„Hadrijanovi memoari“ najvažnije je i najpopularnije djelo Marguerite Yourcenar, zamišljeno kao pismo koje rimski car Hadrijan (rođen 76. godine p. Kr., umro 138. godine p. Kr.) piše svome nasljedniku, Marku Aureliju. Radi se o vrsti imaginarnih uspomena cara koji je teško bolestan i – suočen sa skorim dolaskom smrti, osvrće se na svoj život, na mnogostruka iskustva kroz koja je prošao – od obrazovanja, stasanja, postepenog uspona na vlast, ratovanja, vladanja, ljubavi i strasti, putovanja… Car Hadrijan kontemplativnog je i introvertiranog raspoloženja, samoanalitičan, svojim načinom sagledavanja stvari predstavlja čovjeka „viših kvaliteta“. Stoga je i ovo djelo jedna vrst velike kontemplacije, psihološke proze koja neprestano meandrira između povijesnih činjenica, filozofskih promišljanja i poetskih slika, baveći se pitanjima i tajnom „vječno ljudskog“, ljudskim snovima, čežnjama i kulturom.

Suočenost sa smrti pripovjedača i povijesnu ličnost cara Hadrijana izdiže iznad njegova vremena i njegove osobne povijesti – on postaje ogoljelo ljudsko biće koje je svjesno da uskoro napušta svijet živih. Događaji u njegovu životu postaju simboličke slike koje na jedan način predstavljaju događaje i sadržaje svakog ljudskog života. Svaki ljudski život poznaje vremena obrazovanja i stasanja, vremena aktivna i djelatna, vremena moći, sukoba, ljubavi i strasti, ranjavanja, padova, i na koncu, vremena susreta sa smrti. U tom smislu, Hadrijan nije udaljen i nedohvatljiv junak kojega se promatra kroz prizmu njegova carskog „staklenog zvona“ – on je čitaocu, zajedno sa svojim iskustvima i promišljanjima, blizak onoliko koliko to ljudsko biće kreirano umjetničko-spisateljskim umijećem može biti. Otuda, vjerojatno, i toliko, godinama živo i neugaslo oduševljenje i poštovanje čitateljstva za ovo djelo.

„Hadrijanovi memoari“ su, uz prekide, nastajali tijekom trideset godina autoričina života – to je velebno djelo zapravo raslo sa svojom autoricom. Bilo je potrebno doseći vlastite životne i autorske zrelosti, uz pomoć kojih bi se dosegnula ona Hadrijanova. Rad na romanu autorica je otpočela još 1928. godine. Povremeno radeći na rukopisu, u vrijeme Drugog svjetskog rata u potpunosti ga je napustila, da bi mu se kasnije ipak vratila, dovršila ga i objavila godine 1951. Knjiga je doživjela nevjerojatan uspjeh, potpuno suprotno autoričinim očekivanjima.

Da bi se uspjelo napisati romaneskno djelo klasične težine - bez stavljanja naglaska na to je li djelo historijsko ili ne, jer i sama je autorica često podsjećala na to da je svako djelo suvremene tematike istovremeno također i djelo historijske tematike, potrebno je da autor uspije napustiti vlastitu ličnost. Time on koristi ono što je preostalo – bezličnu supstancu, čisto ljudsko tkivo, i ta je supstanca, njeno unošenje u književne likove, ono što, prema riječima same Marguerite Yourcenar, razdvaja velika ostvarenja, od onih manje uspjelih.

Hadrijan – kao i drugi likovi – prikazan je kao ogoljeno biće, koje na jedan način supostoji u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njegova srž, prikazana u djelu, boravi u svim bićima svih vremena. Na taj je način on prisutan i u sadašnjem vremenu. On pripovijeda otvoreno, izlaže sebe, no bez neke, po bilo čemu izražene želje da time pridobije onoga koji priču prima.

Car Hadrijan je osjećao velik stid naspram zločina i pljački koje su u Grčkoj počinili Rimljani. Jedna je od njegovih velikih težnji bila duh Antike prenijeti u Rim, da „polako nametnem svijetu jednu kulturu koja se jednog dana odvojila od nakaznosti, bezobličnosti, nepokretnosti, koja je iznašla definiciju metode, teoriju politike i ljepote… Znao sam da ću dovijeka ostati neprofinjeniji od jednog mornara s Egine, da nikad neću biti onako mudar kao travarica iz Agore. Priznavao sam cijelome narodu povlastice koje sam oduvijek tako rado dijelio voljenim osobama.“

Ovaj je veliki rimski car na svojoj dužnosti bio dvadeset godina, od toga dvanaest godina nije imao stalnoga boravišta. Najviše je volio lake šatore, brodove s vježbaonicom i knjižnicom. Nastojao je živjeti što više u pokretu, u vječitom raskidanju s navikama i predrasudama. Nije volio rutinu, već slobodu kretanja i promjene. I sam je bio sklon, poput autorice djela koje ga nanovo oživljava, obnavljanju onoga što je prošlo, surađivanju sa minulim vremenima…

„Uvijek se čudim kako moji suvremenici, koji vjeruju da su osvojili i preobrazili svemir, ne znaju da možemo po svojoj volji smanjiti razmak između stoljeća.

