Žarko Paić: „Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju“
Pisanje „u svojoj nužnoj neiskazivosti svjedoči o potrebi za svijetom s onu stranu varljivoga sjaja objekata“
Izvor fotografije: Lupiga.com, autor: Tom Čuveljak
Nova knjiga eseja, u bogatom nizu naslova koje je filozof i teoretičar Žarko Paić objavio tijekom posljednjih godina, nosi naslov „Neiskazivost“ (Litteris, Zagreb, 2019.), a bavi se pitanjima vezanim uz temu pisanja kao čina svojevrsnog opredmećenja mišljenja, čiji postojaniji i autentičniji tragovi tvore povijest filozofije i književnosti. Suočen sa sveprisutnošću ere digitalizacije, sa nadirućim vremenom tehnosfere, kojega promišlja u svojim aktualnim filozofskim radovima, Paić je, kao pisac i mislilac visokoga ranga, prinuđen misliti o značenju pisanja danas, kada je opstojnost pisanoga ugrožena novim perspektivama, kakve otvaraju prostore koje suvereno zaposjeda umjetna inteligencija, čija će učinkovitost i efektivnost i na polju takozvanog misaonog i spisateljskog rada po svemu sudeći dovesti u upit postojanje, potrebu, smisao pisanja, kao, svojevremeno, ili ipak još i uvijek, odraza samosvijesti i oblikovanja misli čovjeka kao takvog.
Kao netko tko se vlastitim djelovanjem i egzistencijom opire poništenju potrebe za pisanjem, kojega vidi kao „smisleni trag povijesnog događanja“, filozof, sociolog, politolog, poeta, sveučilišni profesor Žarko Paić, u ovoj se knjizi okreće promišljanju i analizi pogleda i shvaćanja onih temeljnih viđenja i motiva koji su duboko označili djela nekih modernih autora, pisaca koji su djelovali tijekom 20., stoljeća, a čija djela i danas predstavljaju vrst područja „čuda“, na kojima je moguće – pokazuje autor svojim analizama – pronaći vrst motivacije, smisla, nadahnuća, iznaći dublje odgovore koji čin pisanja izdižu iznad, kako opasnosti raznih društvenih i raznih totalitarnih „-izama“, tako i tehnologizacije i modernizacije, tehnološkog zaposjedanja područja mišljenja. Baveći se, konkretno, u sedam poglavlja, sedam obimnih eseja pojedinim autorima eseja, proze, filozofske rasprave, poezije, u čijem pristupu i djelu iznalazi ključne činjenice za podršku vlastitih spoznaja i teza, ali i vrijednosno, estetsko uporište - a to su Maurice Blanchot, Bruno Schulz, Fernando Pessoa, Jean Paul Sartre, Roland Barthes, Gilles Deleuze i Henri Bosco, Žarko Paić pokazuje kako problem, pitanje pisanja nije pitanje namijenjeno disciplinama filozofije, estetike, književnosti, već je ono, po svojoj suštini, upereno kao svojevrsni temelj čovjekove opstojnosti u svijetu, jer se u svojoj djelotvornosti, u svome unutarnjem efektu uvijek iznova pokazuje i ostvaruje kao manifestacija prostora slobode.
Paić se okreće prethodnicima jer u njihovom pismu prepoznaje znakove „neiskazivoga“, onog tajnovitog i vječnog, onog živototvornog, preklapajućeg i nikada dovršenog, nikada zatvorenog kao konačna i nedostupna forma, u kojemu i sam kao stvaralac sudjeluje, u kojemu prepoznaje znamenje „višega“, tragove ili znakove na putu koji za punoću ostvarene egzistencije koja ustrajava u djelovanju na područjima duha, jedini imaju smisla. Bogati, temeljiti, višeslojni eseji o navedenim autorima koje donosi knjiga „Neiskazivo“ stoga su vrst putokaza za sve koji uviđaju kako je danas, možda više nego ikada, potrebna iznimna snaga otpora koju usredotočen i discipliniran, aktivno djelatan, angažirano stvaralački duh može i mora pružiti takozvanim „mislećim strojevima“, banalizaciji mišljenja i općem stvaranju utiska kako je potreba za autonomnim mišljenjem, pa onda i originalnim, autonomnim rukopisima, suvišna i nepotrebna.
U tom se smislu ova knjiga ne pokazuje samo kao teorijski i učenjački važno slovo, koje će biti poprište razvoju shvaćanja kod mnogih mladih i nadolazećih naučnika, i kod onih koji žele produbiti vlastito sjećanje i znanje, već i kao svojevrstan važan, gotovo pa neizostavan almanah, priručnik, uporište za održanje mišljenja, estetike, intuicije (dakle upravo onog Neiskazivog) i rafiniranog, time i osjetljivijeg, krhkijeg, sklonijeg uništenju i raspadu slova, poetike, jezika, stila, pisanja, a uistinu složenijeg i bogatijeg, dakako često i protuslovnijeg mišljenja, u čemu su i vitalitet i snaga njegove opstojnosti, u vremenima kada se doima da sve teži tome da od takvog puta razuvjeri, u shvaćanjima da za nas sada misle drugi – u aktualnom slučaju i vremenu, strojevi.
