s rumunjskog preveo Goran Čolakhodžić

Disput, Zagreb, 2024.

Prijevod romana modernog rumunjskog pisca Maxa Blechera, „Osvijetljena jazbina, Dnevnik iz sanatorija“ drugi je prijevod nekog djela ovog autora, koji je tijekom svog kratkog života uspio ispisati nevelik broj knjiga koje ne samo u rumunjskoj, već i u europskoj književnosti dvadesetog stoljeća, naročito njegova prvog dijela, ostavljaju značajan trag. Ovo nedavno objavljeno djelo posljednje je što je taj nadareni autor uspio ostvariti prije negoli je preminuo 1938. godine, u 29. godini života, a na hrvatski ga je jezik preveo sveučilišni profesor i prevoditelj, pjesnik Goran Čolakhodžić, dok se je prvi prijevod Blecherova prvog romana „Događaj u neposrednoj irealnosti“ (1936.) na hrvatski dogodio pred deset godina, 2014., kao rezultat zajedničkog pothvata prevoditelja i pjesnika Ane Brnardić Oproiu i Adriana Oproiu.

Već je pri prijevodu prvog Blecherovog romana, kojega mnogi smatraju i njegovim najznačajnijim djelom (Blecher je objavio i zbirku pjesama „Prozirno tijelo“, 1934., kao i prozno djelo „Srca s ožiljcima“, 1937.), domaća čitateljska publika reagirala sa pažnjom i interesom za jedinstveno djelo ovog, za svijet književnosti dugi niz godina gotovo posve nepoznatog pisca. Prepoznate su njegove karakteristike kao specifičnog autora koji je stvarao nadahnut ozračjem nadrealističkog pariškog kruga, sa kojim je došao u doticaj tijekom započetog studija medicine u Parizu, 1928. godine, ali i čija je specifičnost, kvaliteta izraza reflektirala duhovnu, intelektualnu i kreativnu snagu rumunjske kulture i književnosti iz njena takozvana „zlatna perioda“, stvarana u vrijeme između dva svjetska rata. Naročito je spominjana paralela, bliskost njegova književna djela sa principima i poimanjima prisutnim u slikarstvu čuvenog Salvadora Dalija.


Književni dar Max Blechera očitovao se je već u dosta ranoj životnoj dobi, pa je već kao vrlo mlad čovjek, odrastajući u Rumunjskoj, surađivao sa ondašnjim značajnim književnim časopisima u Bukureštu. Međutim, već tijekom studija u Parizu mladome Max Blecheru javili su se na žalost simptomi teške i neizlječive Pottove bolesti, ili tuberkuloze kostiju, zbog čega je ostatak, posljednje desetljeće svoga kratkog života, bio prinuđen provesti po lječilištima i sanatorijima, uglavnom u Francuskoj, Švicarskoj i Rumunjskoj, prikovan za krevet i imobiliziran.

Ova je teška činjenica obilježila i umjetničko stvaralaštvo Max Blechera, pa će njegovo pismo biti neprekidno nošeno preispitivanjem težine, „zbiljnosti“ ljudske stvarnosti, odnosa značaja kojega čovjek pripisuje onome što mu se zbiva, vlastitome identitetu i vlastitome postojanju, i onoga što ta individualna stvarnost predstavlja, promatrana sa udaljene točke neprekidnih i mnogolikih prelijevanja nestabilnih stvarnosti i nepredvidivih događaja u svemiru.

Stoga su, srodno sa stanjem i preokupacijama, i Blecherova misao i rečenica fluidni, odlikuje ih misaonost i prirodna protočnost, elegancija stila kojemu je stalo do probijanja uobičajenih granica percepcije zbilje, do prelaska onkraj onoga što je označeno krutim i nepromjenjivim svijetom stvari i ljudskih organizacija i pojava, zbog čega je ulazak u svijet koji se nalazi u raskoraku, između svijeta jave i sna, razmišljanja i imaginacija, odnosno mašte i fantazmagorija, jedan od temeljnih pripovjednih principa i ovoga Blecherova djela.