Napisala sam priču o vladaru, koja je u isti mah i priča o velikoj individualnoj sudbini. Uvijek je lijepo kada stvorenju koje je nekada živjelo omogućite da premosti vrijeme. No, povijesna je istina kao i sve druge: čovjek se vara, više ili manje“, kazala je Yourcenar, koja je još od ranoga djetinjstva učila latinski i grčki jezik, cijeloga života proučavajući mitove, što ju je u djelima često vraćalo helenskim izvorima.

Iz tog je razloga cijeli njen, bogat i svestran opus, obilježen mitologijom, duhovnosti i tragikom. Negdje je primijećeno kako za Yourcenar mitologija nema samo estetsku vrijednost, već izražava i metafiziku postojanja, i izjednačavanje između ljudskog i božanskog. Marguerite Yourcenar smatra se posljednjim francuskim književnim klasikom, baštinikom moralističke tradicije u francuskoj književnosti, koja svoju čvrstu liniju promatra od Montaignea do Ciorana.

Pišući o knjizi lirskih proza „Vatre“ Marguerite Yourcenar, francuski povjesničar književnosti i književni kritičar Marcel Brion primijetio je širok raspon umjetnosti ove spisateljice. Opisao je to kao istodobno vizionarsko i čvrsto objektivno stvaralaštvo. Tjelesna, čvrsta objektivnost, isprepletena je sa krajnjom duhovnosti – a taj je metoda, ta vrst spisateljskog manira, prisutna i u „Hadrijanovim memoarima“.

„Hadrijanovi memoari“ djelo je jedinstveno po mnogo čemu. Kao jednu od neponovljivih karakteristika ovoga romana možemo istaknuti specifičnost nadahnuća kojim je ispisano. To je nadahnuće sastavljeno od više raznolikih elemenata. Dojam je da je u svaki od tih elemenata uložen jednaki omjer strasti, poriva, pedantnosti obrade građe… Kao pojedine građevne elemente možemo izdvojiti osobnu autoričinu fasciniranost ličnošću cara Hadrijana (prije svega, zbog činjenice, kako je sama zapisala u svome dnevniku, da je to „čovjek koji je sačuvao mir u svijetu i obnovio gospodarstvo imperija“), potom fasciniranost određenim povijesnim razdobljem – u ovom slučaju, to je period 2. st. p. Kr., ili, kako je Gustav Flaubert zapisao „kada više nije bilo bogova, a Krista još nije bilo, postoji u povijesti jedan jedinstveni trenutak, između Cicerona i Marka Aurelija, kada je čovjek ostao sam“…

Te je svoje fascinacije Marguerite Yourcenar oživjela kroz neponovljiv literaran tekst, uz pomoć osobite vrste imaginacije, jezika i stila, misaonih naprezanja poduzetih u cilju ostvarenja što autentičnijeg, istinitijeg u umjetničkom smislu, jezika, karaktera, ličnosti, okruženja – cijelog jednog nestalog, nepostojećeg univerzuma, koji se ne tiče samo jedne osobe i njene egzistencije, već cijele jedne civilizacije i mnogobrojnih činjenica koje su činile njenu svakodnevicu, načine življenja, ponašanja, okolnosti, uvjete ljudskoga opstanka.

Jednako tako, uz osobnu darovitost i posvećenost radu na jednom tako zahtjevnom poduhvatu, Marguerite Yourcenar poduzela je i impresivan niz istraživanja, proučavanja, sakupljanja činjenica o caru Hadrijanu, ličnostima koje su bile važne za njegov život, o rimskom imperiju, Evropi i svijetu onoga vremena.

Svi ti poduhvati i naprezanja rezultirali su skladno oblikovanom cjelinom, u kojoj kao da je sve dano u najbolje zadovoljavajućim omjerima. Marguerite Yourcenar ostvarila je tekst visoke umjetničke vrijednosti, čiji su najviši dosezi, suprotno očekivanjima nekoga tko bi u tom romanu vidio samo njegovu historijsku komponentu, u ocrtavanju dubina, neumitnosti, proturječja koja čine jedan kompleksan ljudski karakter, jednu sudbinu koja se suočava sama sa sobom i ogleda unutar sebe u trenutcima napuštanja svoje egzistencije, životne uloge koja ju je uslovljavala i određivala.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu i Pierreu Hadotu


Roman se može vidjeti i čitati i kao proučavanje ljudskoga karaktera i ljudske psihologije općenito, proučavanje psihe čovjeka individue nasuprot psihologiji čovjeka mase, a zatim također i kao proučavanje jednog – tako davnog i teško uhvatljivog vremena…

„Ustrojiti taj svijet onako kako ga je vidio i čuo jedan čovjek.“ – namjera u kojoj je, nakon cijeloga niza, često i bezuspješnih pokušaja, autorica uspjela. U činjenici „ustrojavanja jednoga svijeta“ osobito je važno to da je unutar njega postignuta određena harmonija – da pojedini segmenti ne strše i ne potiskuju one druge. Taj cilj i ta umješnost su postignuti, i taj unutarnji red, sklad i harmonija, čak i određena preglednost (Marguerite Yourcenar veliku je pozornost posvetila raznorodnim, no važnim elementima, kao što je geografija – prostori, ceste, građevine, flora i fauna, hrana, filozofija, zvjezdoznanstvo i mnogi drugi tvorbeni elementi jednoga svijeta i vremena)…

Širina zahvata kojega je pri tome provela, obuhvativši mnogostruke ljudske djelatnosti, znanja, interpretacije, viđenja pojavnoga i duhovnoga svijeta, mnoge povijesne ličnosti Hadrijanova vremena predstavlja – svojom sigurnosti i utemeljenosti jednu rijetko – na taj način – markantnu gestu u književnosti novoga vremena.

„Hadrijanovi memoari“ u književnosti 20. stoljeća, a i u onoj koja joj je prethodila, na iznimno uzorit način služe kao demonstracija klasičnog pisanja – i u pogledu znanja i usvajanja unutar vlastitog stila, osobito u odnosu spram antičke književnosti, koju je autorica jako dobro poznavala, na izvornim jezicima grčkome i latinskome, i u smislu same discipline provedbe, formiranja djela kao cjeline, koja je također, na jedan način, klasična.

Život cara Hadrijana, njegovi pogledi i stremljenja koji su bili promišljeni i visokih ciljeva u smislu poboljšanja čovjekova, kako fizičkog, tako i duhovnog života, može simoblički, na način na koji je to Marguerite Yourcenar ispisala kroz ovo djelo, predstavljati ono veliko u svakome čovjeku. Dakako, ne posjeduje svaki čovjek identična iskustva, međutim, kada se osvrne na vlastiti život, a svaki proživljeni život ima svoju vrijednost i puninu, tada svaki čovjek na jedan način jest „car“, u tim trenutcima oproštaja od jedne ispunjene sudbine. Jednako tako, svaki je car u tim trenutcima čovjek, koji se prisjeća svojih uspjeha, zabluda, slabosti i mana.

Marguerite Yourcenar rođena je 8. lipnja 1903. u Bruxellesu, a preminula 17. prosinca 1987. u Bar Harboru, SAD. Njeno je puno ime bilo Marguerite Antoniette Jeanne Marie Ghislaine Cleenewerck de Crayencour. Ova je genijalna umjetnica za sobom ostavila bogat i impozantan opus, od oko tridesetak objavljenih djela. Pisala je romane, poeziju, eseje, drame, prevodila je sa više jezika. Prvo djelo, zbirku pjesama „Perivoj tlapnji“ objavila je 1921. godine, pod prezimenom Yourcenar, koje je kasnije promijenila i pravnim putem, godine 1947., kada je dobila američko državljanstvo. Prvi roman, „Aleksis ili sporazum o beznadežnoj borbi“ objavila je 1929. godine. Među njenim poznatijim djelima su romani „Crna mjena“, „Smrtonosni udarac“, obiteljska trilogija „Labirinti svijeta“, kojoj pripadaju romani „Spomen na mrtve“, „Arhivi sjevera“, „Što, vječnost?“, zbirke pripovjedaka „Istočnjačke priče“ i „Kao voda što teče“, zbirka eseja „Vrijeme, taj veliki kipar“, kratke proze „Vatre“ i mnoge druge. Njen su život obilježila i mnogobrojna putovanja, poznavanja brojnih kultura i jezika svijeta (između ostalih, i japanskoga), velika ljubav za prirodu. Nakon velikog uspjeha „Hadrijanovih memoara“, Marguerite Yourcenar godine 1970. postaje članicom belgijske kraljevske akademije francuskog jezika i književnosti, a 1980. godine postaje prva žena primljena u Francusku akademiju. Nešto više o životu i djelima Marguerite Yourcenar može se saznati i preko poznate i cijenjene knjige razgovora koju je francuski književni kritičar Matthieu Galey napisao u obliku razgovora s autoricom, objavljene 1997. godine, pod naslovom „Otvorenih očiju“.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

Pratite nas na facebooku: https://www.facebook.com/prometej.ba/