S nizozemskog prevela Svetlana Grubić Samaržija

TIM press, Zagreb, 2024.

Zagrebački izdavač Tim press u svojoj biblioteci Naslijeđe prošle je godine objavio prijevod petog naslova suvremenog nizozemskog filozofa Roba Riemena, četiri eseja okupljena pod nazivom „Umijeće postajanja čovjekom“, u originalu tiskana samo godinu dana ranije. Riječ je o u nas već, čini se, prema i više od dva puta ponovljenim izdanjima nekih od naslova ovog filozofa i esejiste, već prilično prihvaćenog autora, čija djela, koja se bave isticanjem važnosti očuvanja humanističkog nasljeđa, kao i aktualnom ljudskom, s naglašenim interesom za europski kontinent, stvarnošću, nailaze na dosta plodno čitateljsko tlo. Tako je jedan od glasovitih naslova Roba Riemena, „Plemstvo duha“, u Hrvatskoj doživio već i svoje treće izdanje, „Škola života“ također je tiskana za sada u ponovljenom izdanju, a naslovi kao što su „Vječiti povratak fašizma“ i „Povratak Europe – njene suze, djela i snovi“ jednako nisu ostali bez svoga odjeka u našoj javnosti.

Širi odjek od onoga fokusiranoga na usku, intelektualno profiliranu, čitateljsku publiku svakako bi trebala pobuditi i knjiga „Umijeće postajanja čovjekom“, u kojoj se ovaj popularni filozof iznova hvata u ogledavanje nekih od temeljnih pitanja humanizma, tako reći njegovih počela, kako bi još jednom redefinirao, osmotrio, približio i učinio što je moguće više aktualnim i važećim promišljanja i ideje na kojima počiva ono vrijedno i uznosito u dugoj historiji ljudske, misaone i etičke, odnosno duhovne povijesti.

Rob Riemen rođen je 1962. godine u Nizozemskoj, a međunarodnu prepoznatljivost ostvario je i kao osnivač časopisa „Nexus“, i „Instituta Nexus“, 1994. godine, koji je postao jedna od najuglednijih europskih organizacija za poticanje javnih intelektualnih rasprava o najvažnijim temama za društvo i čovječanstvo.

U svom posljednjem djelu Riemen želi pojam i vrijednosti humanističke misli preispitati u njenim temeljima, pokazujući kroz niz povijesnih primjera, događaja - naročito onih koji se tiču umjetnika i pjesnika koji su svojim djelima otvarali putove slobodnoj misli, tragajući za istinom koja neće biti politički, ideološki oblikovana odnosno društveno uvjetovana, kako su zabrana, opresija, kazna, kao i teži putovi onih koji su se opirali autoritarnim ili totalitarnim oblicima vladavina, tijesno povezani.

Drugim riječima, u „Umijeću postajanja čovjekom“ autor demonstrira, također i na primjerima iz osobne, obiteljske povijesti, pa na dalje, preko slučajeva koji su nam znani, primjerice izgnanstva pjesnika Ovidija zbog njegova pjesničkog sloboduljublja od strane cara Augusta iz Rima, ili izgnanstva Thomasa Manna i brojnih drugih njemačkih pisaca i umjetnika u vrijeme fašizma i vladavine Trećega Reicha iz Njemačke, kako humanistička misao nužno izranja iz tla hrabrosti pojedinca da se opire kolektivističkim oblicima laži i suprotstavi im razum, žudnju za znanjem i istinom, snagu osobne etičnosti, pa čak i one vrste kakvu je pokazao Sokrat, svojim konačnim odabirom – ne odabravši život u izgnanstvu, već ipak radije smrt.

Naročitu pozornost u ovoj knjizi Riemen će dati životu i osobnom angažmanu francuskog pisca Émilea Zole, pri povijesno čuvenom slučaju „Dreyfus“, iz 1894. godine, slučaju lažne, krivotvorene osude jednog francuskog vojnog satnika zbog vojne izdaje. Taj poznati fingirani proces, koji je u stvari bio vrst „civilizirano“ i zakonski zaodijevane mržnje odnosno antisemitizma, neće, kako je poznato, ostaviti ravnodušnog socijalno osjetljivog pisca Émilea Zolu, koji će se osobno javno angažirati – i pod cijenu lišavanja vlastite slobode i materijalne sigurnosti, za čast i slobodu lažno optuženog, odnosno za istinu.

Ovu veliku gestu intelektualca koji reagira na nepravdu kolektivna memorija suvremenog čovjeka danas pamti po Zolinom uzviku, koji je predstavljao naslov u članku kojega je objavio u ondašnjem pariškom tisku - „J´Acusse!“, i koji je i tadašnje javno mnijenje okrenuo protiv do tada uglednog francuskog književnika.

Hrabrost i suosjećajnost na brojnim će mjestima u ovoj knjizi, koja će se doduše mnogima učiniti kao ponavljanje već dobro poznatoga, isticati kao nužne osobine ne samo za prevladavanje raznih vrsta društvenih zala, koja uvijek izranjaju iz određenih oblika kolektivističkih ideja i pokreta (Riemen često pokazuje paralelu između fašizma i boljševizma), već i kao osobine nužne onima koji se pitaju „kako“, odnosno koji nastoje „postati čovjekom“.

Jednako je i s ostalim „slučajevima“ kojih se dotiče i kojima se bavi Rob Riemen u ovoj knjizi, čija je specifičnost možda u tome jer on nastoji, pri bavljenju svakim pojedinim slučajem, najčešće povijesno poznatim (kao što su slučajevi pisca Roberta Musila odnosno njegova egzila iz fašističke Austrije, ili, još više, slučaj Mihaila Bulgarkova i njegova stradavanja pod totalitarizmom Staljinove ubilačke strahovlade, oživljavajući genezu nastanka velikog romana ruske i svjetske književnosti „Majstor i Margarita“) razgrnuti ne samo onu javno poznatu, već istovremeno i pozadinsku, privatnu i obiteljsku sliku „junaka“ kojima se u ovim esejima bavi.

Tako se, uz podsjećanje na put i razvoj europske humanističke misli, neke od njenih temeljnih principa i uvjetovanosti, nastojanja i tendencija (Riemen ne zaboravlja podsjetiti i na važnost djela psihoanalitičara odnosno sociologa Ericha Fromma i Maxa Webera), čitatelj upoznaje, upravo slijedeći metodu, način mišljenja i djelovanja samoga autora, a koja ne podrazumijeva samo djelatnu racionalnost, razum i intelekt, već teži buđenju dubljih uvida koji se postižu suosjećanjem, osobnim uživljavanjem u tuđa proživljavanja i sudbine, osobne pripovijesti velikana zajedničke nam povijesti humanizma, pripovijesti iz čijih su često tegobnih i mučnih okvira uspjela - snagom vjere, ljubavi i ustrajnosti, jednom vrstom težnje ka metafizičkoj spoznaji, izrasti velika djela.

Tako nam Riemen pomaže da te iznimne pojedince sagledamo iz dubljega ugla, rastvarajući i njihove osobne motive, zaokružujući ili ocrtavajući njihove pojave – suprotno površnosti naših suvremenih ikoničnih pogleda, u složenijoj i kompleksnijoj slici, koja pokazuje težinu žrtve pod kojom je nošen spasonosni „križ slobode“ koji i danas, na jedan način, sjaji mnogima u značenju i simbolici svoje mesijanske uloge.

Jer upravo je komponenta religioznog, za koju autor naglašava da ne mora i često nije usko sljubljena s religioznim poimanjima u njihovim partikularnim odabirima, već ih na jedan način nadrasta u idejnome smislu, dajući momentu religioznog opći značaj koji iznalazi snagu u nadrastanju pojedinačnog, ali i onog uskih – nacijom, vjerom, ideologijom označenih kolektiva, ono što ovaj filozof veoma jednostavna pristupa i jezika pokušava istaknuti kao bitno, u smislu čistoće odrješenja pojedinca da se stavi u službu, djelovanje u svrhe zajedničkih dobra – istine, pravednosti, ljepote…

Pa kada kaže da je svjetonazor Émilea Zole religiozni humanizam „u kojem istina i pravednost nisu ni apstrakcije ni politički instrumenti“, već „oslobađajuće sile u službi dostojanstva svakog pojedinca“, odnosno kako su osjećaji suosjećanja i tendencije slijeđenja svoje savjesti jedni od temeljnih za izgradnju, odnosno za „postajanje čovjekom“, Riemen pogađa u cilj, suštinu svakog odgovornog postojanja i djelovanja, a napose također i onog vlastitog, odnosno suštinu i njegova vlastita djela.

Riemenov jezik je u tom pogledu možda u ovoj knjizi otvoreniji široj publici – vrijednost njegove misli, ideja koje zastupa time ne opadaju, dapače - radi se o idejama koje su itekako važne za vrijeme u kojemu živimo, a koje se razvija u potpunom neskladu sa njima. Tim više, neupitno je nužno djelovanje intelektualaca kao što je Riemen. On pri tome ne ispušta iz vida svjetsku aktualnu stvarnost, sa svim njenim gorućim političkim problemima, naročito kada je riječ o autoritarnim vođama i o ratnim sukobima (knjiga je u originalu objavljena 2003. godine), pa su spominjanja političkih vođa poput Putina, Trumpa, Orbana i slično, kao i rata u Ukrajini, sasvim sigurno neminovna, naročito još i dodatno ako se ima u vidu autorovo didaktičko obraćanje mladim ljudima današnjice, studentima.

No u tom osvrtanju na ljudsku društveno-političku suvremenost, zaobilaženje teme sukoba Izraela i palestinskog naroda, permanentne ratne agresije Izraela na Palestinu, koja je kulminirala nakon terorističkog čina Hamasa strašnim krvoprolićem civilnog muslimanskog stanovništva, primjećuje se kao zacijelo jedan nedostatak, kojega je teško opravdati vremenom nastanka ovoga djela, i koji jednom specifičnom nijansom boji autorova nastojanja u ovoj knjizi. No i uz ovu činjenicu - ali tek imajući i nju na umu, ostaje i nadalje dojam kako se ovdje radi o duhovnom nastojanju koje je dobrodošlo, naročito za mlađu publiku, buduće intelektualce i kritički misleća, ali i stvaralačka bića, koja se tek oblikuju.

U tom je smislu možda i inicijalno nastajanje rukopisa ovih eseja, koje dodatno usmjerava i njihov propedeutičko-odgojni ton – oni uistinu i djeluju prosvjetiteljski, edukativno, zahvaljujući činjenici da ih je autor počeo pisati na poziv jednog profesora filozofije s prestižnog fakulteta iz Meksika, čiji su studenti na obaveznom popisu ispitne literature imali i nekoliko knjiga Roba Riemena. Studenti Victora Garcie Salasa sa Universidad Naciónal Autonoma de México imali su naime potrebu nizozemskome filozofu postaviti niz pitanja, poput primjerice „Koji su uzroci moralne krize našeg doba? Što je bit demokracije i zašto demokracija slabi u toliko zemalja? Gdje se još mogu pronaći univerzalne humanističke vrijednosti u masovnoj demokraciji kojom dominira tehnologija i jesu li one još relevantne? Može li se boriti protiv nihilizma, a da ne zapadnete u nostalgiju ili fundamentalizam? Kako sve te pojave utječu na vaš život? Što možete učiniti da i sami vodite dostojanstven život?“

Rob Riemen, vođen Nietzscheovom mišlju kako je izlaz iz svake društvene krize taj da se pronađu „ćudoredni odgajatelji“ (no njegova su uvjerenja držala kako je problem u tome da ih se ne može naći) – Riemen dakle vođen djelomice Nietzscheom, ali okrećući se svjesno u svome stavu protiv njegova nihilizma, birajući vjeru u mogućnosti dobra koja se nadahnjuje prvenstveno vlastitim djelovanjem, piše ove eseje, imajući u vidu upravo misao kako je bit izlaska iz svake krize u tome da „ljudi ponovno postanu ljudi – ukoliko se ponovno upoznaju i duhovno izgrade.“ No i to je također na tragu Nietzscheova mišljenja, jer ponovno govori o važnosti samospoznaje i promišljanja – traganja za učiteljima i odgajateljima.

Rob Riemen knjigu „Umijeće postajanja čovjekom“ ispisao je kao netko kome je cilj biti dobrim učiteljem i odgajateljem, ne samo mladim ljudima koji pokazuju interes, težnju za duhovnim oblikovanjem vlastita bivstva, već i onim suvremenim ljudima koji se osjećaju izgubljeno u sveopćoj kakofoniji vremena, koji tragaju za jednom vrstom duhovnog uporišta koje neće ničim limitirati njihov duh, ali koje će angažirati njihovu misao i učiniti djelatnijom njihovu savjest. Baveći se uzrocima i posljedicama, simptomima suvremenih bolesti koje su prisutne uokolo nas zapravo već dugo vremena, uživljavajući se i oživljavajući na jedan blago dramski, fikcionalan način u svome pokušaju, razne individualne sudbine značajnih ljudi čijim životima i djelovanjima dugujemo i vlastita prava da se katkada osjećamo ponosnim pripadnicima vrste koja baštini i svijetlije strane svoje povijesti, Riemen postiže cilj svoga poduhvata - biva dobrim odgajateljem, onakvim koji će svoje učenike navoditi da i nadalje postavljaju dobra i smislena, potrebna pitanja, svakako i ona koja bi možda mogla umanjiti političke dvojbenosti njihova učitelja.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba