Žarku Papiću


Naše su riječi propadale
U gnjilo društveno tlo
Iz njega je nicala mržnja
Iza svršenog klanja


Govorili smo kao da
Budućnost postoji
Osunčana patnjom i grcajem majki
A ne mentalnim kazamatom
S Vrhovnim ovjeriteljem na čelu


Htjeli smo proniknuti
U korijen prevare
U vlastodržačko ubilačko biće
A vraćao nam se eho zaludnosti
Trideset godina isto


Demaskirali smo gotovo sve:
Bandite na vlasti
Njihovu glasačku masu
Cijelu društvenu vertikalu
Da bi se ugledalo njeno dno:
Invalidi, uplakane majke,
Djeca bez sutrašnjice
Kapitalizam koji ždere
Tijela kao hijena lešinu u pustinji


Naše su riječi
Samo okrznule prijestolje
Kad smo zazivali pobunu
U njenom plamenu
Iskrila je nada:
Moguće je, moguće je


A čovječanstvo se survalo
U novi rat, u novi genocid
Ponavljajući prastare priče
O Sotoni koji živi
U tuđim kućnim zidovima


Preko nekoliko prijateljskih imena
Otišao si u smrt
Jedinu nedokučivu istinu
Koja mi ostavlja žig na srcu


17. 8. 2024.


Pjesma je objavljena i na stranici ivanlovrenovic.com