Samrtni hropac vjere kao odgovor na patnje svijeta u poeziji Alena Kristića

„Ali kad Sin Čovječiji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ – uvodni je citat iz Novog zavjeta u zbirku pjesama Alena Kristića Agonije: teopoetika tjelesno-političkog.

Cijela knjiga davanje je argumenata za opravdanost te sumnje, a najveći krivac je crkva.

Knjiga je sastavljena iz pet dijelova. U prvom, Kristić se bavi svrhom božijeg očovjekotvorenja i čovjekovog obogotvorenja.

Evo pjesme koja to ilustrira:

*

U prvom dijelu Kristić oponira crkvu samom Bogu. U drugom je oponira Isusu, njegovom djelu i učenju. Također ću to ilustrirati pjesmom.

*

U trećem dijelu kontrastira crkvu Isusovoj žrtvi:

*

Četvrti dio zbirke govori o svijetu kao mjestu oslobođenom božanskog uticaja, mjestu nesreće:

U petom dijelu Kristić se bavi Bosnom, na isti način kako se u četvrtom bavio svijetom.

*

Ovakva klasifikacija ni izbliza ne približava širinu tema kad bismo razmatrali svaku pojedinačnu pjesmu. Uzgred ću još spomenuti Aušvic, pravo na govor i mišljenje, migrante te LGBT prava koja Kristić u svojoj knjizi tematizira, pa ni s tim se ne iscrpljuju sve tačke ovog Kristićevog disputa s Bogom.

Ustvari, pitanje je da li je ova podjela uopšte i potrebna – nju je primijetila i još detaljnije opisala Jadranka Brnčić, recenzentica Kristićeve knjige, recenzija je u cijelosti navedena u knjizi što je još jedan njezin kvalitet. Cijela knjiga se, naime, može čitati i kao jedna pjesma. Objasnit ću to kroz naslov zbirke i glavni stilski postupak njene izgradnje.

Riječ agonija ima više značenja. U kontekstu ove zbirke su značajna dva. Jedno se odnosi na patnju uopšteno, a drugo na samrtni hropac. Kad je riječ o patnji, ona se odnosi na patnju svijeta, a kad je riječ o samrtnom hropcu, on se odnosi na vjeru u Boga koja umire unutar lirskog subjekta. Te dvije stvari su uzročno-posljedično povezane, taj samrtni hropac vjere se dešava zbog patnji svijeta. Svaka pjesma je jedna agonija što se tiče patnji svijeta i zato je množina u naslovu – Agonije. Međutim, kad je u pitanju samrtni hropac vjere, to je jedna agonija, vjera kontinuirano umire unutar lirskog subjekta. Njen hropac je cijela knjiga, ona je ta jedna pjesma, a strofe, kod Kristića posložene kao pjesme, su uzroci njene smrti, to su te patnje svijeta.

Glavni stilski postupak kojim se Kristić služi u svojim pjesmama-strofama je retoričko pitanje koje lirski subjekt postavlja Bogu. Vidljivo je to i iz navedenih primjera. Radi se o stilskoj figuri postavljanja pitanja na koje se ne očekuje odgovor jer se, najčešće, odgovor zna. Da, Bog je znao sve što ga lirski subjekt pita jer jedna od temeljnih postavki vjerovanja je ta da Bog sve zna. Međutim, u tome se krije i glavna nemogućnost vjerovanja. Ako religija nalaže čovjekoljublje, a istovremeno su Božji namjesnici na zemlji (vjerski velikodostojnici, institucije i sl.) oni koji na zlo učinjeno čovjeku ili šute ili ga podržavaju ili ga podstrekavaju ili ga čak i čine, kako je moguće slijediti ih, a istovremeno biti human?

Svaka pjesma počinje tim retoričkim pitanje koje iz pjesme u pjesmu intenzivira dubinu licemjerstva s kojom je lirski subjekt kao vjernik prinuđen živjeti i koje ga razapinje. Uz to, sve su pjesme kratke, jezgrovite, gotovo ujednačene dužine tako da se mogu čitati kao strofe jedne duge poeme.

Jako je važno, za shvatanje knjige, objasniti i šta je to teopoetika tjelesno-političkog, što je njen podnaslov. Teopoetika je, najjednostavnije rečeno, približavanje religijskih tema umjetničkim, u konkretnom slučaju književnim sredstvima. Tjelesno-političko može se odrediti i kao biopolitičko, a biopolitika je organizirana moć s ciljem kontroliranja života. Kristić nam ustvari kroz poeziju približava biopolitičku uslovljenost religije jer religija danas jeste upravo u bopolitičkom smislu duboko partikularna. Predmet njenog bavljenja nije više čovjek kao takav (ako je ikad i bio), već specifičan po boji kože, etniji, naciji, socijalnom statusu, seksualnoj orijentaciji, spolu, itd.

Iz svega navedenog proističe važnost Kristićeve knjige danas i ovdje. Jedna je od rijetkih koja otvoreno kritizira institucionaliziranu religiju, ali i otvoreno propituje smisao samog vjerovanja pa bilo ono kanalisano kroz institucije ili ne. To je važno jer mi smo duboko klerikalizirano društvo. Kad kažem mi, mislim na BiH, ali može se to odnositi i na cijelo naše govorno područje. Jednocifren je procenat deklarisanih ateista. Vjerskih institucija i objekata u funkciji je prekomjeran broj, vjeronauk je ušao u obrazovni sistem i već se radi o nizu generacija i stotina hiljada ljudi koji su formalno vjerski educirani, vjerski poglavari su politički uticajni i, unatoč svemu tome, društvo smo koje tone sve dublje u nečovječnost. Da li religija ima udjela u tome ili je naprosto nemoćna da učini bilo šta na planu društvenog progresa?

Jako je važno u još uvijek sekularnim, ali klerikaliziranim društvima propitivati ulogu i smisao religijskog. Takva propitivanja nailaze na osudu. Upravo je aktuelna polemika u kojoj akademik Esad Duraković islamofobnom proglašava pjesmu Vernesa Subašića u kojoj se ovaj pjesnik kritički osvrće na politički islam. Time se pjesnicima nameće autocenzura. I zato je Kristićeva knjiga, kad je poezija u pitanju, danas lučonoša tog propitivanja. Ne samo zbog njenog sadržaja, već i zbog samog autora koji je već pokazao neustrašivost kad je u pitanju kritički obračun s društvenim anomalijama, pa i onima koje imaju svoje religijske uzroke. Ne može mu se prigovoriti ni na kompetenciji, jer radi se o teologu.

Jednako kao i pjesničko ostvarenje, vrijedna je i u smislu potiranja straha od slobodnog mišljenja kod drugih književnika.

Za kraj, naveo bih još jednu Kristićevu pjesmu koja možda i najbolje sumira koliko se crkva udaljila od razloga svog postojanja te time još jednom potcrtao važnost kritičkog propitivanja religije: