S francuskoga prevela Mirna Sindičić Sabljo

Nakladnik Leykam international, Zagreb, 2023.

Roman „Posljednja slika ljubavi“ uglednog suvremenog kanadskog pisca Larryja Tremblaya s francuskog je na hrvatski jezik prevela prevoditeljica Mirna Sindičić Sabljo. Roman je objavljen drugom polovicom 2023. godine kod zagrebačkog nakladnika Leykam international. Larry Tremblay suvremeni je kanadski frankofoni dramatičar, romanopisac, pjesnik, autor knjiga za djecu, opernih libreta i grafičkih romana, glumac i kazališni redatelj. Rođen je 1954. godine, a smatra se jednim od najznačajnijih autora suvremene kvebečke književnosti. Djeluje od osamdesetih godina prošloga stoljeća - od tada je objavio oko tridesetak književnih naslova, od čega je dvadeset njegovih djela prevedeno na mnoge svjetske jezike. Jedan od njegovih istaknutijih romana nosi naziv „Pod krošnjom naranče“ - taj je roman dobio nekoliko važnih kanadskih i svjetskih književnih nagrada, a u hrvatskom prijevodu objavljen je 2021. godine.

Posljednji roman Larryja Tremblaya jest roman „Posljednja slika ljubavi“, u Kanadi objavljen 2021. godine. Roman je to inspiriran životom i umjetničkim stvaralaštvom čuvenog britanskog slikara Francisa Bacona, rođenog 1909. godine u Dublinu, preminulog 1992. godine u Madridu.

Tramblay je već jedno svoje ranije djelo, zbirku poezije objavljenu 2012. godine, ispisao nadahnjujući se slikarstvom i biografijom ovog jedinstvenog umjetnika, čije je slikarstvo u mnogome obilježilo likovnu umjetnost 20. stoljeća, a ostao upamćen kao jedan od rijetkih modernih figurativnih slikara, u vrijeme dominacije apstraktne i konceptualne umjetnosti, koji je na jedinstven, iznimno dojmljiv način tematizirao snagu i ranjivost ljudskoga tijela, onog temeljnog što ljudski život posjeduje, prvotno ishodište svakog, često i radikalnog iskustva – kako onog strahotnosti i okrutnosti, odnosno bola, tako i onog senzualnosti odnosno užitka.

Roman „Posljednja slika ljubavi“ na slobodan način ulazi u pripovijest o životu Francisa Bacona, oslanjajući se svakako na pojedine podatke iz slikareve biografije, no jednako tako utjeljujući ovaj umjetnički vrijedan, dojmljiv, potresan poetsko literaran roman u autorskoj imaginaciji samoga pisca, kojemu je ovim djelom uspjelo stvoriti jedno, neovisno o doslovnoj biografiji velikoga umjetnika, impresivno stvaralačko tkivo. Tramblay je djelo ispisao u prvome licu, kao govor kojim se sam slikar Bacon obraća svome ljubavniku, muškarcu sa kojim je proveo osam godina intenzivne veze, sve do njegove tragične smrti, samoubojstva, i koji mu je bio veliko nadahnuće, čest model za likovno stvaranje.

Radi se o muškarcu dvadeset godina mlađemu od samoukog slikarskog velikana Francisa Bacona, kojemu je najveći slikarski uzor bio Picasso, i koji je slikati počeo tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća, kada se je nakon godina lutanja po Parizu i Berlinu nastanio u Londonu. Ondje je upoznao Georgea Dyera, sitnog kriminalca, koji je Baconu pozirao u njegovu ateljeu u South Kensingtonu za brojne slike. Upravo dobar dio slika za koje mu je Dyer pozirao (često se radi o poznatim Baconovim slikama koje prikazuju obnaženu mušku figuru u sjedećem položaju, kao i isprepletena naga muška tijela u aktu koji se doima kao seksualni) pripada nekima od najvažnijih djela svjetski proslavljenog umjetnika.

Larry Tremblay se uspješno probio kroz gradnju pripovijesti o ovom neobičnom ljubavnom paru, zaobilazeći svaku mogućnost „iskrivljavanja“, odnosno zlouporabe u trivijalne ili senzacionalističke svrhe destruktivne, mazohističke ljubavne veze koja se je razvila između dvojice muškarca – grubog uličnog kriminalca i alkoholičara, potom i ovisnika o heroinu i senzualnog i promišljenog, analitičnog i nadarenog slikara. Učinio je to na način da je literarnim postupkom oblikovanja slikareve svijesti, intuitivnim probijanjem ka onome što je bilo krucijalno za njeno oblikovanje - a to je traumatično Baconovo djetinjstvo, fizičko zlostavljanje od strane oca koji je bio vojnik, povratnik sa neke od fronti iz Prvog svjetskog rata, a potom i seksualno zlostavljanje, koje brzo prerasta u užitak, odnosno pomaže tada veoma mladome Baconu spoznati vlastitu homoseksualnost, od strane očeva konjušara.

