogonsko gorivo za velikosrpski nacizam u posljednjem ratu. Primjer spomenut na početku, o čovjeku kojem tokom čitanja Draškovićevih knjiga padne mrak na oči i poželi prebiti bilo kojeg Hrvata ili muslimana kao osvetu za vjekovnu patnju Srba, zorno oslikava kakvu su atmosferu straha ta visokotiražna i popularna djela razvijala kod ljudi. Strah je dovodio do srdžbe, a ona do mržnje, i u tom ozračju nije se prezalo od upotrebe bilo kakvog sredstva da se "svoj narod" obrani od onih koji su ga - kako roman detaljno opisuje - silovali, klali, sakatili i vršili druga zvjerstva.
Draškovićev Nož samo je jedan od romana s tom tematikom u tom vremenu, psihozu straha i osvetoljubivosti razvijali su i drugi srpski pisci i pjesnici, poput Radovana Karadžića, Dobrice Ćosića, Vojislava Lubarde itd, te neizostavno Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) koja je 1986. svojim Memorandumom detaljno obrazložila razloge, svrhu i načine ostvarenja ciljeva u koje se krenulo nekoliko godina poslije. U Lubardinim romanima, na primjer, tematizira se život srpskog sela u istočnoj Bosni pored muslimanske čaršije s poukom da je uništenje čaršije otkupljenje povijesnih patnji. Opisujući nevolje kroz koje su srpski seljaci prolazili tokom turske vlasti, Lubarda istorijsku krivnju predbacuje na današnje muslimane-Bošnjake i oni postaju oni koje treba uništiti kako bi se zadovoljila pravda i izvršila osveta za prethodna stoljeća. U tom pogledu, Lubarda, Drašković i drugi pravi su sljedbenici Petra Petrovića Njegoša, vjerskog i političkog vladara iz 19. stoljeća, koji je u svom Gorskom vijencu, najpoznatijem pjesničkom djelu srpske književnosti, otvoreno proklamirao genocid nad muslimanima koje on zove Turcima kao način da se zadovolji istorijska pravda i iskorijeni zlo.
Moć riječi velika je. Pisci djela o povijesti snose veliku odgovornost za budućnost, jer njihove rečenice mogu mnogima biti nadahnuće za mržnju i abnormalnu fobičnost. Govor o događanjima iz prošlosti, posebno onima vezanima uz međuetničke sukobe, mora biti oslobođen predrasuda, nacionalne pristranosti i kompleksa nedužnosti koji vlastiti narod prikazuje kao žrtvu a druge kao zločinca, koji zlo drugih postavlja na ravan paradigme a zlo svojih definira kao devijaciju.
Promatrajući mnoge knjige, filmove i druge uratke vezane uz rat 1992-1995, koji detaljno opisuju ratna zvjerstva, pripisujući Zlo kao takvo drugima a Nevinost i Dobrotu kao takve - sebi, ne trebamo se čuditi ako se dogodi da kakvom Hrvatu ili Muslimanu na plaži, tokom čitanja jedne od takvih knjiga i svjedočanstava, padne mrak na oči i 'zvekne' po zubima možda baš Vas koji čitate ovaj tekst. A plaža bi bila tek početak. Nijedan narod nije imun na zlo i da bismo izbjegli buduće sukobe, moramo se učiti da je dobro jedini način da se pobijedi zlo a da samokritičnost mora biti ispred kritike i jača od nje. ■
*Tekst napisan prema knjizi Branimira Anzulovića Mit o nebeskoj Srbiji.