Pozdrav iz stare Rame
Čovjekova osobna a i kolektivna povijest nije sastavljena samo od strogo logičnih, uzročno-posljedičnih događaja. Ona je praćena i iracionalnošću, spontanošću, čak stihijama kao što su poplave, ratovi i druga nevremena, koje pred sobom brišu tragove ljudskih djela, tragove ljudske kulture. Odatle mi u ramskom kraju, kojeg su poharale razne nesreće, kao i u drugim sličnim krajevima, imamo vrlo malo tragova prošlosti. Naše pamćenje je kratko, naše knjige, primjerice matice, sežu tek u drugu polovicu 19. stoljeća. A i prema onome čega malo imamo iz prošlosti, odnosimo se neodgovorno.
Relativno dugo vrijeme koje živimo od propasti Turskog carstva, skoro stoljeće i pol, živimo više u borbi za opstanak, romantičarskom nacionalizmu, verbalnom hrvatstvu, u izručivanju političkim i kulturnim centrima izvan zavičaja, a mnogo manje u nastojanju da se osovimo na svoje noge, da popišemo i skupimo svoje kulturno blago, da se brinemo o svojoj kulturi i svom mikroidentitetu, da o tome učimo nova pokoljenja.
Obiteljsku ili kolektivnu, u ovom slučaju zavičajnu memoriju želimo graditi i redovito čak gradimo tako kao da je prije bilo mnogo bolje nego danas. A svoje pojedinačne povijesti, našu osobnu, dakle bližu prošlost, ponajvećma želimo zaboraviti. I doista da nije zaborava, pitanje je bismo li tu našu prošlost mogli izdržati, jer – ako ćemo biti iskreni sa sobom – neka su sjećanja toliko teška i ružna da onemogućuju sama sebe, neki su naši postupci bili toliko neodgovorni da ih se sramimo, a mnogo toga iskrivljujemo a čak i poričemo kao da se i nije dogodilo, kao da smo iza sebe ostavili samo dobra djela.
Čini mi se da s ovakvim uvodom trebamo pristupiti i razgledanju ove izložbe, izložbe o prošlosti jednoga kraja, izložbe koja se odnosi na mali dio naše prošlosti. Ne uljepšavajmo je. Izložba je ova tu da svoju prošlost prihvaćamo što je moguće više u cjelini, i tamne i svijetle njezine strane.
Pred nama je u razglednicama, fotografijama i crtežima predstavljen samo ulomak ne tako davne prošlosti Prozora i ramskoga kraja. Samo ulomak, jer naš je kraj uvijek bio ne samo na rubu siromaštva, nego su i povijesne stihije, poplave i ratovi, hotimične devastacije i naša vlastita aljkavost, rušili i ono malo tragova, spomenika i kulturnih postignuća. Zato je i naša prošlost ostala gotovo samo epsko-narativna, legendarna i usmena. Zato je svaki artefakt, svaki i mali predmet naše prošlosti važan. Zato su, iako djeluju posve minijaturne, važni i ovi slikovni zapisi prošloga vremena.
Mi na tu prošlost danas gledamo relativno mirno. Oni koji su odselili ili nemaju blizinu s Ramom gledaju na tu prošlosti možda i ravnodušno. Međutim, ne možemo ne pomisliti na generacije ljudi naših predšasnika koji su – slično nama – u svome vremenu živjeli također mučeći se i sa svojom sadašnjošću i sa svojom prošlošću. Ovom izložbom, između ostaloga, želim da shvatimo sebe kao dio ljudske povijesti i dio povijesti jednoga konkretnoga zavičaja, kao dio još neostvarene i nepomirene prošlosti, da se shvatimo kao hodajuća sjećanja koja – kao i naših prethodnika – žele uskrsnuti u novoj nadi, smiriti se u ljudskom razumijevanju, i ako smo vjernici u nebeskoj, Božjoj utjehi, ali i sabirati dijelove, ostatke te osiromašene i devastirane prošlosti u mozaik naše ramske povijesti.
