U pripovijesti Rashômon Akutagawa pripovijeda o samotnom slugi koji sjedeći pod Rashômonom [to su najveće dveri u Kyôtu, dovršene 789. godine, u vrijeme kad je Kyôto proglašen prijestolnicom Japana, a nakon propasti zapadnog u Kyôta razrovljene su i postale skloništem lopova, razbojnika i mjesto odlaganja leševa] čeka prestanak kiše i razmišlja o nesreći koja je zadesila njega (gospodar ga je otpustio) ali i cijeli grad (potresi, tajfuni, požari i glad koji su se nanizali u posljednje dvije godine). Opazivši stepenice koje vode do tornja dvorca, pomislio je prvo da gore nema ništa osim leševa. Međutim, penjući se par prečki, spazio da je gore upaljeno svijetlo i da se netko čak kreće. Znatiželja ga je odvukla da se popne do vrha i kad se uspeo – imao je što i vidjeti. Jedna starica čupala je vlati kose s jednog ženskog trupla, što je ga je potreslo i izazvalo u njemu neopisivu mržnju prema njoj. Savladavši je i zaprijetivši joj mačem, tražio je da mu objasni zašto radi to djelo koje je očito zlo. Starica priznaje da to što radi jest loše djelo, ali objašnjava da joj potrebno da izradi vlasulje i proda ih kako bi preživjela, te da je žena s čijeg trupla vadi vlasi zaslužila da se s njom postupa na taj način (ona je naime prodavala isjeckane zmije pod sušenu ribu kako bi zaradila za život). U tom trenutku slugi se razjasniše neke stvari: dvojio je svo vrijeme, hoće li pristati da bude lopov ili da skapava od gladi, a kad mu je starica rekla da nema zla u tome da se krade da bi se preživjelo, u njemu su nestale sve dileme. Strgnuo je kimono sa starice i pobjegao u krađu među ulice Kyôta!

Akutagawa postavlja pred nas dilemu: smijemo li u bilo kojoj situaciji, ma koliko bila teška, činiti nepravdu drugima, je li bolje i da skapamo od gladi a da ipak ne prisvajamo ono što nije naše? Starica je usamljenom slugi opravdala svoj postupak, a borila se s njim da joj vrati ukradeni kimono. Kako postupati prema onima koji nam učine jednaku nepravdu kakvu mi činimo drugima? Opravdamo svoje postupke, a kod drugih osuđujemo jednake takve! Usto, kazuje nam se i da netko mora prekinuti krug zla, da jedno zlo ne uništava drugo nego ga samo produbljuje. Jedino je dobro sposobno da uništi zlo, dobro čak i spram onoga koji čini zlo.

Pripovijest U lugu (gaju) te po njoj uzeta radnja Kurosawinog filma, tematizira slučaj u kojem razbojnik presreće muža sa ženom i čini im zlo. O tome događaju govore svjedoci koje ispituje viši redarstveni nadglednik, kao i sami učesnici događaja.

Najprije o tome svjedoči drvosječa koji kazuje da on jest taj koji je našao truplo ubijenog čovjeka, govori o lokaciji gdje ga je našao i izjavljuje da na je osnovu tragova (izgažena trava i listovi bambusa) očito da se nesretnik borio prije nego je ubijen, te da u blizini nije bilo nikakvog konja – „i za čovjeka je teško ući u onaj guštik, a pogotovo za konja.“

Zatim viši redarstveni nadglednik prima svjedočenje od putujućeg budističkog svećenika, koji izjavljuje da je jučer oko podneva sreo čovjeka kako na konju vodi ženu velom prekrivena lica, a naoružan je sabljom i lukom sa strelicama.

Redarstvenik koji je uhitio razbojnika Tajomarua izjavljuje da je Tajomaru bez sumnje ubojica u ovom slučaju i poručuje višem redarstvenom službeniku da razmisli o tome što je razbojnik koji je ubio muža učinio sa njegovom ženom.

Jedna stara žena svjedoči da truplo predstavlja leš čovjeka imenom Kanazavva no Takehito, koji je bio oženio njenu kćerku Masago, te da su jučer njih dvoje krenuli na put u Wakasi. Izražavajući žaljenje za ubijenim zetom, u suzama moli da se nađe njezina kćerka, kojoj se izgubio trag.

Sada se dolazi do najvećeg i tajnovitog zapleta: priznanja Tajomarua, priznanja unesrećene žene i priča ubijenog čovjeka koju prenosi medij.

Tajomaru priznaje da je on ubojica! Govori kako je sreo par koji putuje i nakon što je primijetio ljepotu žene poželio je odmah da je ima! Tako je krenuo da ih prati i odvukao ih je do jednog luga za kojeg je Kanazavvi slagao da se u njem nalaze sablje i zrcala koja će im povoljno prodati. Žena je ostala čekati na konju, a on je odveo muža do luga, gdje ga je oborio i zavezao. Zatim je doveo ženu da vidi svojeg svezanog i unesrećenog muža i silovao ju pred njom. Pomislio je da tada ode, ali ona ga je u muci molila da iziđe na dvoboj s njezinim mužem i da će ona poći s onim koji pobijedi – ne smiju biti na životu dva čovjeka koji znaju za njezinu sramotu. On je u tom dvoboju nakon 23 ukrštavanja sablji pobijedio i ubio Kanazavvu, a žena je u međuvremenu pobjegla – našao je u blizini samo njezinog konja.
alt

Unesrećena Masago zatim dolazi u hram Shimizu i daje svoje svjedočenje. Razbojnik ju je silovao pred njezinim nemoćnim i savladanim mužem, a muž ju je posmatrao pogledom od kojeg još ne prestaje drhtjeti: „bljesak u njegovim očima nije bio ni ljutnja ni tuga… samo neko hladno svijetlo, pogled gađenja.“ Razbojnik je zatim otišao, a ona je ostala skamenjena i onesviještena pred stravičnim pogledom svojeg muža, pogledom koji joj je probadao srce i koji nije mogla izdržati. Muž nije ništa govorio (niti je mogao govoriti, razbojnik mu je utrpao u usta bambusovo lišće), samo ju je gledao hladnim pogledom punim gađenja. (Ova scena u filmu za mene je jedna od najdojmljivih stvari koju sam uopće vidio snimljenu.) Svjesna da ne može izdržati taj pogled i da njezin muž ne smije nastaviti živjeti znajući za njezinu sramotu, u tuzi i shrvanosti prišla mu je i tražila da joj da svoj život. Osjetivši da joj poručuje “Ubij me!“, zarila je svoj bodež u njegove grudi i krenula da oduzme sebi život, što joj nije uspjelo.

Posredstvom medija ubijeni čovjek pripovijeda kako se njegova žena podala razbojniku. Nakon što ju je ovaj silovao, ona nije htjela da shvati smisao muževih poruka da ne vjeruje razbojniku, nego je mirno slušala razbojnika koji joj je govorio da mu se neobično svidjela i da je radi nje postao nasilan, te da bi joj bilo dobro da postane njegovom ženom, pošto više ne može živjeti sa svojim mužem. Ona je odgovorila: „Onda me povedi sa sobom kamo god pošao.“ To je u njemu izazvalo ponovo neopisivu ljubomoru. Ali to nije sve. Nakon što je krenula s razbojnikom iz luga, žena se zaustavila i tražila od njega da ubije muža, jer se ne može udati dok je on na životu. Razbojnik je došao do njega i pitao ga: „Što ćete učiniti s njom, ubiti je ili spasiti je? Trebate samo kimnuti!“ Zatim je presjekao konopac kojim je on bio vezan, a žena je pobjegla. Tada je, našavši njezin bodež, zario ga u svoje grudi i umro. Osjetio je samo da netko dolazi i vadi njegov bodež iz grudi mu.

Taj netko u filmu je vjerovatno onaj drvosječa s početka svjedočenjâ koji je izjavio da je rana zadana udarcem sablje i da se krv već osušila kad je našao truplo!

Ovaj priča prikazuje relativnost istine u ljudskoj interpretaciji, pokazuje zavisnost istine o onome koji sagleda događaj i govori o granicama saznavanja istine na osnovu ljudskih kazivanja. Svi likovi koji iznose svoja svjedočenja djeluju za sebe uvjerljivo, ni na kome pojedinačno ne bi se moglo primijetiti da ne govori istinu, iz tona i ponašanja izbija njihovo puno uvjerenje da je istina ono što kažu! Tko je na kraju u pravu, čije je svjedočenje točno? O tome se ne može saznati! “Istina“ ostaje višestruka, ovisna o uglu promatranja i subjektu svjedočenja.

Ove kratke pripovijesti i navedeni film onima koji to nisu učinili, svakako preporučujem pogledati, da bi stekli bolji dojam interpretacije priče i njezine poruke i uživali u perfektnom umjetničkom ostvarenju.


Franjo Šarčević