Kao zrela i svjesna osoba, također i moderan, osviješten umjetnik veoma autonomno izgrađenog ukusa i stila, Blecher je motiv samosažaljenja odbacio kao umjetnički, ali i ljudski, nedovoljno potentan – stoga njegovo djelo lebdi u eteru oslobođenosti od želje za tugovanjem za apriornim gubitkom onoga što je drugima - većini zacijelo, dano samom činjenicom postojanja, a to je dakako činjenica mogućnosti života, rasta, razvijanja, nadanja, ostvarenja snova i ambicija, žudnji i želja, užitka u životu kao takvome, a čega je junak odnosno pripovjedač Blecherovih proza već u samome začetku djela lišen u potpunosti.

U jednom takvom suženom, u realnosti šire ne poimanom, pa zbog toga na jedan način i nepostojećem ozračju, buja i raste tekst književnoga tkiva ovog autora, kojega su, ne bez razloga, uspoređivali sa piscima kao što su Franz Kafka, Marcel Proust, Bruno Schulz, autorima koji su se i sami bavili čovjekovom društvenom, socijalnom isključenosti ili neadaptibilnosti, ograničenosti svakog ljudskoga postojanja i uvjetovanosti ljudske zbilje mnogim i nepredvidivim ograničavajućim faktorima, zbog čega se i pomak na tlo imaginacije i fantazmagorije doživljava kao prirodna posljedica takvih okolnosti.

Poraz čovjekova bivanja uzima se u djelima ovih pisaca kao činjenica koja se na jedan način podrazumijeva već i sama po sebi, u startu, pa se stoga niti jedan od daljnjih događanja što će ih djelo predočiti ne doživljava kao naročit gubitak – gubitak je ono što već samo po sebi postoji u srži, suštini ljudskoga bivstva.

No, sa druge strane, uz jako egzistencijalističko, filozofsko polazište (Blecher je preko francuskih prijevoda došao do, i naročit entuzijazam osjećao prema djelima danskog filozofa Sorena Kierkegaarda), istovremeno je kod svih spomenutih autora srodnih Maxu Blecheru prisutna visoka, rafinirana i održavana, njegovana svijest o estetskomu, kao jednoj vrsti više hrane i užitka uz čiju se pomoć njeguje i raste krhka, osjetljiva i uvjetovana stvarnost života i djela, dok estetika dakako služi kao prostor unutar kojega se propituju i odzvanjaju mnogi glasni i nepobitni, nužni upiti, koji se tiču spoznajnih, ontoloških pitanja i granica, metafizičkih, etičkih i drugih…

Tako se uz pomoć književnog djela sklapaju univerzalni, autentični svjetovi unutar kojih se ogledaju, presijavaju mnoge ljudske sudbine i iskustva – one o kojima ne znamo, i teško da bismo bili u prilici da ih iznutra bliže upoznamo, da nije djela značajnih umjetnika, kao što je također bio i Max Blecher.


Upravo takva jedna sudbina približena nam je i kroz djelo koje je sada pred nama, jer autor, kako u naslovu precizira, „osvjetljava vlastitu jazbinu“, jazbinu teško bolesnoga mladog čovjeka, nepokretnog i vezanog uz krevet, čovjeka koji boravi u sanatorijima, okružen ljudima koji su također mnogo, često i neizlječivo bolesni, i dodatno još i naročito i bolesnom djecom. Ova vrst teksta koji otpočinje kao roman, dok je pri svome završetku bliže dnevničkome izvješću iz sanatorija – kako je djelo i podnaslovljeno, pokazuje nam, uz spomenutu literarnu darovitost, nevjerojatnu zrelost autorovu, kao i snagu njegove volje da se kroz bezizlaznu i bolnu situaciju jedne vrste životne Golgote, nosi i prolazi iskazujući nepobitno literarno herojstvo.

Teme tjelesne patnje, boli i umiranja nisu nikada dobro došle među funkcionalni ljudski svijet, njihov tabu međutim predstavlja jedan vid radikalnog iskustva koje u umjetnosti nalazi specifično utjelovljenje, zbog krajnjih istina ljudskoga bivanja koje se kroz približavanje takvih iskustava rastvaraju. Rumunjski književnik Max Blecher znao je kako imaginacijom, stvaranjem, iznaći putove koji će biti sposobni nadviti se čak i nad lukove velikih tjelesnih boli i patnji, a upravo je snaga njegove volje ono što najviše fascinira – moć da je on održava u visokoj stvaralačkoj prenapregnutosti, onda kada je realna snaga njegova bića već znatno opala.

Kako bi izbjegao krajnje izlaganje posljednjim logikama okrutnosti, a kakve je neminovno promatrao boraveći po sanatorijima (jer često su i logorski zatočenici imali više nade u mogućnost povratka u zbiljski svijet, od na smrt bezuvjetno osuđenih, teško bolesnih ljudi…), Max Blecher radio je u „Osvijetljenoj jazbini“ povremene izlete svojom imaginacijom, svojim zamišljenim jednopregom (premda je kao bolesnik uistinu i bio vožen u kolicima u kojima je bio u ležećem položaju), odlazeći na tajnovita i lijepa mjesta, u neobične i elegantne vrtove, sa fontanama i impresivnim dvorcem, lijepo iskovanim ogradama, na snovite aleje pune grmova bijelih ruža, gdje su „strogi sklad vrta i žubor bistre vode stvarali ozbiljan pečat neizrecive osamljenosti…“

Takva se mjesta puna profinjenosti i stila mogu doživjeti kao vrst alegorije pripovjedačeve duše, koja je također obilježena ozbiljnim pečatom neizrecive osamljenosti, i koja čitatelja opčinjava svojom ljepotom i rafiniranosti, koja rafiniranost i ljepotu žudi, i u doslovnom, erotskom smislu proteže svoju žudnju za ljepotom tekstom koji balansira, izgrađen je na opreci između onog stvarnog, neprebrodivog, teškog, punog gnoja, bolesti i raspadanja, truleži i smrti (čime su naročito obilježene posljednje slike, one kojima roman završava), i onog nevidljivog, unutarnjeg, zamišljenog, čeznutljivog i žuđenog, za čime – dodatno, mlad čovjek poput pripovjedača prirodno žudi.

Blecher je ovim svojim tekstom pokazao, upravo kao što je i namjeravao, „istinsku mjesečarsku narav naših svakodnevnih radnji“, jer, kako kaže njegov pripovjedač, logika je bila posljednja stvar koja ga je ikada zanimala, odnosno nije ga nikada zanimala, a interesantno primjećuje kako je sve što je nečuveno i novo ujedno i nelogično, čak i ukoliko se zbiva u stvarnosti, a ne u snu ili u sanjarenju, zamišljaju…

U takvom stanju dramatične i teške stvari koje čovjek doživi u takozvanom stvarnom životu ne doživljavaju se više tako intenzivno – sve blijedi u osjećanju otrcanosti i učmalosti, zamjećuje pripovjedač ovoga romana, a veći značaj dobiva život kojega smo u nekom trenutku za sebe zamišljali, priželjkivali. Drugim riječima, kazat će on, „ista je stvar sanjati i živjeti“.


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 100. tekst. Upućujemo joj čestitke i zahvalnost.


Jednako tako, potvrđuje ovo djelo, stvaran život jednako je halucinantan i začudan kao što je to svijet snova, a razina bizarnosti i groteske u stvarnome životu katkada je sposobna nadrasti bizarnosti i grotesku kakve se upoznaje u svjetovima sna. Za ljude neizlječivo bolesne, suočene sa velikom boli i neizbježnom skorom smrti granica između ta dva svijeta poništena je – u svijet sna ponire se kao u utjehu, kao u onaj tajni unutarnji svijet u čijim će labirintima tjelesna bol kao i vidljivi, takozvani realni i opipljivi život nestati.

No pripovjedač kaže kako voli vjerovati da „u svijetu snova postoji barem jedan svešćić stihova koji potpisujem ja, a koji spavači čitaju u noćnim morama.“

Iz svjetova sna pripovjedač se vraća u težak svijet bolesti i umiranja, u svijet sanatorija, u kojemu susreće, kontaktira sa pojedinim zbiljskim ljudima, također teško bolesnima. Tako će čitaocu Blecherovi zapisi iz sanatorija osvijetliti mračne jazbine još nekih veoma nesretnih ljudi – za slikanje nadarenog neobičnog flamanskog dječaka Roberta Vanderkicha, čiji dar i patnju opisuje Max Blecher, primjećujući na koncu kako i deprimiranost u životu, kada nas u potpunosti obuzme, čini u čovjeku jednu specifičnu opuštenost, i to da iz njega izbijaju stare navade, koje mu se možda nekada i nisu dopadale…

Pariška djevojka, buntovnica Teddy, koja je bila lijepa, i isticala je svoju ljepotu i ženstvenost, svoj bunt i u invalidskim kolicima, također je zaokupila pažnju pripovjedača, zbog trezvenog suočavanja sa neminovnošću tijeka i završetka svoje sudbine, zbog prekida sretne ljubavne veze sa zaručnikom i teške bolesti koja je brzo okončala Teddyn život…

Pisac zamjećuje kako je cjelokupna ljudska stvarnost sazdana od sitnih djelića, snova i ludosti, među kojima svaki čovjek svojom imaginacijom izvlači, bira za sebe komadiće zbivanja i tka niti vlastitog života.

„Golema je to rezerva ludosti ovog svijeta iz koje će se prehraniti toliki sanjari! Golema rezerva snatrenja iz koje će pjesme crpiti toliki pjesnici… To je nepoznato skladište stvarnosti ispunjeno neznanjem i iznenađenjima…“, zamijetit će autor, i vrlo brzo nadodati kako „pustoš svjetskih zbivanja okružuje svaki život; svaki život ostaje usamljen i izoliran u toj pustinji čina koji se uvijek i zauvijek odvijaju.“

Vlastiti život osjeća on kao „izgubljen među svjetskim zbivanjima“, zbog čega mu se i vlastito pisanje doima kao nešto izgubljeno u beskrajnoj raznolikosti, kao „oceanske fosforescencije izgubljene u mrklini noći, negdje u tišini neke vodene plohe kad vjetrovi uminu, a zvjezdano nebo kupolom tišine prekriva prostranstvo tropskih mora.“

Svojoj bolesti i patnji nije bio zahvalan kao uzroku, potenciji za rast i razvoj svoje umjetnosti, vjerujući kako se više djela rađa u mirnom i ispunjenom životu, negoli u tjelesnoj i duhovnoj boli i patnji.

On se bavi, u rukopisu ovog romana – dnevnika koji je ostao nedovršen, a čija je djelomična verzija prvo objavljena godine 1947., da bi u cijelosti „Osvijetljena jazbina“ bila tiskana po prvi puta 1971. godine, pronicanjem u bit osjećanja tjelesne boli, načina kojega je vlastitom praksom iznašao da se nosi sa njom, ne težeći da od nje „umakne“, već da se što pozornije usredotoči na to osjećanje. Zaključit će potom kako u tijelu jednog bolesnika „nema mjesta niti za sve bolove ovoga svijeta, niti za sve moguće komplikacije.“

Kritika u magazinu „The Times Literary Supplement“ zamijećuje kako je Blecherov svijet „uvijek na rubu ontološkog kolapsa, iza vela stvari u njega zuri ništavilo.“

U tom smislu i rukopis ovoga djela okončava osjećanjem utonuća u mrak i propadanja, koje se doživljava kao prirodan slijed, okončanje svakoga postojanja, kojega je u ovom proznom djelu mladi pisac velikoga dara Max Blecher opisao sa izrazitom senzibilnošću, međutim i sa nastojanjem da ne učini čitatelja potištenim, već da ga suoči sa činjenicama postojanja koje su dio općega tijeka stvari i zbivanja u cjelokupnom Svemiru, pa stoga nisu samo dio iskustva nekog pojedinog postojanja, već čitatelj, zahvaljujući literarnoj izvrsnosti, poetskoj sugestivnosti ovoga svjedočenja, doživljava ove spoznaje i iskustva kao povezujuće, na jedan način čak i iscjeljujuće, iznutra obnavljajuće iskustvo. Riječ je o tome kako je ovakvo literarno djelo jedna vrst neposredne potvrde snage ljudskoga duha i razuma, činjenice kako je trezven i nadahnut um sposoban suočiti se sa mnogim tegobama, učiniti ih bliskima i prihvatljivima, dijelom života, a ne zastrašujućima i odijeljenim od njega, kako to ljudski um uobičajeno percipira. Bol je u ovom djelu Max Blechera pripitomljena, učinjena ne samo ljudski prisnom, već i na jedan način milosrdnom i božanskom, jer iza ontološkog kolapsa – djelo je najveća potvrda toga, stoji upravo božanska, stvaralačka milost.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

-----------------------------------------------------------

Ako želite podržati rad Prometeja,

potrebne informacije možete pronaći ovdje.

-----------------------------------------------------------