Stoga i u ovoj knjizi, kao uostalom i u svojim prethodnim naslovima, među kojima se, kao jedan od važnijih, i kao svojevrsna uvertira ovome naslovu, koja pruža širi uvid, način društvenog pristupa i analize konteksta koji tvori ovakvu trenutnu situaciju upitnosti opstojnosti pisma, može istaknuti njegov teorijski ogled objavljen 2017. godine, kod istoga izdavača, pod naslovom „Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja“, Žarko Paić stoji na danas usamljeničkom, ali čvrstom, i, kako sadržaj, ali i način tijeka njegovog mišljenja pokazuje, utemeljenom mjestu obrane humaniteta. To je mjesto tim više ugroženije što se više, kako kaže sam autor, „približavamo trijumfu fetišizma stvari i transparencije pogleda.“ Jer pisanje, „u svojoj nužnoj neiskazivosti svjedoči o potrebi za svijetom s onu stranu varljivoga sjaja objekata.“ U činu pisanja autor ne prepoznaje samo, kako kaže, „događaj s kojim čak i iščezla dramatika povijesti iznova postaje živom i neprolaznom“, već i svojevrsno oživotvorenje mističnoga, ekstazu tijekom koje se onaj koji se pisanju kao vrsti posvećenićkog rada prepušta, sjedinjuje, dolazi u dodir sa mitskim prethodnicima i neumrlim svjedocima činjenice da, prema riječima Žarka Paića, „svijet ima svoj smisao dvaput: prvi put kada se strastveno proživljava, a drugi put kada ga se oživljava u snovima i u blistavoj neiskazivosti teksta“.
Prvi esej u knjizi „Neiskazivo“ nosi naslov „Samoća, sloboda, smrt“ – tri ključna pojma u unutarnjem imaginariju posvećenih pisanju, a koja se pokazuju ključnim za promišljanje i analizu književno esejističkog rada Mauricea Blanchota. Prema Blanchoovom uvidu, ka shvaćanju kojega nas postepeno vodi ovaj temeljit rukopis, upozoravajući i objašnjavajući značaj Heideggerova ranog mišljenja, iz perioda „Bitka i vremena“, i nešto kasnije rasprave „Izvor umjetničkoga djela“, za shvaćanja samoga Blanchota, pisanje se ne shvaća kao rekonstrukcija već dogođenoga, niti kao prikaz ili predstava nečega u izvanjskoj zbilji, već je tu riječ o autonomnosti čina. Pravo je mjesto – odakle jezik oblikuje književnost kao pisanje – za Blanchota određeno riječju nigdje. Biti u književnome prostoru podrazumijeva slobodu ulaska, otpočinjanja djelanja u tome svijetu, kao što pretpostavlja samoću, i čovjekov susret sa smrti kao konačnom granicom. To su uvjeti, nužnosti koje podrazumijevaju susret sa književnim jezikom, čija je funkcija i uloga da bude više od komunikacijskog sredstva. Razliku između riječi kao književnih i običnih riječi Paić naziva „tragičnim jazom svjetova“, jer književne riječi, prema Blanchotu, posjeduju „svjetotvorno poslanstvo“. Međutim, autor ovoga fundamentalnog djela moderne za razumijevanje biti književnosti, „Književni prostor“, iz 1955. godine, ističe jednu važnu činjenicu na koju podsjeća i ovaj Paićev esej, a to je da „zahtjev književnosti ne treba poistovjećivati s nekom njoj izvana nametnutom zadaćom. Izvan književnosti ne postoji ništa, odnosno, sve smisleno za književnost nalazi se unutar književnog prostora, stoga se taj zahtjev izvodi iz imanentne biti jezika kao poesisa.“ Takav jezik posjeduje potrebu za dosezanjem druge stvarnosti, koja na jedan način proizlazi iz negacije predmentnoga svijeta, koja stvari čini fluidnima i njihovu egzistenciju raskorjenjuje iz običnosti prebivanja u svijetu… Promišljajući o Blanchotovu pismu, Paić prihvaća postojeća zapažanja kako se radi o autoru koji nije ni filozof niti književnik u uobičajenom značenju tih riječi, napominjući kako on „samo postavlja pitanja filozofiji o uvjetima mogućnosti književnosti.“ Ta pitanja, napominje on, „zahtijevaju od filozofije i pisanja da svoju pozornost usmjere na ono što se nalazi nigdje, a svojom moći duboko potresa ljudsku egzistenciju, svijet i njegove granice…“
U ovome eseju Paić se dotiče i drugih Blanchotovih radova, dospijevajući i do teme estetskoga angažmana i etičko političkog razumijevanja zahtjeva književnosti, napominjući i podsjećajući kako između te dvije naizgled posve suprotstavljene ideje mora postojati razmak, inače, prema njegovim riječima, „sve pada u bezdan uzaludnosti same slobode.“ Kada se danas pitamo o smislu i svrsi postojanja, stvaranja književnosti, ohrabrujuće mogu djelovati Blanchotove riječi: „Sve dok svijet ne postane sasvim svoj, umjetnost nesumnjivo može sačuvati svoje mjesto u njemu.“
Naredni esej u knjizi nosi naslov „Mi, s rubova Europe, sumorni jezik i slavenska duša“, a posvećen je radu poljskoga prozaika čiji rad predstavlja visoko vrijedno mjesto u modernoj prozi 20. stoljeća, Witolda Gombrowitza. Paić ovdje kreće od ideje i shvaćanja pojma Europe, od povijesnoga smisla toga pojma koji je utjelovljen u pojmovima politike, filozofije i religije, kao i od promišljanja pojma ruba Europe. Tim putem dolazi do spoznaje o tome kako su osjećaji prijetnja europskome poretku, koji se temelji na umno spoznatim istinama. Racionalnost politike ne treba osjećaje, oni pripadaju domeni poezije ili poetskog doživljaja svijeta, kao temelju umjetnosti. To je ugao iz kojega autor stiže do djela Witolda Gombrowitza, koji u svome stvaralaštvu kreće kao protivnik okamenjenosti formi, autoriteta zadanih tradicijom, što podrazumijeva i kult „nacije i domovine“. Takve ideologeme Gombrowitz odbacuje i simbolički, svojim djelom, i doslovno, apatridnim životom, napustivši sigurnost nacije i identiteta, ostajući samo unutar stvaralačke slobode jezika. A „bit se europskoga svijeta“, zaključiti će Paić, „razotkriva upravo iz mogućnosti slobode pojedinca u njezinim duhovnim formama. Među njima filozofija ima povlašteno mjesto začetka i temelja.“ U Gombrowitzewu bezdomovinstvu, kao jednoj od nužnih posljedica europske političke povijesti 20. stoljeća, Paić vidi europsko iskustvo slobode, koje podrazumijeva radikalnu egzistenciju nepripadnosti nikome i ničemu. A u potonjemu vidi istinsku sudbinu modernoga intelektualca na rubu Europe. Gombrowitzev jezik sam sebi određuje duhovne srodnike, napominje on, polazeći od ustrajnosti i dostojanstva slobode pojedinca, a prosvjedujući protiv logike čopora nacije – države – kulture…
Važno je napomenuti, pri ocrtavanju nekoliko obrisa ove interesantne i važne knjige, i nešto o samom pristupu samoga autora, koji ima svoje prepoznatljive karakteristike. Tako je za način elaboracije teza ili simptoma koje uspostavlja za Paića i u ovoj knjizi važno to da unutar rasprave o određenom pojmu on smjesta poseže za analizama toga pojma, njegova značenja, krećući u temeljite i nepropusne analize, vežući se sa filozofskim, psihoanalitičkim, teorijskim, književno povijesnim i drugim autoritetima na, i misaono i jezično stilski visoko elegantan, impresivan način, koji ostavlja dojam velike upućenosti.
Paićevo je mišljenje dosljedno, unatoč kompleksnosti koja je izrazita, i sklonosti „paralelnim otvaranjima“, ali i provođenjima, tumačenjima, pa na koncu i zatvaranjima problema kojima se bavi. Iznenađuje nivo koncentracije kojega, posjeduje, a koji ne dopušta zaborav niti jedne usputne, sporedno otvorene teme, rukavca u kojega misao zalazi. Dapače, Paićev rukopis, time i način mišljenja, niti jednu od razmatranih tema ne vidi kao sporednu – ka svakoj se usredotočuje sa nagnućem, težnjom da je razmotri (i čitatelja podsjeti ili pouči) u njenim temeljima, i u svim daljnjim važnim koncentričnim kružnicama rasta.
Paić nije samo filozof teoretičar, suvereni raspolagatelj i rasprostiratelj, tumač znanja – taloga povijesti filozofije, povijesti ljudske civilizacije, ljudske pismenosti, on je – kako to pokazuju njegove ranije knjige, a ova samo vjerodostojno i nadahnuto ustrajava na tome, i autentičan su-stvaratelj, jezikotvorac čiji je izraz istovremeno misaono i znanstveno utemeljen, divergentan i poetski rafiniran, pa i poetski intuitivan, dakle spreman da se odrazom u ponore nepoznatosti kroz avanturu pisanja i mišljenja prodre do spoznaja i jeziko-tvoračkih oblika koji su autorski autentični, koji jasno ocrtavaju unutarnju konfiguraciju jednog – duhovno bogatog, ali i zavidno slobodnog individuuma, jedne slobodne samosvijesti i rafiniranog sopstva, sposobnog da vlastitom misli i rukopisima otkriva, stvara i podastire čitatelju mnogobrojne univerzume i krajobraze, da nesputano, a utemeljeno i logički sustavno jedri, međusobno vremenski i prostorno udaljenim, naoko možda i nespojivim univerzumima.
Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba