Roman „Hotel Savoy“ austrijskog pisca Josepha Rotha (s njemačkoga preveo Milan Soklić, objavio istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2016.), pripovijest je koja govori o složenoj, kaotičnoj društvenoj i ljudskoj situaciji koja je uslijedila po završetku Prvog svjetskog rata, ispisan iz perspektive ratnoga povratnika sa Istočnoga, ruskoga fronta, mladića koji se vraća iz trogodišnjeg ratnog zarobljeništva. Povratnik, koji je živio tri godine u sibirskome logoru, a sveukupno pet godina bio sudionikom ratnih pohoda, dolazi u Hotel Savoy, koji se i danas nalazi u gradiću Łódź u središnjoj Poljskoj, koji za njega, kao i za mnoštvo drugih ratnih veterana, u tome času simbolički predstavlja „vrata Evrope“ – vrata uređenog, civiliziranog svijeta, u kojemu je moguće pronaći nov, smislen početak za miran život.

Riječ je o autobiografskom tekstu, u kojemu pripovjedačev alter ego, junak priče Gabriel Dan, izvještava o događajima koji su uslijedili po njegovu dolasku u – prema načinu na koji je konstruirana cijela romaneskna pripovijest, mitski i simbolički prostor hotela Savoy, kojega čitalac s vremenom počinje doživljavati ne samo kao „vrata Evrope“, već i kao jednu širu i dublju alegorijsku sliku njenog onovremenog unutarnjeg stanja, cjelokupnog društvenog trenutka.

Roman otpočinje rečenicama: „U deset sati ujutro dolazim u Hotel Savoy. Odlučio sam odmoriti se nekoliko dana ili cijeli tjedan. U ovom gradu žive moji rođaci – roditelji mi bijahu ruski Židovi. Htio bih dobiti novaca kako bih nastavio svoj put prema Zapadu.“

Pripovjedač ne naročito literarno ambiciozno otpočinje svoje izvješće o danima kada je sa sebe skinuo odoru vojnika, i, kako on kaže, „hladnokrvnog ubojice“, i kada je nakon dugo vremena ušao u odijelo i u „lik“, u osobu običnog građanina. Način njegova pripovijedanja govori o njegovom unutarnjem stanju – stanju nekoga čiji su finiji osjeti i osjećaji za nijanse na jedan način zamrli i utihnuli, potisnuti grubim okolnostima i iskustvima, golim nagonom za održanje. Dolazak u hotel Savoy za junaka romana prilika je za ponovno buđenje i oživljavanje fizičke i duhovne mekoće, osjećanja za ljepote i radosti svijeta, kao i osjećaja za druge ljude, empatije spram onoga što prolaze drugi, za osjećaj srodnosti i povezanosti sa drugima koji se iz te empatije rađa, a kojega je život u ratu u potpunosti potisnuo.

Čitalac isprva svjedoči bogatim impresijama Gabriela Dana, koji se susreće sa onim što je nekada bilo dijelom njegove svakidašnjice, a na čije je postojanje u potpunosti zaboravio. On ponovno otkriva užitak – u oblicima, bojama, zvukovima, u sumraku i šetnji gradskim ulicama, u blagostanju koje mu pruža boravak u hotelu Savoy, a čiju skrivenu, pozadinsku sliku postepeno otkriva i spoznaje. Ta ga slika ponovno suočava sa stvarnosti svijeta kojemu pripada. Kroz susrete i poznanstva sa stanarima hotela, osobito onima koji žive na njegovim gornjim katovima, udaljeno od sjaja prizemlja i prvih, reprezentativnih, skupih katova i soba, kao što su djelatnici lokalnoga varijetea, plesačica Stazija i klaun Sančin, Gabriel Dan upoznaje zbiljske ljude i njihove probleme. On uviđa kako je preživljavanje takozvanog običnog svijeta, onih koji nisu bogati i tajnoviti vlasnici hotela, industrijalci, krijumčari ili ratni špekulanti, gotovo na rubu siromaštva, kako je potrebno da se snalaze na razne načine – zalažući vlastite stvari, švercajući špiritna kuhala u hotelske sobe i slično, da bi platili troškove noćenja u hotelu, čiji su gornji katovi namijenjeni upravo takvoj društvenoj zlouporabi. Nerijetko je tu riječ o ljudima koji su prije rata imali mnogo više, neki od njih bili su vrlo imućni, a koji su zbog ratnih okolnosti sve izgubili.

