John Banville: „Svjetlost iz davnine“
Banvilleov bogat i književno vrijedan opus potvrdio ga je kao jednog od najvećih stilista engleskog jezika, ali i kao promišljenog, filozofičnog autora koji se iz djela u djelo suočava s velikim temama ljudske egzistencije
Prevela s engleskog Mia Pervan
Fraktura, Zaprešić, 2014.
Roman „Svjetlost iz davnine“ pripada među kasnija, poznija djela čuvenog irskog pisca Johna Banvillea (rođen 1945.), koji u svijetu uživa glas jednog od najboljih suvremenih pisaca engleskog jezika. U izvorniku objavljen 2012., roman je na hrvatskom jeziku izašao dvije godine kasnije, u prijevodu Mie Pervan i u izdanju zaprešićke Frakture. Do tada, ovaj je irski pisac, koji je cijeli svoj radni vijek paralelno radio i u novinarstvu, objavio – od početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pa do danas, cijeli niz zapaženih, intrigantnih romana. Prvi značajniji uspjeh i međunarodnu vidljivost donijela mu je tako romaneskna trilogija nadahnuta životima velikih znanstvenika: „Dr. Kopernik“, 1976., „Kepler“, 1981. i „Newtonovo pismo“, iz 1982., prema kojem je snimljen i film. Katkada se napominje kako je u stvari riječ o teatralogiji, jer pojedini kritičari trima povijesnim ličnostima dodaju i jedan književni – „Mefisto“ (1986). Premda su sva četiri romana dobila i ugledne književne nagrade, publika je čitanošću ponajviše nagradila Banvilleov roman „Knjiga dokaza“ (1989), koji je ušao u uži izbor za nagradu Booker. Radi se o prvom dijelu trilogije o Freddyju Montgomeryju, okrutnom ubojici koji u zatvoru zapisuje svoja sjećanja. On će biti glavni protagonist i u nekoliko narednih Banvilleovih romana, u romanu „Sablasti“ (1993) i romanu „Božica Atena“ (1995). Slijede romani „Nedodirljiv“ (1997), „Pomrčina“ (2000) i „Mrtvački pokrov“ (2002). Godine 2005. Banville objavljuje jedan od svojih najslavnijih romana, „More“, za kojega dobiva uglednu književnu nagradu Man Booker.
Uz spomenute naslove, John Banville također je i autor knjige o gradu koji ga je fascinirao: „Slike Praga: portret grada“, 2003., kao i dvije drame: „Razbijeni vrč“, 1987., i „Božji dar“, 2000.
Banvilleov bogat i književno vrijedan opus potvrdio ga je kao jednog od najvećih stilista engleskog jezika, ali i kao promišljenog, filozofičnog autora koji se iz djela u djelo suočava s velikim temama ljudske egzistencije koje se otvaraju pri pojedinim obradama graničnih situacija što ih prolaze ili dodiruju junaci njegovih pripovijesti. Pri tome, ljepota, kao i pristupačnost njegovih proza uspijeva barem zakratko iskupiti osjećanje posvemašnje lišenosti iluzija koje njegovi romani nedvosmisleno pobuđuju u čitatelja, lišavajući ga tako one žuđene utjehe, ili osjećanja zaštite pred zlim silama svijeta. Bogatstvo kulturno-povijesnih, naročito književno-umjetničkih referenci u njegovim djelima otkriva ga kao tihog estetu, koji, sa druge strane, kako zapaža jedan komentator njegovih romana, „hladnim okom gleda na život, na smrt. Banville je također obrazovan pesimist, koji drži da ništa osim umjetnosti same ne može iskupiti zbrku, jad i bijedu življenja“.
Promišljenost kompozicije djela, iznimno bogatstvo opisa, brojne digresije unutar tijeka pripovijedanja, sučeljavanje mašte i zbilje, raščlanjivanje misli i osjećaja, kao i svjesno, racionalno upravljanje pričom, koje ne gubi iz vida široki horizont čitateljskog primanja i razumijevanja, vjernost tradicionalnom okviru romaneskne forme – to su neke od istaknutijih značajki književnog pisma Johna Banvillea, koje se potvrđuju i u romanu „Svjetlost iz davnine“.
Roman je to u kojemu pripovjedač, ostarjeli glumac Axel Vander, pripovijeda o svoje dvije stvarnosti – o onoj koju živi u vremenu pripovijedanja priče, takozvanoj „realnoj stvarnosti ili realnome životu“, koji se sažima u opisima životne svakodnevice sa suprugom Lydiom, sa novim angažmanom na filmskome setu, kao i sa događanjima koja će uslijediti na snimanju i oko njega, i o stvarnosti iz njegove daleke prošlosti, koja probija u ovu prvu, trenutno življenu stvarnost kao „svjetlost iz davnine“. Radi se o sjećanju na veliko, prvo ljubavno iskustvo, koje je doživio prije pedeset godina, kao petnaestogodišnji dječak, zaljubivši se u majku svoga najboljeg školskog prijatelja.
