S ruskoga prevela Dubravka Oraić Tolić

Alfa, Zagreb, 2008.


Velika poetska simfonija, poema posvećena jednom gradu – Petrogradu, koja je jedna vrst poetsko-proznog nastavka Puškinove poeme „Brončani konjanik“ iz 1833., posvećene istome gradu, odnosno njegovom graditelju, Petru Velikome, „Petrograd“ Andreja Belog - napisan koncem prvog desetljeća dvadesetog stoljeća, tiskan kao knjiga 1916., roman je koji svojom iznimnom modernošću posve ruši do tada utabane pripovjedne oblike i norme, stereotipe, ne samo unutar matične, ruske književnosti. Njegova je maestralno izvedena pojava epohalnog značaja, i odražava snagu, odvažnost i visoko, ujednačeno majstorstvo svog blistavog, posve jedinstvenog izraza, na cjelokupnu svjetsku povijest moderne proze, gdje može stajati uz njene najveće virtuozne domašaje, poput onih postignutih od strane autora kao što su James Joyce primjerice, čijega „Uliksa“ priziva i originalnost i odvažnost unikatnog, bogatog simbolističkog, glazbeno nadahnutog, ritmiziranog jezika „Petrograda“.

Jednako je sa Joyceovim djelom dodirna i mnogostruka intertekstualnost, koja u sebi podrazumijeva povijesne, filozofske, literarne i druge ideje i događaje, pa se u romanu, uz spomenutog Puškina, čiji stihovi stoje kao uvodnici – i provodnici, kroz svako poglavlje „Petrograda“, grada kojega su također opjevali veliki ruski pisci poput Dostojevskog, naročito u ranom dijelu svoga opusa, ili Gogolja, mogu prepoznati odrazi njihovih - no ne i samo njihovih ideja, tema, interpretacija...

Ali nadahnuće Petrogradom kao gradom događajem koji je to sam po sebi, samim svojim postojanjem, nadahnuće koje ovaj roman nalazi i oživljava na bezbroj načina i razina, naročito na raznim suptilnim nijansama - primjerice kada opisuje atmosferu njegova prostora, prirode, zraka, kanala i rijeke Neve, magli i fatamorgana, neobičnih oblika i pojava koje se kreću i djeluju u takvoj atmosferi (a čak mogu utjecati, i tako nestvarne, ili polustvarne, na velika povijesna zbivanja, poput primjerice revolucija - a roman „Petrograd“ kruži i uokolo velike teme ruske povijesti, revolucije), to je nadahnuće Petrogradom bilo značajno i za djela brojnih drugih ruskih autora, naročito i drugih simbolista, poput Aleksandra Bloka, u poeziji Ane Ahmatove i Osipa Mandelštama, u prozi Borisa Pilnjaka i Evgenija Zamjatina… Također, važan je, u krugu „peterburških tema i djela“ i esej Josifa Brodskog, „Lenjingrad“, iz 1980. godine, koji će ondje ustanoviti i objelodaniti misao kako je „ruska književnost nastala s pojavom Peterburga“…

Značaj književnog djela Andreja Belog očituje se i u činjenici kako je čuveni ruski redatelj, Sergej Ejzenštajn, ovoga romanopisca smatrao „svojim jedinim pravim učiteljem“ - kako u pogovoru romana „Petrograd“, objavljenog u zagrebačkoj ediciji „Vrhovi svjetske književnosti“ - ističe rusistica, sveučilišna profesorica i prevoditeljica Ivana Peruško.

Međutim ovaj roman, u kojemu se zrcale dva velika interesa, preokupacije i promišljanja Andreja Belog, a to su filozofija i povijest - naročito kada je riječ o shvaćanju suprotstavljenosti istočnog i zapadnog načina mišljenja i djelovanja, pa potom i sila i sukoba, kao i povijesnog razvitka, odnosno suprotstavljenosti i sukoba dvaju načela ljudskoga djelovanja kao stihijskog i racionalnog, nakon smrti njegova autora, 1934. godine u sovjetskoj Rusiji pao je posve u zaborav.

Tek će 1981. godine L. K. Dolgopolov urediti novo izdanje „Peterburga“, odnosno 1988. godine isti će autor objaviti važnu knjigu „Andrej Belyj i njegov roman Peterburg“, što će potaknuti novi niz interesa i čitateljskih impresija djela ovog iznimno nadarenog, ali i predanog i vrijednog pisca, koji je, prema riječima podrobnih poznavatelja, „ulagao nadljudski napor u ispisivanje i popravljanje vlastitih tekstova.“

Tako odjek važnosti djela ovog autora i njegova velebna romana i u svjetsku književnost stiže sa zakašnjenjem (no ne treba zaboraviti da je Vladimir Nabokov djelo Andreja Belog držao i navodio kao jedno od najvrjednijih u modernoj književnosti Rusije), pa ovdje, u domovini jednog također velikog i značajnog pisca, srodnog Andreju Belom po poetsko-jezičnom, katkada nevjerojatno fantazmagoričnom i gotovo halucinantnom iskustvu, kojega ostavljaju neki od vrhunskih dijelova romana, pripovjedaka, dnevničkih zapisa ili eseja Miroslava Krleže, možemo još uvijek gajiti tihu nadu da će se slična vrst unisonog i šireg prepoznavanja možda dogoditi i sa djelom našeg najvećeg pisca 20. stoljeća.

Krleža i Belyj nisu bliski samo po kaotično fantazmagoričnom doživljaju ljudske povijesti i ljudskih sudbina u divljem kovitlacu zbivanja (obojici je trag filozofskog djela Nietzschea značio jednu vrst bliskoga dodira, kojega njihovo djelo reflektira, obojica su također bila intrigirana idejama koje je nosilo i kovitlalo kroz razne povijesne varijacije djelo Karla Marxa), nisu bliski samo po tematskom literarnom modusu suprotstavljanja dvaju principa življenja i djelovanja – onoga birokratsko-državno-aparatskog, odnosno onoga koji predstavlja moć i povlasticu, laž društvenoga statusa i trulež obiteljskog gnijezda, svog obraslog u pojmu „imetak“, i onoga kreativno individualističkog, koji podrazumijeva senzibilnost i inteligenciju pogleda koji teži razumijevanju cjeline i objedinjavanju, ne podržavajući razdor temeljen na klasnim razlikama odnosno nepravdi, već su također bliski i po anarhoidno liberalnom svjetonazoru, koji nije odustao – ili barem čije pisanje nije odustalo – od vjere u snagu revolucije kao ideje opće, ne samo društveno-ideološke preobrazbe.

U tome se, ujedno, oslikava značajan dio tematske baze „Petrograda“, jedne od velegradskih simfonija koje ostaju u pamćenju kolektivnog kulturnog nasljeđa, poput Döblinovog „Berlin Alexanderplatza“ ili Joyceova „Uliksa“, djela koja su obilježila prva desetljeća dvadesetog stoljeća u modernoj literaturi.

S time da je kod Belog (baš kao i kod Krležinog „Povratka Filipa Latinovića“) glavna osovina pripovijesti u odnosu, odnosno u dubokom i temeljnom idejnom sukobu koji izbija na relaciji otac – sin. On svoju pripovijest, koja je unatoč nevjerojatno vrsno izrađenom glazbeno pjesničkom jeziku, koji ne gubi na svojoj pjevnosti, ritmu, visini, harmoniji, odnosno skladu i vrsnoći, tijekom cijeloga tijeka obimnog rukopisa romana, istovremeno jednako koncentriran u prizemnoj razumnosti logičkoga slijeda i unutarnje pripovjedne zakonitosti koju ovo djelo na samosvojan način uspostavlja - dakle ne padajući nikada u kaos i entropiju, premda ih izvanredno dobro približavajući, oslikavajući, vuče paralelno slijedeći doživljaje u životu – tijekom samo jednoga dana – dvojice svojih glavnih junaka – oca, Apolona Apolonoviča Ableuhova, i sina, Nikolaja Apolonoviča.

Odnos netrpeljivosti između oca – senatora, politički, društveno visoko položenog pojedinca, predstavnika državnoga aparata (umornog starčića koji više odavno nije sposoban niti zainteresiran pratiti niti ideje jednoga Comtea, ili Milla, kojih se je u svojim filozofskim nazorima držao, obzirom da je bio profesor filozofije prava, i koji čitanje dnevnih novina već dugo drži glavnom intelektualnom i duhovnom djelatnosti, vrstom spekulativnog maksimuma ali i opće norme) – taj edipovski odnos pun prezira Belyj prikazuje na način karikaturalan i ironičan, tom je elementarnom odnosu, iz kojega se potom kuju svi fundamentalni oblici ovoga svijeta, autor posvetio najstrastvenije unutarnje težište romana.