Izložbom dakle želim potaknuti entuzijaste i znanstvenike, umjetnike i duhovnike da otimaju zaboravu vlastitu prošlost, da ramski kraj jednoga dana imadne svoj zavičajni muzej, da se odgovorni ljudi i kulturnjaci posvete izučavanju i zaštiti materijalnoga i nematerijalnoga kulturnoga blaga svoga kraja, od arheoloških nalaza u Varvari, raznih groblja do fotografija, zapisa i knjiga o staroj Rami.
Gotovo u svakoj ljudskoj aktivnosti koja se odnosi na prošlo postoji kušnja prekomjernoga sjećanja ili hotimičnoga zaborava, odnosno uljepšavanja ili ocrnjivanja. Rekao sam da prošlost koju nismo živjeli uvijek smatramo boljom ili lošijom nego što je ona bila, dok bismo se većine naših sjećanja najradije odrekli i potisnuli u dno jezera. I ne samo vlastita, nego i kolektivna sjećanja. Primjerice, laži koju si „istinski“ živjeli neki ljudi za vrijeme Endehazije ili titoizma ili zadnjih dvadeset godina, ostavile su iza sebe mnoge smrti i pustošenja, mnoga seljenja i muke. Ni veličanje i na gađenje na tim razdobljima ne mogu prerasti u neku vrstu religije kako to neki i danas čine i tim se vremenima klanjaju kao božanstvu i oživljuju ih podizanjem spomenika, liturgijskim slavljima ili svečarskim sletovima. Prema prošlosti se treba odnositi trijezno i znati da su laži o prošlosti, mitovi i stereotipi mržnje, proizvodili i ako se s njima tako bude i dalje odnosilo proizvodit će samo nove ljudske klaonice.
Ova izložba je nastojanje da se vlastitoj prošlosti pristupi mirno i kritički te da se iz nje ne ponavljaju loše stvari. Neka nas ova mala izložba o jednom malom kraju potakne na razmišljanje o našoj prošlosti, o nevoljama ali i radostima ljudi prije nas. Neka nas uozbilji da u prošlosti ne tražimo rješenje za naše dane nego da se brižljivo odnosimo jedni prema drugima i da se s mnogo više poštovanja, studiozno i novčano, pobrinemo o tako rijetkim ali za nas iznimno važnim kulturnim i duhovnim ostacima naše prošlosti.
Ovu izložbu – Pozdrav iz stare Rame – čini zbirka sačinjena od tri dijela: razglednice, crteži i fotografije Rame kroz 40. godina. Na njima je prikazan ramski kraj krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, iz vremena austrougarske modernizacije zemlje i vremena prve Jugoslavije. To su snimci i impresije učenih ljudi – historičara, geografa, biologa, ljekara, diplomata, pisaca, slikara i raznih „pustolova“ koji su putovali Bosnom i Hercegovinom. Fascinirani ljudima i zemljom mrke ljepote – kako ju naziva Ivo Andrić – svojim otkrićima i vlastitim doživljajima, oni su ostavili trajne dokumente o jednom mikrosvijetu i jednom vremenu, koje se čini da je daleko iza nas ali koje je duboko pohranjeno u nama samima. To vrijeme je još uvijek dio nas i mi smo dio njega. Zbirka svjedoči o tradiciji i kulturi ramskog kraja i njezinim ljepotama i podsjeća nas na Ramu kakva je izgledala prije stotinjak godina.
Ovo je govor što će ga Fra Tomislav Brković, gvardijan samostana Rama-Šćit, održati na izložbi Pozdrav iz Rame. Rama na starim razglednicama, crtežima i fotografijama kroz 40. godina (1895-1935) iz zbirke fra Tomislava Brkovića u Zagrebu 17. rujna 2012. godine. (Za više informacija o izložbi kliknuti na naslovnu fotografiju)
Izlošci:
1. Ludvik Kuba, Starac iz Rame, 1895.
2. Karel Liebscher, Franjevački samostan Rama-Šćit, 1895.
3. Karel Liebscher, Izvor Krupića, 1895.
4. Karel Liebscher, Mlinovi na Buku, 1895.
5. Karel Liebscher, Mlinovi u Proslapu, 1895.
6. Karel Liebscher, Mlin u Rami, 1895.
7. Karel Liebscher, Kuća u Rami, 1896.
8. W. Leo Arndt, Bosanski franjevac, 1897.
9. Razglednica Prozora, 1905.
10. Razglednica Prozora, 1905.
11. Razglednica Prozora, 1910.
12. Razglednica Prozora, 1910.
13. Razglednica Prozora, 1930.
14. Most kod ušća Rame u Neretvu, 1910.
15. Željeznička stanica Rama na Južnoj pruzi Metković – Sarajevo, kod ušća Rame u Neretvu, 1902.
16. Franjevački samostan i crkva na Šćitu, 1928.
17. Dolina Rame, 1928.
18. Pošta u Prozoru, 1933.
19. Sud u Prozoru, 1933.
20. Pogled na Prozor, 1933.
21. Partija mjesta Prozor, 1933.
22. Šćit, 1919.
23. Šćit, 1919.
24. Velika Gospa na Šćitu, 1934.
25. Šćit, 1935.
Iz putopisa Ludvika Kube kroz Ramu 1893. godine
“Bit ćete dobro primljeni od ramskih franjevaca”, obećali su meni prijatelji u Sarajevu – i toga sam se sjetio, kada sam poslije od Prozora silazio u ramsku dolinu i čuo kako zvoni podne.
Podnevna zvona su zvučala zvukom sitnim, jer hram je stajao usred prostrane, gotovo četverokutne doline. Ona je sa svih strana zatvorena. Rječica Rama može odatle samo pukotinom, na čijim strmim stijenama je bilo mjesta samo za koziju stazu, pa naša kola nisu mogla ovamo iz Prozora drugačije, nego preko brijega po maloj cesti, tek nedavno prije nas valjano uređenoj.
Milo je, kao pozivanje ka stolu, zvučao samostanski zvon, kada sam iz kola razgledao naokolo, htijući naći nešto šta bi odgovarao ramskom “kraljevstvu”; ali osim veoma jednostavne, skoro nove crkve sa prostom samostanskom zgradom i osim seoceta na podnožju planinskih bedema ništa nisam vidio nego prirodu. Naravno, veličanstvenu.
Istina je da su mi sarajevski prijatelji, također, obećali da ću ovdje vidjeti uščuvani narod, i zaista jesam. Već putem sam opazio kako se ovdje prevrće oranica na naličje drvenim plugom, i kako se ovdje ljudi odijevaju u nošnje, očevidno domaćeg porijekla, što se tiče tkanine i krojačkog zanata. Obećani divlji kraj, dakle, ne samo prirode, nego i čovjeka je ono, što mi je dovoljno. Još samo, pitanje kako će to otprilike izgledati sa obećanim samostanskim gostoprimstvom?
Spremio sam se na sve i dobro sam učinio, jer iznenađenje je bilo utoliko milije draže kada me gvardijan već poslije nekoliko riječi uvodio u potamno prizemlje blagovaonice, gdje je okolo vijenca tanjira na stolu stajao brojem isti vijenac svećenika, sa brkovima, kojima me gvardijan predstavio. Onda je dao donijeti još jedan pribor, pomolio se, na to je lijep umilan novajlija – jedini bez brkova – pročitao tekst iz Pisma, tako dugačak da je bilo dovoljno vremena za rasčešljavanje, uglađivanje i eventualno zavijanje brkova, da ne bi smetali za vrijeme jela. Onda se odmah nalijevala čorba. Otpočeli smo je jesti šutke i sa tekom. Ništa nije smetalo, nego... Ah, da! – da ne bih zaboravio – taj brk!
Fotografije stare Rame pogledajte u galeriji Pozdrav iz stare Rame
Prometej, 15. 9. 2012.