Joseph Roth u tim prikazima i opisima ljudi i njihovih sudbina pruža jednu kompleksnu društvenu ratno-postratnu sliku, čija se konačna oštrica prelama na ekonomiji, na pitanjima koja rat sagledavaju kao priliku za nekažnjeno, dakako krajnje izvan i protiv zakonsko bogaćenje, za strmoglavu krađu, pljačku i prisvajanja ljudskih bogatstava koja su se mukotrpno stjecala godinama, a koja je netko otuđio i prisvojio jednom kriminalnom gestom. Njegov pripovjedni jezik ovdje poprima svoj najsnažniji izraz, svoje strastveno obogaćenje i puninu – on postaje živopisan, gotovo raspjevan, prepun likovne snage, slika koje su pune barokne, pjesničke jezične kićenosti, pred naletom čije žestine, upečatljive sugestivnosti čitalac biva trajno pridobiven ovim, zapravo nenametljivim, diskretnim piscem, koji prije svega, kako je to zamijetio znani njemački književni kritičar Marcel Reich – Ranicki, drži do prirodnosti tona, u čijem stilu nije bilo mjesta koketiranju, koji nije sklon opširnostima… Ranicki s pravom Rothovu prozu vidi kao dosljednu, elastičnu i vitku, on zapaža kako iz njegova jezika izbijaju mir i prosvijećenost.

Razgrćući prividan sjaj i blještavilo hotela Savoy i pokazujući njegovo nutarnje stanje, slojevitost i skrivene manipulacije, materijalne i ljudske zlouporabe, neimaštinu, prostituciju, bolesti i drugo, pripovjedač zaključuje kako „svijetu bijaše sličan ovaj hotel Savoy“.

Još jedan dublji sloj, od površinskog društveno ekonomskog, kojim se Joseph Roth u romanu prvotno bavi, otkriva se postepeno u slikama, prikazima ljudskoga tijela, kojima je pripovjedač sklon, a koje na jedan neizravan način, ne suviše konkretno, izrijekom oblikovano, predstavljaju skriveni put za dospjeti ka njegovoj metafizičnosti. Jedna od prisutnijih slika i misli u romanu „Hotel Savoy“ jest ona koja govori o trošnosti, pohabanosti, nesavršenosti i uvjetovanosti ljudskoga tijela, koje čovjeka na jedan način, svojom raspadljivosti i višestrukim zahtjevima vlastita svakodnevna održanja drži „u šaci“. To održanje uvjetuje toliki dio njegova ponašanja, obaveza, mnogih – pa i ekonomskih nužnosti da – iz slika koje podastire autor, i iz preokupiranosti junaka njegova romana, proizlazi da glavnina – ili najveći dio životna vremena, protječe upravo u nastojanjima i naporima čiji će rezultati poslužiti namirenju tjelesnih potreba, osnovnih uvjeta održanja.

Glad, bolest, fizički sekreti i izlučevine, noćne posude koje treba prazniti i grad koji nema kanalizaciju, iz čijih kuća vonja na izmet – slike su to i opsesije gotovo naturalističke, koje u Rothovu tekstu djeluju poput alegorije ljudskoga bivstva. I onda kada aludira na ljudsku senzualnost, na tjelesnu privlačnost među ljudima, i u tim se prizorima i rečenicama naslućuje istovremeno i kraj, raspadanje ili nagriženost krhkoga ljudskog tijela, koje u sebi nosi i vonj vlastitih izlučevina, i zametak budućih bolesti…