I koliko god da je senatorov sin karikaturalan – mekan i neuvjerljiv, šeprtljav i neozbiljan u svojim revolucionarnim poduhvatima, pokušajima, sanjarijama, u svojim društvenim ispadima u liku crvenog, crnog ili bijelog domina, koji se pojavljuje, izranja iz magli na riječnome prospektu da bi svojom društvenom apartnosti i jednom vrstom zakrabuljene odalečenosti sablaznio i skandalizirao trezven i ujednačen, uljuljkan građanski život, koliko god da je on nepomičan u svojoj građanskoj komociji koju mu daje obiteljska predestiniranost, toliko je jasno da je ironija autorova ujeda, njegova kritička svijest i njena oštrica nedvojbeno uperena ka ocu, za kojega sin, Nikolaj Apolonovič, zaključuje kako je riječ o nitkovu.

Sa druge strane, njegov će uvaženi otac, kada sazna da je domino koji svojim krabuljnim prerušavanjem skandalizira građansku javnost u njenim mondenim večernjim šetnjama i ogledanjima uokolo Nevskoga prospekta, osjetiti svoga sina „izrodom“, a to će pak opravdati činjenicom kako je „u venama njegove majke tekla popovska krv“.

Bez osude – demarkacije figure, autoriteta oca („prsa urešena ordenima, prsa koja upravljaju gibanjem našega državnog kotača, zlatoprsa hrpica obuzeta razmatranjem sudbonosne vrtnje kotača“, kazat će autor), nema oslobođenja – niti na osobnom, individualnom planu, niti na onom društvenom, kolektivnom - čini se da želi sugerirati ovaj roman. Ujedno, i sama se slika idealne obitelji neugledno nakosila, već i činjenicom da je majka obitelji, Ana Petrovna, bila nekoliko godina u svojevrsnom zbjegu, nakon što je oca i sina napustila prebjegavši k ljubavniku u Barcelonu… No majka se naposljetku vraća, a „njihovo se kućno ognjište pretvorilo u slivnik gnusobe!“, kako će zamijetiti sin Nikolaj, promatrajući pomirenje roditelja.


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 95. tekst


Svakako, figura oca najizloženija je porugama – stoga nije čudno da je tonalitet ironije – onaj isti koji nam je od ranije tako dobro i radosno poznat od Gogolja, kasnije preko Belyja prenesen ka Bulgarkovu, skupa sa zaigranošću humorne i groteskne fantazije - odabran kao prevladavajući u ovom zaigranom romanu, bogatom ne samo neobičnim događanjima, već i mnoštvom likova – cijelom jednom širokom paletom, gdje čitatelj katkada prati zbivanja sa osjećanjem neprekidne fluidnosti, nepostojanosti karaktera unutar pripovijesti, svjedočeći njihovoj neprekidnoj mutaciji u druge, često vrlo neobične forme, i osobe.

Ovo će bogatstvo likova i simbola, kao i ta specifična fluidnost (koja dolazi od misli – ruskih misli – koje se projektiraju u stvarnost, odnosno oblikuju je, što nam djelo postojano sugerira) u suvremenoj ruskoj književnosti svoj produžetak – svoje nove, originalne apostrofacije zacijelo uspješno pronaći u djelima pisaca kao što su Viktor Pelevin ili Vladimir Sorokin…

Jer u „Petrogradu“ spomenik, skulptura galopira ulicama noću, kada je sve obavijeno siluetama, i kada je moguće da iz oblika što ih netko promatra na zidnim tapetama izranja osoba – žuto mongolsko lice koje poprima svoju fizičku stvarnost, i tako dalje…

Andrej Belyj naime ustrajno ovim romanom sugerira ono što je dijelom bilo posljedicom njegovih filozofsko-mističkih proučavanja i vjerovanja, srodno s aktualnostima u proučavanjima čovjeka i njegove psihičke stvarnosti njegova vremena, dijelom i prostora, pa će tako za interese i shvaćanja izražena u ovome djelu biti i te kako važna učenja ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, koji je o romanu „Petrograd“ kazao kako se radi o djelu koje istražuje „sveobuhvatni mir između duha i materije“.

Također je važan i utjecaj spekulativne filozofije Vladimira Solovjeva, a Belyjevi suvremenici su u djelu prepoznali utjecaj teozofske doktrine Helene Blavatsky i Rudolfa Steinera, kasnije osnivača antropozofije.

Tako se neki od junaka „Petrograda“ pitaju „- A jeste li pročitali „Manifest?“, dok će se drugi, odnosno druge, zapitati – „Buržoazija, sluteći svoj kraj, utječe se mistici?“

I uistinu, Belyjevi junaci sami će sebe ironično nazvati „sportašima revolucije“, zaključivši kako su ih „postupno napuštale partijske predrasude“, dok će u vječito zadimljenim krčmama, vječito pijani i delirični, vječito osamljeni i na rubu samoubojstva, ili u pokušaju da ga neuspješno učine (a sve to kao da je, sasvim originalno i inovativno, ponavljanje lekcija Dostojevskog, o ruskome čovjeku i njegovoj sudbini), lamentirati o vlastitoj duši, naposljetku zaključujući otprilike uvijek isto: „Duša je moja – nalik na neko svjetsko prostranstvo, odakle zapravo gledam na sve.“

Ti će junaci lamentirati o filozofskim pitanjima („svi su prozori izrezi u neobuhvatnosti“, dok je „vrh zapravo praznina“), opijajući se, prema vlastitim riječima, „općom žudnjom za smrću“, što će sve ovoga pisca pokazati i kao majstora živoga i veoma uvjerljivoga, slikovitog prikaza razdražene i opijatima i stimulansima zažarene ljudske svijesti. Općenito se za ovoga pisca može kazati kako je bio majstor u dojmljivom, logičnom i poetičnom istovremeno, prikazu raznih stanja i osjećaja, od mržnje i zavisti preko netrpeljivosti i zaljubljenosti, ljubomore i posesivnosti, čak i duševnog rastrojstva - dok se, istovremeno, na ulici kao na pozadini slike podižu štrajkovi i izbijaju gomile „kudravih mandžurskih šubara“ i „odredi orenburških kozaka“.

Štrajk, brujanje gomila na ulici, revolucija kao evolucija, usud Rusije koja pati i trpi, dok će „povijest biti preskočena i velika će biti smutnja, a boj će se velik zametnuti…“ – takvim simbolističkim, avangardnim jezikom Belyj u „Petrogradu“ pripovijeda o povijesti Ruskog imperija kao povijesti krvi i muke, tlačenja i neslobode, nepravdi i komešanja, pobuna i gušenja revolucija…

Takav će mu, simbolističko avangardni jezik biti dohvatljiv i ostvariv u jednom ovako obimnom i raskošnom romanesknom djelu tek iznimnim umnim naporima, u čemu će mu svakako pomoći teozofsko (ili antropozofsko) shvaćanje o snazi fokusiranih misli, koje intenzivnom i inteligentnom koncentriranosti uspijevaju ostvariti vrhunsku mozgovnu igru, odnosno kreirati formu romana, što sve skupa sliči na jednu vrst oponašanja božanske kreacije, odnosno daje potvrdu o tome kako je čovjek sposoban učiti tajnu svih tajni, postati jednom vrstom čarobnjaka…

Andrej Belyj cijeli je roman kreirao tako da on stvara jasnu sugestiju o tome kako je sva čovjekova zbilja plod konstantne interakcije što je stvaraju njegova psiha i materijalan svijet uokolo njega. Iz tog razloga i naglasak na stalnoj fluidnosti, promjenjivosti stvarnosti i oblika u njoj, kao i na velikoj snazi ljudske podsvijesti, koja je kadra proizvesti konkretne fizičke oblike, jer u prostoru romana misli i akcija, volja i djelo jesu isto.

Senator Abeluchov svoj strah od atentata i terorizma projektira u realnost, u oblik terorista Dudkina i njegovu bombu sakrivenu u limenci sardina, sa kojom u doticaj dolazi senatorov sin Nikolaj, koji u mislima gaji roditeljsko ubilački nagon. Nikolajeve pak misli dolaze u doticaj s Dudkinovom ludom opsesijom bronzanim jahačem i manifestiraju se u Dudkinovu ubojstvu Lipančenka, što je, uza sve ostalo što nismo uspjeli spomenuti u ovom kratkom uvodu, još jedna od autorskih, romanesknih potvrda kako je „um iznad materije“, zbog čega roman „Petrograd“ Andreja Belog, što je bio pseudonim Borisa Nikolajeviča Bugajeva, rođenog 1880., a preminulog 1934. godine u Moskvi, u povijesti svjetske književnosti ostaje zabilježen kao jedinstveno djelo umjetničke proze, jedan od prvih romana toka svijesti općenito.


Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba