Pier Paolo Pasolini, sérigraphie de Ernest Pignon-Ernest, 2015. Wikimedia Commons

S talijanskoga prevela Ita Kovač

Nakladnik Disput, Zagreb, 2025.

Knjiga proznih zapisa ispisana u epistolarnoj formi, kao knjiga pisama upućenih davnome prijatelju kojega već dugo nema, naslovljena „Dragi Pier Paolo“ (u izvorniku objavljena 2022.), knjiga je koju je sada već vremešna talijanska spisateljica Dacia Maraini - jedna od najvećih svoga doba i svoga jezika, ispisala u znak sjećanja na prijateljstvo sa Pier Paolom Pasolinijem, velikim talijanskim pjesnikom, filmskim redateljem, romanopiscem, teoretičarem, intelektualcem…

Svako poglavlje ove knjige počinje istim obraćanjem, sa „Dragi Pier Palolo“, svako je poglavlje jedna malena pripovijest, jedno sjećanje, nerijetko san, koji svojim prizorima i asocijacijama služi kao provodnik, vodič do zbiljskoga Pier Paola, onakvoga kakvog ne samo da je velika Dacia Maraini poznavala, sa njime prijateljevala, putovala, snimala filmove, pa čak jedno vrijeme i dijelila kuću stanovanja, skupa sa svojim suprugom Albertom Moraviom, već je poznavala njegovu dublju narav, suštinu te - mnogi će kazati, kontradiktorne, ili samo veoma kompleksne, veoma protuslovne ličnosti, u kojoj su se prelamali i na neobičan način spajali tradicija i modernost, bunt i avangardizam i konzervativizam, poštovanje spram katolicizma i marksizam, otpor i prezir prema kapitalizmu i vizualna ikoničnost fizičke pojave koja kao da u sebi podrazumijeva mnoge kapitalističke premise, slobodna seksualnost i tajnovitost, skritost ili stidljivost, Edipov kompleks i homoseksualnost, provokacija i miroljubivost, nasilnost i nježnost, idealiziranje ruralnih sredina i život u velikim urbanim sredinama, platonska ljubav i fizička ljubav, dijalektalna poezija i poezija modernog književnog jezika, ljubav za subproleterijat i prezir prema građanstvu čiji je gotovo pa formalan dio Pasolini kao ostvaren umjetnik i intelektualac na jedan način ipak pomalo i bio…

Izvrsnim stilom, koji je unutar sebe sav prožet energijom duboka razumijevanja, a koje proizlazi iz srodnosti kakva se katkada iznalazi među dušama, pa onda i naročito među umjetničkim dušama i pojavama, među intelektualnim osobnostima i autorima, Dacia Maraini, autorica golema, značajna opusa, koji je također i raznorodan (od velikoga broja romana i knjiga pripovijedaka, preko knjiga poezije, niza kazališnih djela i knjiga eseja, do knjiga za djecu, knjiga intervjua i drugoga) u ovim prozama posvećenim traganju za i razotkrivanju naravi ličnosti Pier Paolo Pasolinija na izvanredan, kreativno potentan način spaja ono snovito i melankolično, poetsko i vizualno sa prodornim i analitičkim, racionalnim, sve sa vrlo nijansiranim osjećajem za ravnotežu.

Tako da je ovo knjiga koja na jedan način evocira prošlost, godine pedesete i šezdesete, prvu polovinu sedamdesetih, prošloga stoljeća, kada je ovo dvoje umjetnika intenzivno stvaralo, ali i zajedno surađivalo, naročito u radu na filmu, također i dijelilo interese, poput putovanja, interesa za istočne, najvećim dijelom siromašne i nerazvijene krajeve, poput Indije, Palestine, Afrike i slično, interese za umjetnost, poeziju, romane, drame, film, težnje za pravedna društvena uređenja, antagonizme prema ne samo fašizmu, već i prema represivnosti države nad pojedincem općenito, borbe i angažmane protiv tih represivnosti, zalaganja za slobode seksualnih odabira kao i za ravnopravnost žena i muškaraca i drugo…

No to evociranje prošlosti kao da se događa usput – težnja je Dacie Maraini (inače rođene 1936. godine u Firenzi) prodrijeti svojim pisanjem, koje je istovremeno i vrlo osjećajno, gotovo pa majčinski senzitivno i odmjereno, prizemljeno, do same suštine duha Pier Paola Pasolinija (rođenog 1922. godine u Bologni), suštine koju je dakako cijeli niz godina poznavala na intuitivnoj razini, no ovom knjigom uspjelo joj je taj paradoksalan i protuslovan duh uhvatiti u mrežu riječi, stvoriti jedan takav, po sebi umjetnički vrijedan tekst, koji istovremeno ima težinu i ozbiljnost vrijedne pergamene, dokumenta koji razjašnjava teško objašnjivo, donosi uvid u ličnost općepoznatu, ali teško ili nikako shvaćenu, čini iznimno važan korak ovim pismom ka dubinskom razumijevanju osobnosti karizmatičnog i provokativnog umjetnika kakav je bio Pasolini.