Bolest i smrt – pripovjedač je onaj koji je neprekidno svjedočio njihovu naglašenu prisustvu tijekom i nakon rata iz kojega je stigao u pozlaćeni hotel Savoy, da bi se ondje, na njegovim gornjim, na jedan način tajnim, delikatnim katovima ponovno susretao sa prizorima ljudskih bolesti i umiranja, čovjekove konačnosti i naglih, nepredvidivih obrata sudbina. Gabriel Dan opisuje tako noć tijekom koje klaunu Sančinu, koji je šest godina nastupao u varijeteu sa magarcem Augustom, iznenada raste vrućica, koju nije bilo moguće spustiti, noć koju smatra strašnijom od svih koje je proživio tijekom boravka na ratnome frontu. On govori o gotovo grotesknom, krajnje ironičnom, ali i tragičnom istovremeno, prizoru mrtva klaunova tijela, koje je tri dana ležalo izloženo na odru u varijeteu, iza pozornice, u kutu garderobe. Golišave plesačice morale su prolaziti pored njegova tijela kada su izlazile na pozornicu na kojoj je bučala limena glazba, a magarac August, donedavni radni kolega mrtvoga Sančina, neprestano je dolazio do tijela ispružena na odru…

Put pogrebne povorke, koja kreće sa direktorom varijetea na čelu, u dio grada u kojemu su smještene klaonice, također je opisan groteskno. „U tom se gradu mrtve vodilo istim putem kao i stoku“, kaže pripovjedač. Čak je i Sančinov magarac i prijatelj čekao pored otvorena groba na njegov pokop, što je izazvalo negodovanje, svađe i prijepore.

Rothovi literarni opisi tako izlaze iz prostora samih hotelskih soba i hodnika, ulazeći u šire prostore grada, što ih čini neobično bliskima nekim slikarskim prizorima njegova vremena, vremena industrijalizacije, prizorima koji su se često nadahnjivali slikama siromaških radničkih četvrti i predgrađa, tvorničkih dimnjaka i radničkih baraka, slikama siromašnih i gladnih ljudi u kojima postoji i nijansa mračnog i grotesknog, pomalo i karikaturalnog, svakako kritičnog spram buržoazije (kao što je to, između ostalih, ovjekovječeno na slikama njemačkih slikara Georga Grosza, Otta Dixa ili Max Beckmanna), slikara koje se još naziva i predstavnicima takozvane „nove stvarnosti“, a što se reflektira i na književnost, i što podrazumijeva znanje, uvažavanje drugih tada važnih umjetničkih pokreta, poput ekspresionizma, nadrealizma, dadaizma i drugih.

U romanu tako, s vremenom, pripovjedač koji je za sebe tvrdio da je egoist, i da ne suosjeća s drugima, dolazi do mjesta na kojemu zaključuje – „Nema dvojbe, živim u nekoj zajednici, njihova je patnja moja patnja, njihovo je siromaštvo moje siromaštvo…“.

U drugom dijelu romana pripovjedač je zagledan u pojavu Zvonimira Pansina, svog nekadašnjeg ratnog druga, također povratnika sa fronta. Gabriel Dan i Zvonimir dijele sobu u hotelu Savoy i postaju prijatelji – pripovjedač je opčinjen njegovom žovijalnosti, percepcijom i načinima snalaženja u životu, usredotočen je na opise Zvonimirovih susreta s ljudima, razgovora i sitnih događaja. U tome ima određene lakoće i prpošnosti, ukoliko ne i humora, zbog čega su poglavlja koja slijede u romanu na određeni način „lakša“, iako su prostori kretanja junaka romana zapravo prostori težine i siromaštva, to su pučke kuhinje i radničke barake. Junaci svjedoče rijekama povratnika iz rata, sa Istočnih frontova – oni dolaze pješačeći, pocijepane odjeće, prašnjavi i gladni. Veliki broj tih povratnika iz rata nije želio raditi – prosili su, krali, vadili krumpir iz polja, ubijali kokoši i davili guske, krali sijeno iz plastova. Nisu kopali poljske zahode, već su nuždu obavljali pokraj prometnih putova…

Joseph Roth ovdje na vidjelo iznosi cijeli niz novonastalih društvenih problema. Osobito je zanimljivo kako on opisuje i figurira grad u romanu – njegov grad nije izoliran od sredina koje ga okružuju, već je na jedan način, a to je tada doista bilo važno zbog specifičnih oblika preživljavanja koje opisuje, u vječitom dosluhu sa selom. Slike gradske prelijevaju se u slike predgrađa, i potom u slike sela, njiva i prirode koja se na njih nadovezuje.

Kasnije se junak romana zapošljava kod industrijalca Henry Bloomefelda. Specifičnost njegova posla dovodi ga u položaj poznavaoca privatnih sudbina mnogih ljudi, mnogih jedinstvenih pojava. Prolazeći kroz tuđe živote kao slušač i bilježnik značajnih pojedinosti, Gabriel Dan zaključuje:

„Nakon što bi se nekoliko desetljeća tako koprcali, lutali i bili bespomoćni, umirali su u krevetu i zaviještali svoju bijedu svojim potomcima“, da bi, malo kasnije, dodao nadovezujući se: „Život je tako očevidno povezan sa smrću i živi sa svojim mrtvim. Tu nema kraja, nema prekida – uvijek nastavljanje i nadovezivanje.“

Pripovjedač, pred konac romana, zaključuje kako je uvidio da nitko ne stanuje dobrovoljno u hotelu Savoy, već je svakoga u tom hotelu zadržala neka nesreća. Također, na koncu zaključuje kako se je previše brinuo za hotel Savoy i za ljude, tuđe sudbine, a premalo za svoju vlastitu. Roman završava katastrofom – dolaskom tifusa u grad i najavom, predosjećanjem revolucije, prizorima pobunjenih radnika, vojske, policije. Netko podmeće požar u hotelu, koji je potom izgorio, a sa njime i dobar broj njegovih stanovnika. Mnoge povratnike sa ratišta smrt je pronašla u hotelu Savoy, među njima i Gabrielova prijatelja Zvonimira. On u sivo, kišno praskozorje, nakon hladne i vjetrovite noći promatra napola izgorene i poguljene ostatke hotela, dok kiša gasi skrivene žeravice. Potom konačno napušta to besperspektivno mjesto i grad i odlazi, zajedno sa drugim ratnim povratnicima sa slavenskoga juga, negdje dalje vlakom, u mogućnost boljega života, o kakvom još uvijek sanjaju.

Roman „Hotel Savoy“ publiciran je u „Frankfurter Zeitung“ u proljeće 1924., a kasnije iste godine tiskan je i kao knjiga u Njemačkoj. Rothov stil već je tada prepoznat kao jedinstven, kao onaj koji, kako je zabilježeno, „čini da se stvari događaju prirodno – mi vidimo, čujemo, mirišimo i vjerujemo.“ Joseph Roth rodio se je 1894. u mjestu Brody, u današnjoj ukrajinskoj pokrajini Galiciji. Studirao je u Beču, gdje je poslije Prvog svjetskog rata započeo novinarsku karijeru. Potom je nekoliko godina živio u Berlinu, gdje je napisao i objavio prve romane („Paukova mreža“, „Pobuna“, „Hotel Savoy“, „Tihi prorok“, „Kapucinska grobnica“). Nakon dolaska na vlast Hitlerovih nacionalsocijalista nastanio se u Parizu i više se nije vraćao u Njemačku. U francuskom izgnanstvu napisao je glavna djela, među kojima i „Radetzky marš“ (1932.), „Židovska lutanja“ (1937.), „Legenda o svetom pijancu“ (1939.), „Job“ (1939.), „Priča o 1002. noći“ (1939.). Umro je godine 1939.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

(21.8.2017.)

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.