SysPrint, Zagreb, 2006.

Preveo sa španjolskog: Dinko Telećan

Romaneskni opus argentinskog pisca Ernesta Sabata, za razliku od njegova, s pravom iznimno cijenjena esejističkog opusa, nije suviše velik, no u književnosti dvadesetoga stoljeća ostavio je upečatljiv trag, zauzevši pomalo izdvojeno mjesto. Radi se o nizu od tri romana, koji se, zbog srodnosti svojih tema, motiva, pa čak i zbog prisutnosti identičnih junaka pripovijesti u tim djelima, shvaćaju i tumače kao trilogija. No to je trilogija koja je nastajala tijekom dugoga vremenskog perioda – Sabato je pisac koji je malo od onoga što je pisao na koncu i objavljivao, zbog izrazito jake sumnje u kvalitetu stvorenoga. No ukoričena, zamijećena i hvaljena od strane „visokih“ kolega - kao što su Thomas Mann ili Albert Camus, ostala su tri romana – „Tunel“, iz 1948. godine, koji je i priskrbio prve ozbiljnije poglede na Sabata kao pisca, nakon nesuzdržanih pohvala dvojice literarnih velikana, „O junacima i grobovima“, iz 1961., i „Abadon, anđeo uništenja“, iz 1974. Mnogi upravo posljednje objavljeno Sabatovo književno djelo, „Abadon, anđeo uništenja“, smatraju kao vrh njegova književna izraza, koji je svoju specifičnost zacijelo dugovao i bogatoj literarnoj tradiciji Južne Amerike, koja svoje pismo gradi na velikoj otvorenosti spram nesputanosti mašte i odabira tema, ali i, dakako, samoj ličnosti autora, čiji su ga životni putovi i na njima stečene spoznaje i iskustva itekako obogatili, opremili za književni rad.

Pri tome se ne misli samo na Ernesta Sabata kao znanstvenika, doktora fizike koji je tridesetih godina prošloga stoljeća radio na uglednim znanstvenim ustanovama u Parizu i u Buenos Airesu, već i na Sabata kao filozofa i anarhista, također svojevremeno, uoči Drugoga svjetskoga rata, aktivnog u komunističkim organizacijama, no vrlo brzo i razočaranog marksista i znanstvenika koji se na neskrivenu osudu i zgražanje svojih kolega ostavlja znanosti, povlači u planinsko selo u Argentini, i posvećuje književnosti. Međutim Sabatova književnost – a to uvelike potvrđuje i roman „Abadon, anđeo uništenja“, naročito zbog činjenice jer je glavni junak pripovijesti sam autor - jer on upravo inzistira na doslovnosti pripovjedne mimeze, time što svoga junaka naziva vlastitim imenom, i jer okupacije iz osobnog života izravno prenosi u tekst romana – odaje pisca i mislioca itekako zaokupljena društvenom stvarnošću, aktivna i zaokupljena njome na brojnim razinama, od kojih je svakako i ona takozvanog „angažiranog intelektualca“.

No, treba odmah napomenuti, Sabato je od onih književnih majstora koji zapravo i ne vjeruju u angažiranu književnost – on u ovome romanu problematizira vlastitu ulogu javnoga intelektualca, koja je u Argentini naročito bila važna i zbog vojne diktature koju je kritizirao, no i znatno šire, međutim, on je svjestan rascjepa između angažmana u zbiljskome svijetu, i onoga u literarnome, nipošto ne poistovjećujući ove dvije točke, koje su, moguće, i u svojevrsnoj suprostavljenosti. Jer književnost se stvara nipošto ne sa ciljem da bi bila angažirana – tome roman „Abadon, anđeo Uništenja“ svjedoči – već prije kao posljedica svojevrsne potrebe da se iznađe vlastito mjesto u svijetu, kao točka duboko osobnih propitivanja, pa tako i onih vezanih uz pitanja javne, političke i društvene angažiranosti…

