Ljubav ne bira godišnje doba za ulazak u čovjekovo srce. U proljeće miriše na otkravljenu zemlju. U jesen ima okus čaja od mente. Fotogenična je. I može biti neuzvraćena. Ili obostrana. Ona je mjesečar. I nikad ne kasni. Voljeti se može u šumi. Ispod cirkuske šatre. Na roditeljskom sastanku. U redu ispred fudbalskog stadiona.

Sve može da se voli. Mahovina, dijete, kesten, pas, komšija, žena, fotelja, izlazak Sunca, kuharski recept, grad. Ljubav može da stane u plastičnu kesu. Ili u riječno korito. Ja sam počeo da volim satjeran u Jerryjevu rupu pred sami početak dnevnika u pola osam. Okrenuo sam se ljubavi i kad sam načuo da prošlost volonterski radi ko čitač vijesti na Al Jazeera Balkans. Kad je kišovit dan izvukao obrve olovkom, znao sam da želim samo voljeti.

I to nije bila jedina promjena. Ljubav je navukla pidžamu. I zaspala te noći bez valerijane. Zbog nje odlučio sam da zaboravim na mnogobrojne uvrede. Okolnosti su mi išle na ruku. Bio sam iskren zbog lijenosti. Govorio sam istinu, jer laži moraju da se pamte. Na ovu moju odluku biljni i životinjski svijet gledali su blagonaklono. Tako je pobjeda postala neizbježna. Jer čovjekove snove ne mogu da bace u samicu.

Satjeran na rub vjere, zapisivao sam riječi, vjerujući u njihovu snagu da jednom postanu čitan plagijat. Skromniji od podstanara, pripadao sam drugim mjestima i vremenu ko red na poštanskom šalteru. Ali ljubav nije probirljiva. Ona me skida. I pomaže da se obučem nakon seksa. Ona je tu za mene u dvosobnom stanu na četvrtom spratu bez lifta.

Tu nije kraj čudima. Ljubav ima prijavljenu adresu u zgradi gdje pilići bježe glavom bez obzira iz supe sa trpezarijskog stola. Hoću da volim. I imam pravo da volim. Hoću da volim sebe. Munchmallow. London. Par fotografija. Presovanu djetelinu sa četiri lista u herbarijumu. Stvari se događaju. Zora sviće. I noć pada. Ptice lete. Pastrmka pliva. Zar još nisu iščezli ljudi koji mrze? Zar nema dovoljno razloga za ljubav?

Neka nestanu svi strahovi koji žive u televizijskim programima. U novinskim stupcima. Prestaću da volim. Hoću. Kad ljubav baci leš djeteta u bistri izvor. A mržnja svojim vrelim dahom zagrije promrzle ruke nemoćnom. Kad iz majčine sise potekne otrov. I smrt bude kraj. Kad ubice zavole drugačije. I poslije kiša se ne vrati život sušnoj zemlji. Kad bude šta ne može biti. Jednostavno nikad... Ja nikada neću prestati da volim.

Eldin Eminović

Prometej.ba