Pripovijest romana sazdana je od ispreplitanja ova dva pripovjedna tijeka – svjetlost iz davnine, odnosno Axelova prisjećanja na veliku, zabranjenu ljubav svog života, gospođu Gray, sa kojom je iskusio strast tjelesnog odnosa, neprestano probija kroz prizemna, stvarna događanja njegova sadašnjeg života, koja će čitatelju veoma brzo otkriti još jedan, ključan razlog specifične obojenosti pripovjedačeva tona u ton žalovanja i gubitka – njegova supruga i on ostali su pred desetak godine bez svoje kćeri Cass, koja si je boraveći na putu u Italiji, oduzela život.
Prisjećanje na veliku, kako će se tijekom romana pokazati, nimalo bezazlenu ljubavnu epizodu sa gospođom Gray, i njeno na jedan način ponovno oživljavanje kroz maglu sjećanja, tako je za pripovjedača i jedna vrst kratkotrajna bijega, lažne utjehe, odnosno zaborava ovog nenadoknadivog gubitka, i boli koju misao na taj gubitak neprekidno obnavlja.
Pripovjedni tijek romana nije pravocrtan, već upravo obiluje pojedinim digresijama, kojima dinamika stvarnog života prodire u tkivo sjećanja, koje se doima kao jedna vrst arhetipskog sna o prvoj mladalačkoj ljubavi i seksualnom iskustvu petnaestogodišnjeg dječaka sa trideset i petogodišnjom ženom…
Tako u stvarni život glumca, pisca i pripovjedača Axela ulaze brojni drugi ljudi – filmska agentica, koja će ga na koncu romana dovesti do nenadanih – ili samo neželjenih spoznaja o onome što se je uistinu zbilo završetkom njegove ljubavne pripovijesti s gospođom Gray, ali i brojni drugi junaci - poput uličara i alkoholičara kojega Axel uhodi i prati na svojim brojnim hodačkim rutama, i čijom je pojavom gotovo opsjednut, ili pak mlade glumačke zvijezde Dawn, sa kojom dijeli glavne uloge na filmskome setu, na kojemu je u međuvremenu angažiran, a čiji će stvarni lik uvjerljivo razgolititi, demontirajući tako pred čitateljem posvemašnju lažnost blještavo privlačne filmske industrije, čiji su produkti ujedno i njene žrtve - svakako veoma daleko od zbiljskih, nimalo lakih niti dopadljivih ljudskih istina…
Jedna od važnih rečenica za Johna Banvillea, koja u romanu ne stoji samo svojom pukom jednostavnošću, već razvojem pripovijesti potvrđuje svoju tvrdnju, jest rečenica „Sve je moguće.“
Tako će pripovjedač, prateći starog skitnicu i alkoholičara, čiji ga lucidnost i neobični maniri privlače, zamijetiti kako je „veliki pragmatičar Charles Sanders Peirce morao prositi za kruh, neko vrijeme čak živio na ulici.“
Uočljiva je Banvilleova sklonost lucidnim i životopisnim poredbama, rubnom, socijalno problematičnom miljeu, kojega suprotstavlja svijetu umjetnih filmskih zvijezda, čija se neinteresantnost često bjelasa u svojoj praznini, prezentirajući tako svijet kojemu, dobrovoljno ili ne, manjka originalnosti i mašte, naspram takozvanih ljudi s ulice, koji često intrigiraju svojim osobnostima.
Tijekom romana pripovjedač se povjerava čitateljima ističući kako smatra da ga je osnovi glumačkog zanata najviše podučila njegova nedopuštena, mladalačka ljubav.
A težište pripovijesti i jest na toj „svjetlosti iz davnine“, koja spontano, prirodno prodire u stvarnost starog glumca, kojoj se on prepušta oživljujući nanovo, u svojim sjećanjima, sve proživljeno – vlastite osjećaje, koji nisu bili samo određeni jakom dominacijom seksualnog nagona, već su predstavljali zaljubljenost, čak moguće i iskustvo jedine zbiljske, prave ljubavi, i koji su oscilirali u brojnim nijansama – od ushita i opčinjenosti, sreće i radosti, do očajanja, ljubomore, posesivnosti, potpunog predavanja žudnji kroz i uz pomoć koje on sa gospođom Gray iznalazi i svojevrsnu duševnu srodnost.
Njihova veza se, unatoč nezgrapnim i nenaklonjenim okolnostima, prijetnji i kazni koje stoje kao otvorene i jasne mogućnosti okončanja jednog takvog prijestupničkog odnosa, u ozračju trenutaka njihove izoliranosti i predavanja vlastitim naravima, oslobođenima zadatosti životnih uloga, kao i osjećajima, doima kao jedna vrst „nestvarnog sna“, idile mnogima teško ostvarive ili zamislive tijekom kratkog života.
Taj je odnos probijao ne samo strogost, svakako i lažnost morala društvenog okvira, već je njegova snaga imala učinak prosvjetljujućeg – onoga što u oba njegova učesnika nosi i otvara duboke i važne spoznaje.
Tako će Axel Vander, prisjećajući se, na jednom mjestu romana kazati:
„Gđa Gray me naučila mnogočemu, a prvo i najdragocjenije od svega bijaše oprostiti drugom ljudskom biću zbog toga što je ljudsko biće.“
Opisujući subjekt svoje zaljubljenosti, osobu sa kojom je pronašao gotovo pa apsolutnu srodnost, a koju je potom „izgubio“, i koju je želio na jedan način vratiti u svoj vidokrug, makar i kao osamdeset i pet godišnjakinju, koliko je gđa. Gray trebala imati godina u vrijeme Axelova prisjećanja na nju i na njihovu veliku a kratkotrajnu ljubav, on će kazati:
Gospođa Gray „bila je sasvim svoja, osobitog, vlastitog roda“. A usto je „bila oličenje ženstva, mjerilo kojim sam svjesno ili nesvjesno procjenjivao sve žene koje su mi zakoračile u život poslije nje, sve osim jedne.“
Ta jedna, sa kojom nije bilo potrebe uspoređivati gospođu Gray, za Axela Vandera bila je njegova kćer Cass… Tako se točka velikih životnih ljubavi koje obilježavaju glavnoga junaka, spaja sa točkom velikih gubitaka, pa će on samo kratko ustanoviti:
„Moje dvije izgubljene ljubavi.“
Nepobitnost te spoznaje oblikuje tonalitet čitavog djela, a to je ton tužna, razočarana čovjeka koji je upoznao najveće grubosti, surovosti života – lišavanje onih koje je najviše volio.
Određene okolnosti mladu glumicu Dawn i Axela dovode u Portovenere, mjesto u Italiji u kojemu si je njegova kći oduzela život. Sve poprima jednu poetsku dimenziju, ponovno se naslanjajući na Banvilleu omiljene književne reference – u tom talijanskom gradiću Axel i glumica prisjetit će se kako si je ondje i pjesnik Shelley oduzeo život…
Axel će, sjećajući se Shelleyevih stihova, kazati o sebi: „Živim život poslije života.“
Tu će se pripovjedač detaljnije zabaviti bolnom temom gubitka, pokazujući konkretne posljedice što ga gubitak djeteta ostavlja na njegove roditelje. Banville će zorno pokazati učinak takve tragedije na stvaran život njegovih junaka, Lydie i Axela:
„Pretpostavljam da nam je zadatak bio nastaviti žaliti za njom, bez zadrške, bez pogovora, s istim žarom s kojim smo to činili u prvo vrijeme nakon što je otišla, kao i tjednima, mjesecima, pa i godinama poslije toga. Ponašati se drukčije, posustati, odložiti breme makar na tren, bilo bi značilo izgubiti je za sva vremena sa sviješću o konačnosti toga gubitka koja bi za nas bila konačnija od same smrti. I tako smo se nastavili gložiti i trviti, sve u želji da nam suze ne presuše, da nam se ne ohladi žar, dok se na kraju nismo iscrpili, ili ostarjeli, te sklopili labavo primirje što ga danas remeti tek pokoja kratka i bezvoljna razmjena lakobaražne vatre. Valjda zato mislim da je ne poznajem, da sam je prestao poznavati. Svađati se, to je za nas značilo prisnost.“
Kompleksnost ljudskih stanja, osjećanja, razloga koji čovjeka dovode do nekih konačnih odluka i postupaka zbunjuje glavnoga junaka, pa će on ustanoviti, premda osjetljiv na psihološke nijanse i pronicljiv i maštovit u njihovoj analizi, kako su tuđe pobude, želje i nevolje za njega tajna, kao uostalom i njegove vlastite, i kako ustvari hoda svijetom zbunjen…
Taj osjećaj za psihološko samo je jedna od vrlina pisanja Johna Banvillea, uz koju je svakako važno istaći i njegove specifične, neobično detaljne opise, koji se često tiču konkretno ljudskoga tijela – primjerice kada opisuje kožu na podlaktici gospođe Gray – pa to čitatelju na jedan način priziva osjećaj kao da promatra neko klasično slikarsko platno, koje senzibilnošću i majstorstvom prikaza ljudskoga portreta u stvari veoma tiho, bezglasno, pred promatračeve oči iznosi specifičnost određene ljudske duše.
I ovaj Banvilleov roman postepeno se zaokružuje u svojoj filozofsko-misaonoj, mističnoj dimenziji, naročito kada pripovjedač iznosi svoju „teoriju o mnogim svjetovima“, prema kojoj svi svjetovi postoje u jednoj paralelnosti svojih održanja, pa to na jedan način olakšava spoznaju o gubitku voljenih, jer ne postoji samo ovaj naš, svemir živih i djelatnih ljudi, već i bezbroj drugih, paralelnih svemira… Takva percepcija olakšava spoznaju gubitka, pruža utjehu, stoga će Axel Vander kazati da su svi njegovi mrtvi za njega živi…
I ovo tumačenje, i mnoga druga, bude asocijaciju na pojedine stihove iz djela Williama Shakespeara. Autor će, izrijekom, prizvati lik Celije iz Shakespearove komedije „Kako vam drago“, kada Axel gospođu Gray nazove „svojom Celijom“.
U stilu poznatih junaka Shakespearovih drama, nekadašnji, mladi Axel će tako zavapiti, kada se naglo okonča njegova ljubavna veza s gospođom Gray, zbog vjerovanja da su razotkriveni, jer ih je zajedno ugledala njena tada malena kći Kitty, - „Svršilo je ono što svršiti ne može. Koga ću sada voljeti i tko će voljeti mene?“
No, baš kao u klasičnim dramama velikog britanskog majstora, iz zabune, iz krivoga tumačenja, što je bio Shakespearov omiljen postupak, rodit će se tragedija – gospođa Gray će se razboljeti i umrijeti od tuge tek nekoliko mjeseci po naprasnom svršetku ljubavnog odnosa s Axelom, a junak pripovijesti romana „Svjetlost iz davnine“ će za taj tragičan događaj saznati tek pedeset godina kasnije, kada uspije pronaći njenu kćer Kitty kao svećenicu u jednom samostanu…
Na koncu se događa taj nenadani obrat, jer Axel cijelo vrijeme svog života vjeruje da je gospođa Gray živa, i želi je pronaći… Međutim, tu se ponovno ispostavlja kao mogućnost ona podvojenost između svijeta stvarnosti i svijeta sna, ili svijeta utvara, između ljudskih vjerovanja i odluka da se vjeruje u nešto drugo, odnosno između racionalnosti i osjećaja, i kao relevantna se postavlja teza odnosno pitanje – u čemu je razlika?
Odnosno, čitatelju se ostavlja na osobno shvaćanje i razmišljanje pomisao da je možda Axel Vander znao cijeloga života za smrt gospođe Gray, no nije želio vjerovati u nju, kao niti u smrt svoje kćeri. Želio je – možda – vjerovati da su mrtvi također tu – ukoliko jesu uopće mrtvi. Jer prema teoriji „paralelne stvarnosti“, ukoliko ništa drugo, i tragični gubitci, o kojima dojmljivo piše John Banville, a kakvih je svijet pun, pronalaze barem donekle mogućnost svoje utjehe i mira.
Tako roman „Svjetlost iz davnine“ svoju pravu umjetničku složenost, višeslojnost refleksije svojih značenja, kao i tragičku dubinu, dobiva pri svome završetku. Na kraju, kada Axel Vander pronalazi i posjećuje kćer gospođe Gray, koja mu razotkriva ono što je vjerojatno i sam znao, otkrivamo složenost njegove boli, tragičnost te pripovijesti u naročito bolnoj ljudskoj, i ženskoj nesreći, nesretnom završetku gospođe Gray, a potom i cijele njene obitelji.
Pri tome, treba kazati kako je Banville, i prema vlastitom isticanju, autor sentimentalan, a njegova pripovijest kao da priziva oko filmske kamere, one koja će biti sposobna pred svoje kadrove prizvati široko gledateljstvo, ne isključivo ono uže artističke naravi. Pa premda katkada zagazi u prilično klišeizirane okvire, i premda mu izraz povremeno naginje ka sladunjavosti, ipak mu uspijeva – ne toliko po stilskoj, koliko po spoznajno-filozofskoj razini, ostvariti utisak velikoga pisca, sposobnog da stvori komunikativno, mnogolikoj publici otvoreno djelo, no istovremeno ozbiljnih, klasičnih manira.
Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba