Nekultura sjećanja u Bosni i Hercegovini
Primarne karakteristike diskursa o ratu su jačanje etničkih podjela i zamagljivanje ratnog profiterstva
Povod ovom tekstu su dva skorija događaja u Sarajevu – jedan koji je prilično medijski popraćen, i drugi kojeg smo svi umalo preskočili. Oba se tiču odnosa našeg naroda sa prošlošću. S druge strane, razlog ovog teksta je višedecenijsko – a možemo otići i u dalju prošlost – trivijaliziranje ratne historije i manipuliranje činjenicama u svrhu gradnje nacionalnog identiteta na etničkim podjelama.
Nesuđena dvorana Gorana Čengića i isplanirana (i odobrena!) skulptura osvojenog srpskog tenka kod Druge gimnazije tek su posljednji u nizu događaja kojima se tema memorijalne kulture BiH razvlači po medijima u uglavnom senzacionalističkom ili nikakvom kontekstu.
Ispočetka: sportska dvorana na Grbavici, za koju se već godinama čeka da dobije službeni naziv po Goranu Čengiću, vrsnom sportisti koji je život izgubio braneći susjeda na Grbavici, nazvana je po općini u kojoj se nalazi. Službeno objašnjenje je izostalo, iako je prilično jasno da je problem u etničkoj konotaciji imena ovog sportiste, naročito kad se uzme u obzir ko je na sjednici Općinskog vijeća glasao protiv – probošnjačke nacionalističke stranke. Konkretne i pravovremene reakcije na ovaj događaj došle su od građana, slično kao i u slučaju problema vodosnadbijevanja (vidi: Vodoodbrana). Reakcija je bio grafit na dvorani sa imenom koje su joj namijenili građani, kao i obznanjivanje i promoviranje imena onih vijećnika koji su glasali protiv volje svoje zajednice, a prema komandi vrhovnih vođa Bošnjaka.
Drugi događaj je još uvijek slabije prokomentiran, a tiče se saglasnosti koju su veterani odreda policije Bosna dobili od načelnika općine Centar da podignu spomenik pored Druge gimnazije; spomenik bi trebao prikazati grupu specijalaca u realističnom stilu, kao i srpski tenk na kojem stoje i proslavljaju pobjedu. (Ništa manje užasna je odluka o gradnji trgovinskog centra na mjestu parka Hastahana, potpisana u isto vrijeme i od strane istog genijalca i patriote, Nedžada Ajnadžića iz stranke SDA, ali o tome drugom prilikom; zasad samo kratko – umjesto još jednog spomenika kapitalizmu, ovdje je mogao/trebao biti Muzej opsade Sarajeva).
Valorizirajmo na tren javni diskurs o ratu u postratnom periodu. Njegove primarne karakteristike su jačanje etničkih podjela i zamagljivanje ratnog profiterstva. Dakle, nula bodova za građane, a 12 za političku elitu, da ostanemo pri mjernim jedinicama Evrovizije kao prikladnog alata za prikaz našeg društvenog konteksta. Šta to znači za kulturu sjećanja i memorijalnu arhitekturu čiji bi dio bio i spomenik kod Druge gimnazije?
Kultura sjećanja može se definirati kao odnos jednog naroda prema svojoj prošlosti. Recimo, desetljeća stida njemačkog naroda spram svoje nacističke prošlosti. Ima tu i onaj fenomen u kojem se generacije rođene nakon Drugog svjetskog rata stide djela svojih predaka... dozvoljeno nam je romantizirati, jer bez obzira na jačanje desnice u Njemačkoj i skorih izbornih rezultata, u Njemačkoj još uvijek obični građanin udari svog susjeda koji pijan počne sa nacističkim salutiranjima. Dokad, vidjet ćemo. Šta je naša kultura sjećanja i koliko je ona inkluzivna? Previše je za ovaj tekst teška i opširna tema suočavanja sa događajima poput, recimo, Cace, Kazana i familije Izetbegović. Samo ćemo se kratko sjetiti iste, jer je to neophodno, i krenuti dalje u neke jednostavnije probavljive događaje.
Ako posmatramo memorijalnu arhitekturu kao jednu od manifestacija kulture sjećanja, rado ću opisati problematiku jedne ustanove: Muzej Tunela spasa u Sarajevu. Za one koji ne znaju, to je muzej za tunel prokopan u ratu da bi uspostavio vezu opkoljenog grada sa slobodnim teritorijem. Izgrađen je od strane Armije BiH i bio je pupčana vrpca gradu obezbjeđujući hranu, struju, oružje i prolazak ljudi ispod aerodromske piste. Ulazi u tunel bili su na Dobrinji i u Butmiru. Ovaj jedinstveni objekat nakon rata je prepušten propadanju, nakon čega je lokalna porodica Kolar samoinicijativno sakupila ratne artefakte i organizirala improvizirani muzej u svojoj kući u Butmiru, predstavivši je kao originalni ulaz u tunel. (Mještani tvrde da to nije tačno, i da je tu postojao samo šaht za transport oružja i robe, a da je pravi ulaz bio iz susjedne kuće Bijelonja. Na to nikad nije uslijedila zvanična reakcija vlasti.)
Nakon godina profitabilnog rada (na crno), strukture vlasti su se zainteresirale za ovaj objekat i stavile ga pod upravu Fonda Memorijala KS, iako još uvijek sa stanovitom autonomijom porodice Kolar. Ovaj objekat (muzej, a i tunel sam, ali na drugi način) je izuzetno problematičan, i predstavlja noćnu moru za ljude koji se bave zaštitom graditeljskog naslijeđa. Naime, u godinama nakon rata, toliko stvari je izmijenjeno i sakupljeno bez nadzora stručnih tijela da je nemoguće raspoznati autohtone od dijelova koji su dodani u prvim poratnim godinama. A kako Fond Memorijala reaguje na tu problematiku? Irfan Gazdić, (bivši, nadam se) glasnogovornik Fonda Memorijala je 2013. godine izjavio kako se planira izgradnja improviziranih minskih polja i rovova, „za stvaranje atmosfere“. Turistifikacija ovako problematičnog mjesta samo je jedna u dugom nizu njegovih rana. Neadekvatna zaštita naslijeđa, falsificiranje historije i za mene (iako dolazim iz arhitektonske struke) najbitnije: zataškavanje ratnih zlodjela vezanih za tunel. Na široj slici, to je saradnja „zarobljenika“ sa „agresorima“ na polju ratne ekonomije, a na užoj slici, to je ratno profiterstvo u pojedinačnim slučajevima. Alija Ademović, jedan od kopača ovog tunela, prisjeća se epizode u kojoj 30 ranjenih vojnika čeka da roba jednog od ratnih profitera prođe kroz tunel da bi oni mogli doći do medicinske njege. Dva vojnika pritom umiru. Ovo nije izolirani slučaj: mnogi spominju slične situacije pri slučajevima krijumčarenja robe Alemka Nuhanovića, pri čemu su jednom od granatiranja poginuli ljudi čekajući ispred ulaza u tunel. Mnogo je izjava o ovome, a nijedna zvanična – to ne čudi kad se zna da su ratni profiteri i danas visoko pozicionirani u političkom životu Sarajeva. (Iznajmljivanje tunela je koštalo do 10 000 DM po satu, a u zavisnosti od kritičnosti situacije u gradu i potražnje određenih roba. Faktualne analize dostupne su u knjizi Blue Helmets and Black Markets.)
Zašto je ovo bitno za tekst o Dvorani Gorana Čengića i trijumfalnoj skulpturi u općini Centar? Da bi spomenik bio relevantan (ovakvim imenom i dvorana postaje svojevrsni spomenik), on mora komemorirati ili slaviti neku pojavu, događaj ili osobu na dostojanstven način, ali još bitnije: biti iskren. Zataškavanjem jedne determinante onoga čemu je posvećen, on postaje političan u svojoj srži. Na taj način dvorana na Grbavici postaje bošnjačka, nacionalistička, jer je jedna od determinanti od početka gradnje bila ideja o imenu Gorana Čengića. A te stvari su bitne, naročito u naselju kakvo je Grbavica. I naročito u vremenu kad se Sarajevo i dalje pokušava prodati kao multietničko, kao da nemamo svi pristup popisu stanovništva iz 2013. godine.
Pa kako se treba ponašati? Pogledajmo jugoslovenski primjer - možda šta i uspijemo naučiti prije nego neko prokomentira članak uvredama o jugonostalgiji, jer takvi završe čitanje u prvim pasusima.
Nakon Drugog svjetskog rata, u težnji gradnje jedne države sa različim narodima (rings a bell?), Tito je pokrenuo program bratstva i jedinstva s ciljem smanjenja etničkih tenzija. Izgraditi spomenike antifašističkoj borbi koja je bila temelj te države, odnosno oblikovati kulturu sjećanja na etičan i umjetnički prikladan način, bijaše jedan od prvih zadataka Jugoslavije. Ovi spomenici (koji su toliko izvanredni da je riječ spomenik njima uvedena u rječnike internacionalne teorije umjetnosti bez prevoda) razbacani su po svim predjelima bivše države, na najzabačenijim i najprominentnijim geografskim lokacijama. Socijalistički realizam koji je preovladavao kao stil skulptura istočne Evrope u tom periodu (dakle: biste, konjanici, tenkovi ispred Druge gimnazije ako baš hoćete, i generalno kult ličnosti/nacije), od strane Tita i njegovih odbora za memorijalnu arhitekturu bio je odbačen. Umjesto toga, spomenici antifašističkoj borbi su geometrijski makro prikazi koji asociraju na strukturu kristala, biljaka ili su jednostavno ekspresija budućnosti jedne zemlje. Oni su napravljeni za sve ljude Jugoslavije, ne za one koji čine većinu u određenoj općini. Ovi spomenici su posljednjih godina doživjeli priličnu popularnost nakon knjige „Spomenik“ Holanđanina Jana Kempenaersa, koja je blagoslov koliko i prokletstvo – iako ih je popularizirala, potpuno je izuzela njihov kontekst antifašizma i prevazilaženja razlika u jednoj državi, kao i ljevice i pokreta naroda, a što nam je sve iznimno bitno u današnjem periodu ponovnog cvjetanja fašizma. Naših milion nivoa vlasti ih uglavnom pušta da propadaju, jer simbolizam ovih spomenika ne ide u prilog nijednoj od vladajućih politika balkanskih zemalja.
Nakon ovog nesretnog primjera, možemo i nešto dalje, u neku svjetliju prošlost. Stećci su dugo godina privatizirani od strane 4 zemlje na čijim se prostorima pojavljuju. Oni su i hrvatizirani, i srbizirani, i islamizirani, ma sve što je moglo da bude i u šta je neuk čovjek mogao nabrzinu da povjeruje. Zahvaljujući naučnim istraživanjima (nauka je i dalje relevantna) i ogromnom naporu ljudi iz sve 4 države, a pod vodstvom pokojnog akademika Dubravka Lovrenovića iz BiH, oni su uvršteni u naslijeđe pod zaštitom UNESCO-a prošle godine, kao jedinstveni spomenici koji su svojom količinom, rasprostranjenošću i izgledom neponovljeni u Evropi, i pod kojima su ukopani ljudi sve tri tadašnje velike konfesije BiH (katolici, pravoslavci i pripadnici bosanske crkve). Spomenici iz 12. stoljeća su u 2016. godini bili razlog za natpise internacionalnih medija o pomirenju ex-yu neprijatelja. Šta je riješilo problem? Studiozan, naučan, etičan pristup i ljudi koji žive u 2017., a ne u 1992. ili 1945. godini.
Organizira se konkurs za spomenik u Bihaću. To je prilika da se kultura sjećanja u BiH pomjeri za milimetar unaprijed. Molim vas, recite svima koje poznajete, a koji su kvalificirani da ga rade. U suprotnom, 183 000 konvertibilnih maraka za gigantski tenk pokraj srednje škole bit će highlight ovogodišnje kulture sjećanja (osim ako se neko ne sjeti da nazove još neki park po Aliji Izetbegoviću i sličnima... šta!? Betanija? Već objavili? *odjava*).
Autorica: Ena Kukić, Prometej.ba
30.9.2017.