O romanu 'Život u malom gradu'
(Petar Marić; Izdavačka kuća Draganić, Beograd, 2010.)
Slika je ilustrativna
Život u malome bosanskom gradu odvija se u ritmu prirodnih mijena i onih sociokulturnih obrazaca što ih osmišljava, tumači i (malo)građanima na razumljiv jezik prevodi "nevidljivi ali moćan 'trust mozgova' koji djeluje iza scene - čaršija".
Unutar ovih spoznajnih gabarita i pripadajuće romaneskne strukture djeluje narativna tehnika koja kombinira događajni tok sa psihogramom važnijih likova romana. Kao što je život u malom gradu jednostavan, tako je i pripovjedni postupak sveden na ono elementarno koje jedno djelo mora ispoštovati da bi se označilo romanom.
Tako ga je zamislio i označio sam autor.
Radnja romana, njena čvorišna točka, smještena je u jedan odjel lokalnoga medicinskog centra. I nije to onkološki odjel na kojemu bi, po uzoru na jedan davnašnji književno-medicinski bestseler, čitatelj očekivao buru događaja, dramatiku strke po hodnicima i sobama ustanove koja je sva u groznici iščekivanja spasonosnog lijeka.
U ovoj knjizi nema ničeg dramatičnog osim ako drama nije u iskušavanju granica strpljenja čitatelja koji pred sobom ima roman i iščekuje zaplitanje i rasplitanje radnje koja ga neće ostaviti ravnodušnim nakon sklapanja korica. Zaveden ponajprije bliskošću poznatih toponima, čitatelj ispoljava razumljivu znatiželju da izmišljena imena likova prišije poznatim stvarnim egzistencijama te poveže kakvu pikanteriju s biografijama prepoznatih uglednih građana iz vremena od prije koju deceniju.
U središtu romana, dakle, profesionalno je i životno putešestvije - sazrijevanje, dapače - liječnika Vlade - pretpostavljenoga autorova alter ega? - čovjeka besprijekorne biografije, moralno i profesionalno nadmoćnoga sredini u kojoj živi, ali i zakinutoga za jednu bitnu dimenziju bića bez čijeg ispunjenja on kao čovjek ne može u potpunosti da se ostvari. Ljubav je, dakako, u pitanju, utočište i spasiteljica koja nikako jednome uglednome muškom pizdunu da pruži ruku u nakaznu svijetu u kojemu (samo) on ima izoštrena osjetila da vidi, čuje i shvati ono što drugima promakne vidjeti i čuti...
I razumjeti, naravno.
Ono što, međutim, Vladi ne uspijeva kad je ljubav u pitanju jeste njegova nesposobnost da se opusti, bude prirodan, da jednostavno "izađe, suoči se sa svijetom" i upusti u avanturu; taj grč i otpor iskušavanju nepoznatoga i neočekivanog, upravo višak znanja i pameti u funkciji racionalnoga predstavljanja svega čega se dohvati. On stalno potencira svoju nadmoćnost isticanjem širokog obrazovanja, većeg životnog iskustva i muškog ponosa (ozbiljan, dostojanstven, obrazovan). Posljedično... samo iz ovakva mentalnoga sklopa može se roditi misao da je vođenje ljubavi gnjavaža, a da sa ženama "nikad se ne zna"?!
Žene su svod oko njega. Na odjelu na kojemu je on šef, puno je medicinskih sestara, mlađih ili njegovih godina. Mnoge od njih došle su sa strane i u novoj sredini vrebaju svaku priliku da nađu srodnu dušu. Neke pokazuju naklonost prema Vladi, koketne su u njegovoj blizini, pušu mu za vratom, ali - avaj! - našem doktoru ni jedna ne paše. Puno je njih na dohvat mu ruke: voćke su zrele i samo ih treba ubrati, izmjeriti razinu šećera i sokova u njima, oblokati se tim pićem vječne mladosti bogova i uživati... Ova ima višak onoga, ona ima manjak ovoga, crnka premršava, plavuša ne kuži neke stvari, a sisata previše mesnata... Onda: on bi a ona možda ne bi, a kad ona ko biva da bi on bi možda da ne bi, i u tom bi da bi da ne bi... prolaze godine i naobraženi tugavac na kraju balade "pokri lice rukama i glasno zajeca".
Vladin životopis jedan je neprekinuti niz preispitivanja nakon svake propuštene prilike.
("Zar je svemu kraj, a ništa još nije ni počelo?)
Život u malom gradu knjiga je o bioritmu provincije, lista s popisom velikih želja, inventar odgođenih nada i propuštenih prilika, ali i dnevnik o jednom specifičnom, prohujalom vremenu za kojim tuguju i boluju najviše oni u zrelim godinama, koji su bili stupovi sistema tog vremena ali su u ratnim zbivanjima devedesetih vidjeli zgodnu priliku da zauvijek napuste prostor a vrijeme pohrane u muzej uspomena koji svako malo posjećuju kad konto omogući sigurnost a nostalgija nabuja do provale.
U tom smislu ma koliko uvodne riječi iz ovog prikaza bez okolišanja uputile na njegovu strukturu, ovaj roman nije bez određenih značenjskih slojeva.
Ovdje je kulisa veća od same pozornice.
Iza fasade jednolična i dosadna života kojemu je vrh zabava u lokalnom hotelu, roman nudi uvjerljiv prikaz najmanje dvije stvari iz vremena socijalističke izgradnje bivše države: najprije, to je izrastanje srednje klase iz sveobuhvatnoga procesa obrazovanja a, potom, seciranje birokratske logike sistema koji je na mnogim ključnim točkama u samim temeljima bio nelogičan zbog čega se, na koncu, i urušio sam od sebe. Da ponovim: jedna od zornih ilustracija tog urušavanja su upravo oni stupovi sistema koji su se prvi izmaknuli kad je socijalistička zgrada počela se tresti.
Romanom defilira stotinjak likova koje, unutarnjom logikom situacija u kojima ih zatičemo i po kojima ih prepoznajemo, povezuje upravo taj srednjostaleški profesionalni i životni stil: to je svijet bolnica, škola, upravnih i partijskih struktura, socijalističkih tvorničkih giganata, sportskih klubova, izletišta, hotela, skijališta... cijela jedna zbirka socijalističkih figura koje su fakultetske diplome učinile modernizirajućim faktorom tradicionalnih društava i tvorcem specifičnih sociokulturnih životnih obrazaca, klasa koja se od današnjeg pandana razlikuje uglavnom po tome što je zvanje njenih pripadnika imalo uporište u znanju.
S druge strane, i više kao podtekst, autor ovog romana, iznutra, kao njegov bitan sastavni dio ali ne i utopljen i uklopljen u njemu, secira sistem u usputnim osvrtima na ključne institucije: udruženi rad, radnička vlast, samoupravni sporazumi i društveni dogovori, samodoprinosi... Ni jednoj od ovih institucija autor ne odriče konceptualnu vrijednost, ali... Socijalističke radne navike su ono što prokazuje sistem: "psihologija neradništva" kao zabušavanje na poslu e da bi se moglo raditi privatno, pogotovo kod direktora i komitetlija.
Korektiv "kobnom nedostatku samoupravnog socijalizma - odsustvu vlasnika" autor vidi u "poštenju", čime rješenja za bitno političke probleme izmješta u područje etičkog. (Nije zgodno velike ideje ostvarivati s onima koji su jednom nogom u đubreluku a drugom u liftu.)
Kao liječniku, autoru nije strana psihologija ljudi i u osnovnim potezima on korektno portretira svoje likove, onu kategoriju koju je stvorilo bivše soc.-društvo i koja je u popkulturnom imaginariju za(o)stala negdje na relaciji selo - grad. Ono malo urbanog svijeta u tim novim okolnostima prikazuje se ridikuloznim: dr. Davor, epidemiolog iz okoline Rijeke voli popiti; dr. Mićko, stomatolog, neozbiljni je vjetropir; dr. Ismet Mešković, specijalizant, kockar je i neradnik; Senad je tipičan mladić svoje sredine: ukorijenjen u starobosansku tradiciju; bez ideologije, bez ambicije, bez posebnog interesa... onaj koji krade Bogu dane...
Držim, zapravo, da je ovaj roman tipičan uradak one kategorije profesionalaca u svom poslu koji na određenoj točki osobnoga i profesionalnog razvoja traže načina da se iskažu u nekoj umjetničkoj formi. Najlakše mogu se prepoznati po izboru teme (osobna biografija ili nešto iskustveno blisko i poznato) i pripovjednom stilu napregnutom do puknuća (dosljedno pridržavanje standarda naracije i postupka apotekarski sterilnog).
U pitanju je školski primjer dokazivanja na gostujećem terenu. Svaki pas besprijekorno je odigran pred zamišljenim kamerama čitateljeve znatiželje kako bi gost pokazao da ga se ne smije olako shvatiti ili podcijeniti. Rezultat toga provincijalnog refleksa potpuno je odsustvo relaksirajućeg humora. Možda tek malo kiselog osmijeha pri samom kraju knjige kao u rečenici "Grad je imao tri groblja: srpsko, katoličko i muslimansko."
Ne uzimati za zlo. Pisana riječ svjedoči da i u malom gradu ima života.
Zoran Ljubičić
Prometej.ba