Pri tome, pisanje Dacie Maraini o Pasoliniju kao da nastoji predstaviti svojevrstan most koji će se pružiti između tog – kao i mnogih drugih, na svoj način radikalnih, ili samo uznemirujućih, duboko propitujućih umjetnika, i svijeta građanske kurtoazije, obrazovanih i staleški i društveno situiranih građana, koji su korak nadomak buržoazije, no istovremeno još uvijek u sebi dovoljno živi i sa potisnutim, ali ipak latentno prisutnim zrnom revolucionarnosti, koje ih tjera da nadahnuće životnih motivacija iznalaze kroz doticaje sa onom izvornosti jezika i intrigantnosti mišljenja, duha, kakvo je kadro posredovati istinsko pjesništvo - a kakvo je, nedvojbeno, bilo pjesništvo, ali i sveukupno stvaralaštvo Pier Paola Pasolinija.

Taj svijet obrazovanih i viših društvenih klasa – Dacia Maraini toga je zacijelo svjesna, jer mu i sama formalno pripada, no ne i kao književnica – odnosno svijet društvenih elita (ne samo dakako u Italiji, no ondje, kao Pasolinijevoj matičnoj zemlji i matičnoj kulturi prije svega) gajio je – ili još gdjekad i nadalje gaji – svojevrstan zazor, pogled odbojnosti, odbacivanja ili samo nerazumijevanja biti djela i pojave ovoga umjetnika (konflikti kakvi su često, kao i kod mnogih drugih karizmatičnih umjetnika, gotovo pa trajni…).

U osnovi tog zazora svakako je i jedna vrst neosviještena straha, gađenja što ga predstavnik građanske buržoazije, kulturnih elita instinktivno osjeća naspram onih vrsta „prljavština“ i „izopačenosti“ kakve se susreću u dodiru sa najnižim društvenim slojevima, ljudima neobrazovanim, intelektualno zapuštenim, no u kojima je sam Pasolini iznalazio vibraciju čistoće jezika, potom i spontanost, iskrenost igre života, erotizaciju i doticaj sa stvarnosti – onom zbiljskom stvarnosti – od koje svijet konzumerizma sa atavističkim zazorom bježi, plašeći se njena dodira, stvarnosti koja je snagom sveprisutnog i nezamjenjivog imputa prožimala i njegovo djelo. Djelo je to u kojemu nipošto nema reakcionarnih nota – dapače, njegovu avangardnost i otvorenost osjećamo i danas, kada je proteklo više od pola stoljeća od njegova nastanka…

Zbiljski susreti ta dva, simptomatično raskoljena, suštinski neprijateljska svijeta, svijeta koji jedan drugome nemaju što kazati i čiji su odnosi uslovljeni tek uzajamnim prezirom, mržnjom, događali su se upravo kroz život, pojavu ovog umjetnika, čiji je pogled težio sezati – vraćati se uvijek iznova – ka djetinjoj čistoći, izvornosti ljepote krajolika, potom i ljudi i jezika vlastita djetinjstva, prostora Furlanije i dijalekta furlanskoga, što je bio izvorni prostor i govor Pasolinijeve majke.

Bio je to svijet ruralnoga i lumpenproleterijata, iz kakvoga se također oblikovala ona autentičnost ljudskih pojava i karaktera koju na mnoge načine blistavo oslikava svekolika umjetnost Italije, ne samo ona nastala prvom polovinom 20. st., prije, uoči ili početkom ubrzane industrijalizacije, moderniziranja talijanskih gradova i života, običaja i naravi koje će iznjedriti i duhovne krajolike, odvojivši elite od naroda.

Dacia Maraini u svojoj je epistolarnoj knjizi, knjizi „takozvanih pisama“ upućenih već desetljećima mrtvome, mučki ubijenom pjesniku (Pasolini je ubijen – fizički mučen i potom više puta pregažen automobilom jedne noći početkom studenog 1975. godine, u predgrađu Rima), - piscu, sineastu koji je filmskom režiserskom radu pristupio iz velika nadahnuća, bez formalna filmska obrazovanja, teoretičaru, kritičaru, intelektualcu, težila – i u tome na odličan način uspjela – pojasniti enigmatičnost Pasolinijeve pojave, izvore njegove strasti, tajnovitosti, nepomirljivosti, nemira, tuge…

Književnica je željela oslikati senzibilitet umjetnika čiji su život i djelo, čak i posthumno, praćeni kontroverzama, ne samo zbog tako surove i kontroverzne smrti.

Kao predstavnica klase koja uporište traži u glasu razuma i uravnoteženosti, i koja zazire od strasti i nagona koji obilježavaju svaku ljudsku izvornost, Dacia Maraini – istovremeno i sama umjetnički senzibilitet koji ne strahuje od spontanosti, a također i intelektualno novinarski duh, zaintrigiran radoznalosti upoznavanja drugih i drugačijih svjetova, otvorena prema drugosti i zaštitnički nastrojena prema ponižavanima i ugnjetavanima, prava je mjera u pristupu i tumačenju, viđenju i razumijevanju, iz čijeg istinski prijateljskog jezika prožetog ljubavlju izbija ona vrst razumijevanja sposobna da se protegne između sukobljenih, raspolućenih svjetova.

U ovim prozama koje otkrivaju narav jednog prijateljstva, kompleksan senzibilitet jedne umjetničke ličnosti, progonjene dubokim instinktivnim vezama iz najranijeg djetinjstva, romantičnu prošlost vremena i djelovanja značajnih talijanskih filmskih i književnih, ali i drugih umjetnika, tijekom nadahnjujućih godina poslijeratne Italije, autorica je također, možda čak i prije svega, gonjena pravdoljubivim nastojanjem i čežnjom, željom za razotkrivanjem nepoznanice uzroka i povoda, načina smrti Pier Paola Pasolinija.

Preko njenih ustrajnih razmišljanja i propitivanja, koja ispisuje na tu temu, čitatelj će saznati – biti na delikatan i neizravan, a ipak tako sljubljujuć način suočen sa zbiljskim razinama, načinom i povodom brutalnog ubistva velikog talijanskog pjesnika i filmskog umjetnika.

Samim time, autorica će mu, također neizravno – literarnim sredstvima i načinima – pokazati ozbiljnost i dubinu, zastrašujući odjek i reference, težinu kontroverznosti ličnosti ovoga pjesnika, i čitatelj će shvatiti u kojoj se, gotovo pa jedinstvenoj i rijetko ili malo kada usporedivoj mjeri, taj pojam može stavljati uz spomen Pasolinijeva imena, a da to na žalost u potpunosti prekriva svu onu vizualnu filmsku ikoničnost društvenog, socijalnog buntovništva, uz kakvo uvijek ide i nešto poze…

Pa premda postoji sklonost da se Pasolinija prvenstveno vidi i doživljava u svjetlu takve – čak i doslovne fizičke ikoničnosti i erotizacije, čime ga se može usporediti sa onovremenim muškim ikonama i seks simbolima, poput Marlona Branda ili Jamesa Deana, njegov kraj, odnosno tajna njegova završetka opovrgava jedan ovako površan, lakoničan mit, približava nam zbiljsku težinu i ozbiljnost, ali i nepatvorenost jedne tako nesvakidašnje slobodno proživljene egzistencije, odnosno problematičnost njena referiranja na društvo, načina njena isčitavanja i pri tome mogućih nesporazuma i ili i uz to moguće političke i druge zlouporabe.

Ovdje Dacia Maraini, također suptilno, krajnje neizravno, obrće okular talijanske društvene javnosti, koja će u Pier Paolu Pasoliniju vidjeti ono problematično i osuđujuće, izopačeno i amoralno, pokazujući licemjerje takva pogleda, odnosno prave mete takvih osuda, osuda koje uporište svojega povjerenja nalaze upravo ondje gdje vladaju izopačenost i amoral visoke politike, visokih društvenih – često i crkvenih krugova, unutar kakvih su moć i kapital, interesi i kriminal često tijesno isprepleteni.

Riječ je o krugovima koji će pojavu umjetnika kakav je bio Pasolini – umjetnika koji je ujedno i snažan i djelatan, aktivan mislilac, koji u svom angažmanu uvijek poziva na propitivanje svetih i neupitnih mjesta i temelja, a čiji rad ima snažan društveni odjek, uvijek vidjeti kao moguću prijetnju, obzirom da njegovo djelovanje baca svjetlost sumnje na ono iz čega izrasta čvrstina, nepoljuljanost stupova jednog modernog i naprednog društva.

Iz tog razloga svakako, ova reminiscirajuća i intimna, duboko analitična knjiga, ima i jednu društveno kritičku komponentu, koja pažljivom čitatelju neće izmaknuti, dapače - upravo će u njoj iznaći ono zajedničko, što povezuje ne samo ovo dvoje važnih talijanskih umjetnika, već mnoge i raznolike stvaraoce koji su se tih ili kasnijih godina svojim radom javili, i bili zapaženi, na područjima žive i vibrantne talijanske kulture i umjetnosti, filozofije i sociologije, kao i drugih humanističkih područja.

Istovremeno, riječ je o knjizi koja na vrlo istančan, lirski način ulazi do skrivenih pozadina mnogih intimno važnih stvari, vezanih uz biografiju Pasolinija - njegova prijateljica Dacia Maraini uradila je taj literarni posao u potpunosti negirajući svaku pomisao na bilo kakvu zlouporabu ili trivijalizaciju, odnosno na umjetnički dostojan i dostojanstven način.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba