Route 666
Gledaš oko sebe, sve nekako podsjeća na prošlost: auta koja prolaze, trošni kamioneti, ljudi koje susrećeš, jumbo plakati i reklame… Nisi uopće iznenađen prizorima koji nedvosmisleno kazuju da si u šezdesetim godinama 20. stoljeća
Zajahao si omiljenu oktansku zvjerku. Kliziš legendarnom cestom. Zrake sunca agresivno te napadaju, ali se nemoćno odbijaju o tamna stakla tvojih rejbanki. U njima se, kao na dva minijaturna ekrana, odvija projekcija. Rejbanke su imaginarno filmsko platno, dokumentaristički prikaz tvojih putešestvija: od usputnih gradskih četvrti i urbanih toponima američkog suburba, preko slikovitih ruralnih pejzaža i hipi komuna u pustinjskim zabitima, do bivših indijanskih rezervata i obale Pacifika. Ploviš tako mitskom cestom, na omiljenom oktanskom ljubimcu, dok se svijet oko tebe razlaže na pokretne slike u tvojim rejbankama. Život je lijep.
Cesta je to, prašnjava i vijugava, ista ona koju su literarno i filmski uprispodobili John Steinbeck i Easy rider. Ne pitaš se otkud ti uopće tu. Otkud na cesti kojom nikad nisi vozio, na motoru kojeg nikad nisi imao, s bujnom neukrotivom grivom koju nikad nisi nosio, ili možda jesi, ali su je tvoj kvartovski brico i zub vremena davno, baš davno potkresali i pretvorili u konvencionalnu frizuru uredno začešljanog probisvijeta. Ne pitaš, dakle, otkud ti tu, jer suvišna pitanja ionako kvare doživljaj.
Gledaš oko sebe, sve nekako podsjeća na prošlost: auta koja prolaze, trošni kamioneti, ljudi koje susrećeš, jumbo plakati i reklame… Nisi uopće iznenađen prizorima koji nedvosmisleno kazuju da si u šezdesetim godinama 20. stoljeća. Možda je tvoja oktanska zvjerka vremenska mašina, a ti vremenski putnik zahvalan na ovoj jedinstvenoj prilici da izravno komuniciraš s prošlošću. Nije ti posve jasno kako, ali i dalje ne propituješ.
Na cesti nisi sam. U okruglim retrovizorima tvoje vremenske makine ocrtavaju se figure još dva oktanska jahača. To su Woland i Mefisto, tvoji bliski drugari. Otkud im baš ta imena, nije najjasnije iz ove sekvence. Čudna je ovo smjesa stvarnosti i fikcije, imaginacije i empirije, realistične fantazije i snolikog iskustva. U onoj drugoj, konvencionalnijoj stvarnosti, konvencionalnija su i njihova imena. Je li ovo neka paralelna stvarnost, ili je paralelna stvarnost ono što si dosad percipirao kao pravu stvarnost, opet ne pitaš, jer suvišna pitanja ionako kvare doživljaj.
Woland je lijevo, Mefisto desno, ti u sredini, na čelu. Zajedno ste formirali trokut, sinkronizirano klizeći asfaltom. Možda svjesno tvorite trozubac. Vražja je to cesta s vama trojicom. Valjalo bi joj u imenu pridodati još jednu šesticu, pa da njen malopređašnji vražji atribut dobije i svoje simboličko ozbiljenje. Route 666, e to bi već đavolski dobro zvučalo. Dva vjerna druga, što te prate u ovoj vremenskoj odiseji, prvi bi se složili. Ni tebi nije mrsko. Majka svih cesta i njena vražja djeca.
* * *
A da konačno nešto zapišeš, pomislio si. Portretirati zanesene hipike kako dumaju o širenju svijesti i vratima percepcije, ili egzistencijalističkom filozofijom opijene već ostarjele pripadnike beat generacije kako nihilistički, poput usamljenih marginalaca, odbacuju društveni konformizam i materijalistički svijet? Pa zašto da ne, kad su već tu, hipici i bitnici. Drugi već poodavno metafizički obitavaju u virtualnim muzejima i kolektivnoj memoriji, dok su prvi uveliko u trećoj životnoj dobi, s maglovitim sjećanjima na Woodstock i dane kad su trčkarali cvijetnim livadama i konzumirali slobodnu ljubav. A sad ih, i jedne i druge, možeš izravno upoznati u ovoj neobičnoj vremenskoj epopeji. Taman da zadovoljiš sve jači poriv za pisanjem. Woland i Mefisto, zahvalni što si ih poveo na ovo nesvakidašnje putovanje, podržavaju tvoja kreativna nastojanja.
Ali nemaš laptop, ostao je u onoj drugoj stvarnosti. Ostaju ti olovka i papir, možda pisaća mašina ako ti se posreći. Aporije čovjeka 21. stoljeća. Woland i Mefisto kao da razumiju s čim se bakćeš. Dobro se zabavljaju po usputnim birtijama pored ceste. Žvaču južnjački duhan, cuclaju američke lagere, natežu viski i tekilu. Mangupski te olajavaju i meze: jebo te laptop, ti razmaženo piskaralo iz dvaesprvog vijeka; još ti samo fali pametni telefon, da se selfijamo s bajkerima i djecom cvijeća, pa sve skupa turimo na instagram i mećemo na fejs. Stari su to provokatori. Uživaju u podbadanju i vražjim smicalicama. Face su im se složile u devil smile ekspresije.
* * *
Nailaziš na svakojaku sortu društvenih odmetnika i autsajdera. Među njima se posebno izdvajaju dugokosi buntovnici i buntovnice s cvijetom u kosi, otuđeni od društva, ali i politički osvješteni. Izlažu ti svoje mini pripovijesti o slobodi, o konzervativnoj kulturi, socijalno neosjetljivom establishmentu, militantnoj vanjskoj politici, slobodnoj ljubavi, o tome kako će njihova generacija, kroz pacifistički aktivizam i američki tip weltshmerza, pobijediti i promijeniti svijet nabolje. Dolaziš iz budućnosti i znaš da ta priča nije imala happy end, barem ne onakav kakav zamišljaju tvoji subesjednici iz prošlosti. Nemaš srca da im to kažeš, mada je pitanje bi li ti vjerovali i da im kažeš. Ni tebi nije najjasnije kako si prispio tu gdje trenutno jesi, ali ne pitaš, jer suvišna pitanja ionako kvare doživljaj.
Pričaju ti o pedesetima i buntovništvu prethodne generacije. Na trenutak si i sam odlutao 10-15 godina unatrag, u pop-kulturne pedesete. To je ono vrijeme kada je Marlon Brando postao buntovnik bez razloga, godinu-dvije prije nego je James Dean ozvaničio taj koncept bezrazložnog buntovništva; vrijeme kada su bitnici u svojim trošnim vozilima bazali američkim cestama, baš kao ti sada s ova dva simpatična đilkoša đavolskih imena. Buntovništvo tvojih sugovornika nije bezrazložno. Puno je sistematičnije, ima svoju socijalnu i političku artikulaciju. Oni znaju protiv čega se bune. Nisu napušeni hipici, kako si ih i ti maloprije stereotipno opisao.
Pričaju ti o antiratnom aktivizmu i slobodnoj ljubavi. Sjeti te to na onog gitarista, s bijelom tunikom i crvenom maramom oko glave, što je raspalio ljevicom po bijelom stratocasteru, oponašajući zvuk rafalne paljbe i let helikoptera, te na taj način rekao šta misli o ratu. Sjeti te i na njih dvoje, kako poziraju u krevetu, s hair &peace parolama, što su sedmodnevni pidžama party u luksuznom hotelu pretvorili u umjetnički performans i antiratni čin. So I start a revolution from my bed, veli jedan mančesterski džiber frtalj vijeka poslije, referirajući se na njihovo egzibicionističko izležavanje.
Sad si se već navio da nešto pametno prozboriš, da sugovornike počastiš svojim svekolikim znanjem i nepatvorenom mudrošću. Ali, čekaj malo, zar ti, kao suvremenik virtualne stvarnosti i tindera, da im pametuješ o slobodnoj ljubavi i antiratnom aktivizmu. Da im mudruješ o stvarima koje oni, tvoji sugovornici, ti dugokosi buntovnici i te buntovnice s cvijetom u kosi, upravo intenzivno žive. Prikoči malo, burazeru, neka oni govore. I tvoje znanje će biti manje krhko kad pozorno slušaš, tvoje misli koherentnije, dojmovi bogatiji, zapisi življi.
Slušaš ih i dalje, bez namjere da nešto suvislo kažeš, tek dajući im do znanja da si fokusiran na njihovu priču, uz poneku opću opasku, čisto da ne pomisle da su ti dosadili svojim maratonskim i uzvišenim pripovijedanjem o slobodi i boljem svijetu. Zapravo su ti zanimljivi i već koncipiraš nacrt za reportažu iz prošlosti, vremenski esej, možda siže za neki budući roman.
* * *
I tako, kliziš mitskom cestom, prašnjavom i vijugavom, s rejbankama koje revno zapisuju slike i zvukove, pejzaže i ambijente, floru i faunu. U okruglim retrovizorima tvoje oktanske zvjerke i dalje se ocrtavaju konture dva oktanska jahača, tvojih drugara s đavolskim imenima, koji te vjerno prate u ovoj vremenskoj odiseji. Ploviš tako cestom, s vjetrom u kosi i nekim neobičnim spokojem, kakav osjeća samo slobodan čovjek. Ne pitaš šta će biti kad se probudiš, jer suvišna pitanja ionako kvare doživljaj.
Neven Šimić