Tramblay veoma suptilno, sa puno nijansiranog osjećanja, čitatelja vodi kroz gradacije oblikovanja jedne naglašeno otpadničke, artističke svijesti, u kojoj prezir prema samome sebi nosi jedno od centralnih težišta, jer je odraz, sublimacija prezira i osude koje na tu svijest nemilice bacaju sve priznate institucionalnosti ljudskih zajednica, počevši od one obiteljske, a potom i šire.

Odbačen i prezren od vlastita oca, kojemu je sinovo seksualno opredjeljenje nešto do te mjere izopačeno i mrsko da je nemoguće da ikada promijeni svoje osjećanje mržnje i gađenja spram sina, veoma uvjerljivo fikcionalizirani Bacon pripovijeda nam o svome životnom putu, i to tako da se u tekstu romana cijelo vrijeme obraća svome ljubavniku.

Roman „Posljednja slika ljubavi“ tako je jedna vrst ljubavnoga pisma kojega jedan ljubavnik piše drugome koji je svoj životni put okončao, u kojemu pripovjedač odnosno slikar nastoji razumjeti vlastiti život, napose ljubavni život i veze koje su - samim time jer su netipične, obzirom da su homoseksualne i društveno osuđene, centralno iskustvo njegove egzistencije, koje se je suštinskom snagom svoje intenzivne mjere samim time prenijelo i u njegov umjetnički rad. No jednako tako, premda isprva prisutan u samo krutim obrisima, tijekom tog ispovjednog ljubavnog pisma pripovjedač nastoji sve jasnijim i sve konkretnijim učiniti i lik svoga ljubavnika, ući u pozadine njegove psihe i emocija, ne samo kako bi razumio, pojasnio samome sebi njihov mučan i težak odnos, već kako bi u konačnici razumio i sam očajnički postupak onoga kojega je volio, sa kime je u određenim trenutcima svoga života bio ispunjen i sretan, i tko ga je jednako nevjerojatnom mjerom nadahnjivao u stvaralačkom pogledu, bez kojega najvjerojatnije njegova umjetnost nikada ne bi bila to što je danas – snažna i upečatljiva, bolna i strastvena, duboko razotkrivajuća, ne samo kada je u pitanju iskustvo homoseksualnosti ili homo erotizma već kada je u pitanju ljudsko iskustvo općenito.

Način na koji pisac Tramblay prodire do same srži Baconova stvaralačkog iskustva u ovome romanu jest uistinu senzacionalan, i potvrđuje kako je riječ o također vrhunskome umjetniku svoga polja i izraza. Njegov je roman izrazito senzibilno tkanje koje jezikom prodire do dubokih, veoma nijansiranih, tankoćutnih tajni ljudskih osjećajnosti, ali i do tajni samoga stvaralačkog procesa i iskustva, do same srži strasti koja to iskustvo nosi i koja ga oblikuje, iskustva kojemu se stvaralac prepušta, a koje po strastvenosti i bezrezervnosti svog predavanja nalikuje, nosi izraz srodnosti sa ljubavnim činom.

Tako će pisac na jednom mjestu u romanu kazati, u ime svog fikcionaliziranog Francisa Bacona:

„Nisam slikao pejzaže. Moje slikarstvo nije podnosilo otvorene prostore. Nisu mi trebale planine, rijeke, pustinje, livade ili plaže koje ispiru valovi. Sunce, mjesec, oblaci još manje. Za naslikati svemir bilo mi je dovoljno tvoje tijelo.

Znaš što ti se dogodilo kad sam te, toga dana, počeo slikati? Tvoja se koža prepustila. Obeznanjena, u bestidnosti je zaboravila na sebe poput jestiva odjevnog predmeta, nečeg što se može pojesti, konzumirati. Pod tvojim su se torzom glasala pluća, vreće pune vode, opsceni čirevi, gusti cvjetovi, izmoreni pozivi, crni jastuci. Da si bio Isus Krist, skliznuo bi s križa poput polumrtva voska.

Obilje mi je slika uvijek nadimalo kapke. Poput pomičnih i iritantnih mrlja, pomicale su se, prožimale se, sprečavale me u slikanju onog što vidim. Trebao sam ih ukrotiti, ošinuti s impulzivnim gestama na platno. Kad si se ponovno odjenuo, imao sam osjećaj da sam na dobrome putu. Nije trebalo slikati površinu stvari, već ono što ona skriva. Ne slikati prostor, već vrijeme. Ne slikati tvoje tijelo, već njegovu smrt.“

Do smrti tijela slikareva ljubavnika putuje i ovaj roman, sav ispisan tonom žudnje, strasti koja je nepovratno izgubljena, kao što je, pripovjedač je toga bolno svjestan, izgubljena i mogućnost za ostvarenje pune ljubavi, realiziranog odnosa u složenosti svih svojih nijansi, koje traže i druge nivoe, izuzev onog fizičkog. Tremblayjev slikar Bacon za taj gubitak optužuje sebe, svjestan činjenice da sam nije dovoljno hrabro i otvoreno, sa dovoljno razoružavajuće nježnosti, spram svog voljenog partnera iskazao ono što je trebalo, upravo tijekom onog poslijepodneva kada si je njegov partner u hotelskoj sobi u Parizu, dok je Bacon bio na otvaranju svoje velike likovne retrospektive, oduzeo život.

„Samo jedna moja riječ. Jedna gesta. No ipak, nisam je izrekao, nisam je napravio. Jedan dio mene odbijao je shvatiti što te je razaralo. Bilo mi je draže dati ti novac, novac kojim si kupio alkohol i tablete za spavanje koji su ti omogućili da počiniš samoubistvo. Možda sam čak pomislio, htio, poželio da to učiniš? Možda sam tako sazdan da ne mogu voljeti bez okrutnosti i biti voljen bez nasilja?“, upitat će se ovaj veoma upečatljiv, fikcionalizirani Bacon, čiji je romaneskni lik u posvemašnjem srazu, punoj umjetničkoj, estetskoj i psihološkoj kompatibilnosti sa onim Baconom kojega poznajemo iz njegovog, može se kazati u modernoj umjetnosti, odnosno u svijesti modernog čovjeka na jedan način ikoničkog slikarstva.

Tremblay u svome književno umjetničkom djelu odlazi na ono isto mjesto kamo je u svome likovnome djelu otišao Bacon – do moći i iskustva građenja umjetnosti koja se nalazi izvan područja etike, propitujući otvoreno, veoma senzibilno, ali i prodorno i inteligentno istovremeno, izvore nadahnuća umjetničkih djela koja u prvi plan, posve beskurpulozno, stavljaju propitivanje, ogledanje neljudskog u čovjeku - ne samo neljudskog temeljenog na fizičkoj animalnosti, okrutnosti i destrukciji, već dakako i onog – što je zacijelo daleko češće, na emotivnoj okrutnosti i mazohizmu, na zlostavljanju sebe i, ili drugih osoba uskratom emocija, egoizmom. Autor je svjestan da ga upravo tako radikalno odbacivanje iluzija približava jednoj tamnoj, no na žalost i te kako prisutnoj istini o čovjeku, istini koja, kako kaže junak njegova romana, veliki slikar Bacon, „nema nikakve veze sa zlom, dobrim, srećom, nesrećom“…

Ono što je slikara naposlijetku mučilo također nije izmaklo peru pronicljiva pisca, jest upravo pitanje je li takav beskompromisni prikaz ljudskog realiteta, u njegovoj najdubljoj ogoljenosti, uistinu sva istina koju ljudsko iskustvo pamti i prenosi kroz stoljeća, samo uvećavajući to breme novim očajem i bezizlaznosti, novim apsurdom i novim destrukcijama? Što je sa čovjekovom sposobnosti vjere, sa nadahnućem koje svoje snage crpi upravo obrnuto, iz područja svjetla odnosno onog etičnog, što može biti daleko izazovnije za svaki pojedini subjekt koji za to smogne hrabrosti? Jer slikar Bacon na koncu ovog potresnog romana upitat će se upravo to – je li mogao drugačije slikati, odnosno je li mogao drugačije živjeti? Veoma je važno, i time ovo djelo dobiva na svojoj stvarnoj dubini, da pisac nije zaboravio ovu dimenziju i komponentu, koja pripovijest o tragičnoj ljubavi velikog slikara uzdiže na jednu višu razinu, na kojoj ona poprima jednu opće ljudsku komponentu, gdje se gubi pojedinačnost i konkretna značajka osobnog iskustva, a u fokus dolazi ljudskost i mogućnost građenja zbiljski vrijednog ljudskog subjekta kao centralno pitanje. Time se roman zaokružuje kao jedna kvalitetna, i umjetnički odnosno estetski i misaono odnosno filozofski temeljito promišljena i ostvarena cjelina, koja doseže daleko dalje od same biografije, ili ljubavne biografije slavnoga slikara i atraktivnosti kakvu djelo poput toga može podrazumijevati.

Svakako, djelo na jedan implicitan način možemo doživjeti i kao kritiku, odnosno kao razotkrivanje, prikaz tajne i mračne pozadine umjetničke slave, koja raste od samoga nadahnuća i stvaranja, do konačnoga uspjeha, gdje se je ljubavni odnos uzimao kao pogonsko gorivo jednog nadahnuća, i gdje je također mogao postojati, ili je postojao, i element zlouporabe. Autor, što je također jedna od vrijednosti ovog složenog djela, ne moralizira u pogledima etički osjetljivih, diskutabilnih pitanja, međutim pred čitaočevu su svijest stavljene brojne nijanse jednog, naposlijetku, ljudskog odnosa, a promišljanje o implikacijama toga odnosa ostaje poslom kojega će čitaoci odraditi sami, kako to već i jest slučaj sa djelima čiji su autori posao odradili vodeći računa o ozbiljnosti zadaća koje su poduzeli.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba