Novi album Ede Maajke: Praveći svjetlo od mraka
Osmi studijski album Ede Maajke, "Put u plus", sačinjen je od jedanaest sjajnih pjesama, a svaku od njih ukratko predstavljamo
Nema tome tako davno da je Edin Osmić iz Brčkog, široj javnosti poznatiji pod umjetničkim imenom Edo Maajka, izbacio novi album sa jedanaest pjesama, naslovljen “Put u plus”. To je osmi Osmićev album, a prvi koji je u potpunosti snimljen sa bendom. Ljudi koji dobro poznaju diskografiju Ede Maajke jednoglasno se slažu da je to njegov najbolji CD do sada; glavna karakteristika mu je da od mraka pravi svjetlost, što se inače viđa rijetko, samo u najboljim umjetničkim djelima.
Već od prve pjesme, naslovljene “Kreator”, vidi se da je to neki novi Edo Maajka. U pratnji moćnog gitarskog rifa, Edo repuje o svom buđenju, o tome kako par godina nije mog’o ni htio, kako mu nije bilo smisla pa je samo pušio i pio, i na tom teškom putu shvatio da može i drugačije, da čovjek jako puno toga u životu bira i tako sam svoj život kreira. U pjesmi se nekoliko puta ponavljaju stihovi “nikad nije kasno da bi počeo živit/ vjeruj da možeš strah je samo privid” i to je suština ove odvažno zanosne pjesme.
Druga pjesma, za koju je snimljen i spot, zove se “Bolje je bolje” i na njoj pored Ede učestvuje i Yaya (Jadranka Ivaniš) iz grupe Jinx, kao pjevačica refrena. Sa mirnijom i zagonetnijom muzikom nego u prethodnoj pjesmi, Edo repuje o tome šta je od čega bolje, pri čemu iz njegovih riječi prosijavaju realnost i mudrost. Kad poslije toga na refrenu zapjeva glasovita Yaya, ova inače umjerenija pjesma dobije ogroman volumen, pa je tako zabilježeno na jednom live izvođenju da je Yaya pocijepala publiku nadvoje kao Mojsije more, što ne bi bilo moguće da ih Edo prije toga nije pripremio za čudo svojim istinitim i lijepo odmjerenim riječima.
Treća pjesma, “No pasaran”, ima veselu i razigranu muziku, uz čiju pratnju Edo opisuje strahote današnjeg fašizma, koji je u Evropi ponovo ojačao do bolesnih razmjera, a jača i dalje. Kao veliki umjetnik, Osmić se, naravno, ne zadovoljava pukim opisom crnjaka kao kakav moderni novinar ili loš pjesnik-škrabalo, nego podstiče sve istinski otmjene ljude da budu svjetlost u tom mraku.
Četvrta pjesma “Dolazim i odlazim” takođe daje širu sliku kao njena prethodnica, s tim da je tu Edina pažnja usmjerena na naš nesretni Balkan. Snažna rokerska muzika na strofi, gdje Edo repuje činjenice sa Balkana, preokreće se na refrenu u folkersku, a Edo kafanskim stilom pjeva: “...Ja dolazim i odlazim/ A vrijeme k’o da tu ne prolazi/ Nadvili se tamni oblaci/ De me do ajrodroma odbaci”. Za ovu pjesmu postoji i spot.
Peta pjesma, treća sa albuma sa snimljenim spotom, zove se “Ne mogu disat”. Tu Edo opjevava svoje loše raspoloženje, trenutke u kojima se čitav ljudski život doima kao skup lančano povezanih nesreća koje vode u smrt, a onda i svoje dobro raspoloženje, u kojem lakše i ljepše razumije sve ono od čega slavni Brčak inače ne može disat. Ta je pjesma zapravo ljubavna, jer loše i dobro Edino raspoloženje ovise o tome da li je uz njega ili nije njegova ljepša polovina, o kojoj kaže: “A kad sam s njom, tad care beharam i cvjetam/ Kroz neki bolji filter sebe i druge gledam/ I govno mi lijepo, bol me više ne savija/ Balkan mi dođe nešto k’o Skandinavija”.
Šesta po redu dolazi pjesma “Put u plus”, po kojoj je album nazvan. U njoj Edo otkriva jednu lijepu životnu istinu, koja naučava da na dnu crnjaka leži svjetlost, ili kako to pjevaju ženski vokali u ovoj pjesmi: “Minus je put u plus”. Muzika pomalo nalik na Rage Against the Machine, samo bolja, daje Edinim riječima dodatnu moć, koja eksplodira u refrenu: “Ja padam samo zato da se sjetim da letim/ Padaću kol’ko treba dok se krila ne sjetim/ Nemoj me žalit care kad patim il’ plačem/ Ja ću se sjetit sutra i opet do neba skačem”.
Poslije nje ide pjesma “Ti meni ništa”. Uz orijentalnu muziku benda, za koju moram dodati da je prava magija koliko je lijepa, Edo opisuje sav onaj jad u kom današnji ljudi žive, gdje mediji vrve od ratnih užasa, a ljudi o tome onda arlauču po društvenim mrežama, umnožavajući užase i obogaćujući ih ličnim strahovima. Veliku je stvar napravio Edo Maajka s ovom pjesmom, jer ona u sebi nosi onu bolnu istinu o tome koliko ljudi danas jedni za druge ne brinu, nego koriste tuđu nesreću da privuku pažnju na sebe i predstave se na društvenim mrežama onakvim kakvi uistinu nisu. Edin Osmić je nekada i sam bio izbjeglica, a to sada njegovim riječima daje uvjerljiv ton koji dira u srce.
Osma pjesma se zove “Otrov” i na njoj sa Edom pjeva Dino Šaran, frontmen sarajevske grupe Letu štuke, uskoči na refrenu kao Yaya u drugoj pjesmi, čineći je osjećajnijom i boljom. Radi se o još jednoj velikoj pjesmi, koja kazuje o poganom, otrovnom dijelu što ga svaki čovjek u sebi ima, a rijetko koji ga priznaje. Baš kako i dolikuje velikim umjetnicima, Edo repuje o njemu iz lične perspektive, o tome kako ponekad, nezadovoljan sobom, pljune otrov na vlastitu ženu, na onu koja ga inače tješi i smiruje. U stilu albuma, Edo je i od ove pjesme napravio nešto pozitivno, pokazao da su takva odvratna pucanja samo priprema za predivna pomirenja, tako da ova pjesma može biti veoma ljekovita za sve parove koji se žestoko svađaju.
Nakon te malo teže pjesme, slijedi jedna veselija i razigranija, ali takođe veoma ozbiljna po temi, naslovljena “Od sutra”. Praćen kulerskom i veselom muzikom, Edo se prebacuje u ono stanje uma koje je redovno u svih balkanskih ljudi, a to je kad sami sebi obećavamo da od sutra postajemo bolji ljudi. Ta varava utjeha, s kojom mnogi zamajavaju sebe i druge, najzad je dobila pjesmu koja je opisuje, sav taj entuzijazam čovjeka koji u trenutku punim vjeruje da će se sutra probuditi kao novi čovjek. Naročito je lijepo to što Edo u ovoj pjesmi pokazuje da ni on nije pošteđen od tog kobnog “od sutra”, on koji je ona rjeđa tipa sanjalica što snagom volje pretvaraju snove u stvarnost.
Pretposljednja, deseta pjesma sa albuma, zove se “Izdajničko kolo” i to je već sada himna normalnih ljudi sa naših, jugoslovenskih prostora. Veliki pjesnik Edin Osmić napisao je pjesmu koja govori o ljudima bliskim nebeskom porijeklu čovječanstva, a to su svi oni za koje ne postoje naši i vaši, nego samo ljudi i neljudi. Edo Maajka je to odrepovao tako da i ono što je u takvom postojanju izuzetno mukotrpno sad izgleda prijatno i divno, a bend se postarao da odjene pjesmu u adekvatnu muziku, onakvu kakva uistinu svira u velikim srcima punim ljubavi.
Jedanaesta, posljednja pjesma sa albuma, zove se “Novi dan”, i ona je, može biti, najljepša i najvelikodušnija na čitavom albumu, pjesma koja počinje lijepo i nastavlja divno, tako da se slušatelj do kraja osjeća prekrasno. Tu se Edo Maajka otkriva kao potpuno novi čovjek, sa novim, mudrijim i ljepšim pogledom na staru stvarnost, kao čovjek što su ga životne nedaće ojačale i prosvijetlile, pa on sad zbog toga može ojačati i prosvijetliti druge. Uz Edu, na ovoj pjesmi se u ulozi refrendžije našao Alejuandro Buendija (Aleksandar Saša Antić) iz splitske grupe TBF, kao još jedan pravi čovjek na pravom mjestu, koji je pjesmu proširio i produbio.
Zbog svega navedenog, na skali od jedan do deset, novi album Ede Maajke “Put u plus” dobija čistu desetku, a uz to mu još predviđamo status klasika, jer ploča je to kojoj se nema šta dodati ni oduzeti. Premda je izabrao umjetničko ime Maajka, Edin Osmić je ovim djelom potvrdio i nanovo dokazao da je babo bosanske hip-hop muzike. Kompletan album možete poslušati na servisu YouTube.
Autor: Boris Lalić
Oslobođenje/Prometej.ba