Naslov romana izravno upućuje na osnovnu tematsku okupiranost – „Abadon, anđeo Uništenja“ može se čitati kao svojevrsna studija o zlu sa izrazito pesimističnim premisama. „Abadon“ je hebrejski naziv za bezdan, u Starom zavjetu javlja se uz riječ „šeol“, što znači „carstvo mrtvih“. U Novom zavjetu Abadon poprima lik anđela i opisuje se kao „kralj vojske skakavaca“. Njegove se osnovne odlike vežu uz uništenje, razdor, propadanje – roman je bogat alegorijskim slikama koje upućuju na ovakav ugao promatranja cjelokupne ljudske civilizacije, postojanja u cjelini, pa ga, sa jedne strane, vide kao dio tradicije književnosti magijskoga realizma, dok ga sa druge, po njegovim pesimističnim tezama i gledištima, svrstavaju blisko pogledima filozofije egzistencijalizma. Po smjelosti, eksperimantalnosti forme (ovaj se roman smatra najvećim Sabatovim književnim eksperimentom), „Abadon, anđeo Uništenja“ mnogi vide kao dio strujanja koja su se događala – ili se još uvijek događaju – na tlu književnosti postmoderne.

Roman otpočinje pripovijedanjem glavnoga junaka, gospodina Sabata, koji se u gotovo ispovjednom, prisnom tonu obraća čitatelju navodeći kako se je udaljio od pisanja fikcije, jer je svojim prethodno objavljenim romanom dodirnuo neku vrst zabranjenog područja, ili, kako on kaže, „zabranjeni kontinent“, dotičući se opasne teme zla u ljudskome svijetu, pokušaja razumijevanja načina njegova opstajanja, mehanizama kojima ono hrani sebe i održava sve postojeće u svojoj vlasti. Sabato se čitatelju povjerava kako je, nakon tog romana, naročito zbog ulomka koji nosi naziv „Izvješće o slijepima“, godinama morao trpjeti „zlu kob“, kako se je godinama osjećao kao u kakvoj snomorici koju je „osjećao i podnosio bistrinom nekoga posve probuđenog i očajem onoga tko zna da ne može učiniti ništa da bi to izbjegao.“

Čitalac saznaje da gospodin Sabato sada pokušava napisati novi roman, da se kreće su krugu svojih prijatelja i bliskih mu ljudi u Buenos Airesu (godina je 1973.), da određene ljude doživljava kao „agente negativnih sila“, dok se on sam nastoji usredotočiti na svjetlo, primati poruke svjetla. Već od početka romana, a to se nadalje razvija, čitalac svjedoči jednom doživljaju stvarnosti koji je na jedan način „pomaknut“, gdje su spiritualističke seanse koje se odvijaju u podrumima i zatamnjenim mjestima prirodna stvar, gdje sve vrvi znakovima koji se mogu tumačiti kao poruke glavnome junaku, gdje se pojave određenih ljudi doživljavaju kao upravljene od strane takozvanih „Zlih sila“, kojima je cilj djelovati protiv svjetlosti, ugušiti je. Ovakav, naizgled jednostavan, u pripovjednom smislu zahvalan prosede, kojim je stvoren veo tajnovitosti, veo koji okružuje cijelo ovo obimno i kompleksno djelo, Sabatu pripovjedaču služi kao okvir unutar kojega će protegnuti svoje – nerijetko filozofski, metafizički iznimno poticajne rasprave, razmišljanja na brojne teme, čija je specifičnost u tome da su temeljita, promišljena, sublimirana kroz iskustvo i znanje, a istovremeno oslobođena skrupula, bilo kakve zadrške kakvu gotovo u pravilu nameće intelektualan um, najčešće zbog potrebe potvrde pripadnosti određenom kulturnom miljeu, naklonjenost modama i trenutno vladajućim vrijednostima i kriterijima.

Sabato u svojim raspravama ide do kraja – ondje gdje se um kukavice ili skorojevića, filistra, ne usudi otići, uz veliko pouzdanje u vlastitu intuiciju i umjetničku otvorenost za zbivanja na polju nesvjesnoga, kako kolektivnog, povijesnog, genealoškog, tako i posve intimnog, osobnog.

On razmatra prirodu stvaralaštva općenito, a naročito je sklon ignoriranju zaobilaznih putova kada je riječ o vlastitom stvaralaštvu, svjestan svojih manjkavosti kao pisca, odlučan da ih istakne – svjestan da je umjetnost pisanja romana, kao i umjetnost življenja, u svome temelju ustrajavanje na održanju života niza nepovezanih odlomaka, skica, natruha i fragmenata koji su međusobno često proturječni, što je samo odbljesak, preslika čovjekova duha.

Pripovijest romana „Abadon, Upropastitelj“ sugerira kako je zbrka ili kaos temelj postojanja, ne samo u ljudskoj stvarnosti, već i postojanja romana kao umjetničke forme, i, konkretno, romana kojega ispisuje junak pripovijesti – on navodi kako zapravo ne zna gdje ga stvari koje piše vode, zbog čega se kreće upravo ondje kamo se upravlja njegovo pisanje. Pripovjedač je i u pisanju, kao – nekome će se izvana doimati tako - vrsti „sigurne zone“, zone naoko sigurnije ili zaštićenije od života samoga, zapravo izloženiji nepoznatome u stvarnosti – podučava nas tome tijek ovoga romana - u neprestanom sudaranju fantazije i zbilje, u prebivanju u svijetu imaginacije, a koji može biti u bliskome dodiru sa brojnim drugim duhovnim svjetovima – onima u kojima prebiva dobro, no i onima u kojima prebiva zlo. To iskoračenje iz krute i sigurne realnosti gospodina Sabata, junaka pripovijesti, izlaže mogućnosti da uđe i izbliza upozna teritorije koje su poznavali njegovi veliki književni prethodnici, poput Dantea, Blakea, Miltona, Rimbauda, Lautreamonta, Strindberga, Dostojevskog, Hölderlina, Kafke…, teritorije koji mogu sličiti noćnim morama, a koji se mogu opisati i čiji se doživljaj može prenijeti nekome samo kroz guste jezične simbole, kroz aluzivne slike koje su sposobne rastvoriti jezu, ubojitost zlih svjetova, koji pri tome zapravo nisu plod fantazije, čiji se konačni koeficijenti jasno očituju u zbilji.

Sabato ove autore naziva „velikim pjesnicima koji su svjedočili o onome što su vidjeli, koji su bili osuđeni otkrivati paklove.“

Tijek razvoja pripovijesti romana „Abadon, Upropastitelj“ vezan je uz činjenicu stvaranja, i uz konkretan nastanak romana na kojemu radi junak Sabato, koji čitatelju prepričava, u kraćim crtama iznosi siže proze koju je napisao. U toj je prozi istaknut motiv zločina, ili, kako kaže sam pripovjedač, „smradni labirint incesta i zločina.“ Junak veoma dvoji spram kvalitete, vrijednosti proze na kojoj radi, i zapravo od nje na jednom mjestu i odustaje. U toj ga odluci podržava svjesnost o tome da je sve „uprljano“ – čak i književnost, čak i takozvani stvaralački i duhovni rad, za koje kaže da zapravo najvećim dijelom pripadaju ljudima koje naziva „gnusni soj“. Zbog toga često fantazira o tome da se potpuno ostavi književnosti, da otvori mali atelje u četvrti Buenos Airesa…

Ovaj roman, uz problem smisla pisanja fikcije, donosi i razmatranje problema uloge javnog intelektualca – iskustva koje, prema junaku Sabatu, pokazuje kako se svaki istup u javnosti „plaća“, najčešće tako da onaj koji se u javnosti nečim ističe dobiva nove neprijatelje a da i ne zna zašto, za koje ne zna niti tko su – zove ih „ljudi bez lica“. Za Sabata samooptuživanje, osjećaj krivnje proizlazi kao prirodna posljedica istupa u javnosti – on je, na primjeru svojih prethodnika ili suvremenika i srodnika, poput francuskog filozofa i književnika Jean Paul Sartrea, čijim se je djelom bavio, bio svjestan činjenice kako je „uvijek trebalo braniti autentične tipove“. Istovremeno, autor fikcije nije u javnosti osuđen samo onime po čemu se prosuđuju javne osobe, nego i onime što likovi u romanu jesu ili sugeriraju.

Sabato osjeća da je praćen od - on pretpostavlja, predstavnika demonskih sila. Cijeli je roman prožet izraženom svijesti o borbi dobra i zla u svijetu, on donosi pred čitatelja jednu, u fikciju prerušenu teoriju o tome na koji način i putem čega zlo odnosi premoć, iako pripovjedač tvrdi da u demonskim moćima nije moguće pronaći suvislost, jer je suvislost svojstvena svjetlosnoj spoznaji, dok je demonska moć, po njegovu sudu, pluralistička i dvoznačna.

Osim interesantnim okultnim ili parapsihološkim tumačenjima stvarnosti, roman je bogato isprepleten raspravama, često u dijaloškoj formi, u kojima sudjeluju profesori, inžinjeri, anarhisti, pripadnici inteligencije među kakvom se je vjerojatno i sam autor kretao u onovremenom Buenos Airesu, moguće i u prijeratnom Parizu, kada je bio povezan sa umjetničkim krugom nadrealista... Radi se o vrlo živim, uvjerljivim intelektualnim raspravama, vođenim na razne teme – teme užasa, mučenja, barbarstva, zla u svijetu, istinske pravde… Zasebno, istaknuto mjesto u tim raspravama i promišljanjima pripada temama koje se tiču umjetničkih sudbina i umjetničkih djela. I ovdje se čitatelj sreće sa mnogim intelektualno poticajnim tezama, poput one o neminovnosti okolnosti koje sustižu istinske umjetničke sudbine, o naravi umjetničkoga djela, o nemogućnosti objektivizma u umjetnosti…

„Velika je umjetnost osnaživanje, otkrivanje stvarnosti kroz umjetnikovu dušu“, kazat će Sabato, koji drži da je nastupilo doba šarlatanstva u umjetnosti, i da se zbog toga treba vraćati „istinskim svecima“, kao što su bili Van Gogh, ili Kafka. On napominje da, „premda se svaka umjetnost gradi na onoj koja joj je prethodila, istinski stvaralac će činiti ono što je njemu svojstveno“.

U svjetlu ove spoznaje možemo čitati i Ernesta Sabata kao romanopisca, i ovo njegovo značajno djelo, koje ostavlja dojam autentičnosti, ne pripadanja zadanim tijekovima, a istovremeno ostavlja dubok dojam na čitatelja po snazi i dubini uvida, istina koje iznosi, pozivajući ga da mu se ponovnim čitanjima vrati. U romanu „Abadon, Upropastitelj“, koji je ispunjen atmosferom nadrealnog, oniričkog, fantazmagorijskog, pojavljuje se cijeli niz likova, sa ne uvijek posve jasnom pripovjednom logikom, stilskom i sižejnom artikuliranosti, što ponekad dovodi do zagušenja mnoštvom tema, junaka, segmenata pojedinih priča. No to se može vidjeti i kao odraz autorova viđenja svijeta, u kojem gomila zbivanja i problema neprestano kolaju, u kaotičnosti i međusobnom sudaranju, rijetko u konačnome dovršenju i bistrini. Sa druge strane, Sabato i u književnome radu iskazuje svoju revolucionarnu, antisalonsku prirodu, odvažujući se da zaroni u one predjele ljudske duše od kakvih većina pisaca gleda da se sačuva, baveći se ludilom, zlom, krajnjom duševnom zatamnjenosti, demonskim u ljudskoj prirodi, koje dovodi do tragedija ljudskoga svijeta, do mogućnosti da se dogode Hitler, Hirošima, Vietnam…

„No, makar ovaj život bio sasvim užasan, što nije, uvijek će postojati utjeha nekog raja za one koji su kadri podnijeti zemaljski život s milosrđem, vjerom, s nadom…“, zaključiti će na jednome mjestu pripovjedač ovog velikog djela.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba