Sixto Rodriguez – American Zero, South African Hero
Njegov prvi album, Cold Fact, postao je iznimno popularan u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda, a da to sam pjevač nije ni znao
Kako sam, zapravo, otkrio Rodrigueza? Jedne večeri ne tako davno, u ugodnom društvu, drug Mato preporučio mi je tekst sa prijateljske nam Lupige.com o Zoranu Marinoviću, ratnom fotoreporteru. Oduševljen tekstom, nakon par dana, odlučim potražiti fan page pomenutog Zorana na facebooku, te pogledati neki album fotografija. Scrollajući tako po zidu fan page-a naletim na preporuku dokumentarca „Searching for Sugar Man“. U prvi mah pomislio sam da je riječ o nekom ratnom dokumentarcu, te odlučim istražiti o čemu je riječ, da bi se ispostavilo nešto sasvim drugo...
Searching for Sugar Man je, zapravo, muzički dokumentarac švedskog redatelja Malika Bendjelloulija, dobitnika mnogobrojnih filmskih nagrada, između ostalog i Oscara za najbolji dokumentarac 2012. godine.
Središnja radnja filma je okupirana oko Rodrigueza, glazbenika smještenog u Detroitu u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća, koji nikada nije uspio da privuče pažnju u Sjedinjenim Američkim Državama, iako su brojni profesionalci uspoređivali njegovo pisanje tekstova sa Bob Dylanom – no možda je tako i bolje.
Sixto Diaz Rodriguez je, dakle, meksičko-američki folk glazbenik, rođen 10. srpnja 1942. u Detroitu, država Michigan. U većini svojih pjesama on zauzima političko stajalište o okrutnostima sa kojima se suočava siromašno središte grada.
Nakon što nije ostavio utisak u Sjevernoj Americi, odustao je od karijere glazbenika. No njegovi tekstovi postali su toliko popularni da je u tim trenutcima u Južnoj Africi bio popularniji od Elvisa
Godine 1966. izdao je singl pod nazivom "I'll Silp Away" u maloj izdavačkoj kući. U iduće tri godine ništa nije snimao, sve dok nije potpisao sa izdavačkom kućom Sussex Records. Rodriguez je snimio dva albuma s Sussex-om: Cold Fact 1970. godine i Coming from Reality 1971.
Nakon što nije ostavio utisak u Sjevernoj Americi, odustao je od karijere glazbenika.
No, ovo je mnogo više od priče o glazbeniku koji je nekako tužno letio ispod radara; ovo je film o čovjeku koji je nesvjesno postao „soundtrack“ za revoluciju na drugoj strani svijeta. Njegov prvi album, Cold Fact, postao je iznimno popularan u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda, a da to sam pjevač nije ni znao.
Njegovi tekstovi postali su toliko popularni da je u tim trenutcima u Južnoj Africi bio popularniji od Elvisa. Album Cold Fact pojavio se u trenucima zategnutosti u državi, južnoafrički umjetnici nisu smjeli gostovati po svijetu, strani nisu smjeli dolaziti u Južnu Afriku, i u tim trenutcima kada su ljudi čuli pjesme „I Wonder“ ili „Sugar Man“ u kojima se spominje, do tad nezamislivo, seks ili droga, odmah su morali nabaviti ploču. Jedno vrijeme sve Rodriguezove ploče koje bi se pojavile bivale su izgrebane na točnim mjestima pomenutih pjesama, kako bi vlast osigurala da nitko neće pustiti tu pjesmu.
Film prati dva Južnoafrikanca koji 1998. godine odluče istražiti o Rodriguezu (naziv Sugar Man se odnosi na jednu od njegovih pjesama), za kojeg se pretpostavljalo da je mrtav, te nikakve druge informacije nije bilo. Na ploči je samo pisalo Rodriguez te ispod samo popis pjesama, nitko živ nije znao tko je on, dok se istovremeno o ostalim izvođačima moglo saznati „sve živo“. Nakon što su otkrili kako je još uvijek živ i zdrav, te da i dalje živi u Detroitu, dovode ga u Južnu Afriku kako bi nastupio pred tisućama obožavatelja, i okusio život kakav je trebao imati.
Međutim, ono što nam film ne govori jest da, budući da je Rodriguez bio relativno nepoznat u svojoj domovini, od sredine 70-ih njegovi albumi počeli su se svirati ne samo u Južnoj Africi, nego i na Novom Zelandu i u Australiji.
Njegova slava u Južnoj Africi bila mu je potpuno nepoznata do 1998. godine kada je njegova najstarija kći naišla na web stranicu posvećenu njemu, točnije potrazi za njim i bilo kakvim informacijama o njemu
Nakon što su se uvezeni primjerci njegovog albuma snimljenog u Sussexu rasprodali, australijska diskografska kuća Blue Goose Music kupila je australska prava na njegov poleđinski katalog iz sredine 70-ih . Ova diskografska kuća je izdala njegova dva studijska albuma plus kompilacijski album "At His Best" (uz dodatke neobjavljenih snimaka iz 1976. "Can not Get Away" , "I'll Slip Away i "Street Boy"). Bez Rodriguezovog znanja, album je postao platinasti u Južnoj Africi, gdje je postigao kultni status. Južna Afrika u jednom trenutku je bila glavni opskrbljivač njegove glazbe za ostatak svijeta. U tim trenutcima se u Americi gotovo nigdje nije mogla kupiti njegova ploča.
S novim zainteresovanjem, Rodriguez je 1979. posjetio Australiju s Markom Gillespiem Bandom, kao podrškom. Dva nastupa s turneje kasnije su objavljeni na Australian-only albumu Alive – naslov koji je trebao da bude odgovor na njegov javni zaborav, uzrokovan glasinama da je umro prije mnogo godina. Nakon turneje '79 , on se vratio u Australiju na posljednju turneju 1981. s Midnight Oil, prije nego je tiho kliznuo natrag u normalan život, dobivanjem diplome na studiju filozofije dok je radio na građevinskim poslovima. Diplomirao je filozofiju na Wayne State University Monteith College-u 1981.godine.
Godine 1991. oba njegova albuma su objavljena na CD-u u Južnoj Africi, po prvi put. Njegova slava u Južnoj Africi bila mu je potpuno nepoznata do 1998. godine kada je njegova najstarija kći naišla na web stranicu posvećenu njemu, točnije potrazi za njim i bilo kakvim informacijama o njemu. Godine 1998. odsvirao je prvu južnoafričku turneju, svirajući šest koncerata pred tisućama gledatelja. Kasnije je svirao u Švedskoj prije povratka u Južnu Afriku 2001. i 2005. godine.
Rodriguezovi albumi Cold Fact i Coming from Reality ponovno su objavljeni od strane Light in Attic Records 2009. godine.
3. rujna 2012. godine, na Praznik rada u SAD-u , novinar Stephen Robert Morse pokrenuo je peticiju preko Change.org da se Rodriguezu dodijeli nagrada Kennedy Center Honor.
Film je pokazao ne samo happy end nego i okrutnu stranu svijeta glazbe, gdje bez obzira na vaš talenat, rad i kvalitetu možda nitko nikada neće čuti za vas. Na kraju filma jednostavno se zapitate: „Koliko je samo Rodrigueza bilo i živjelo tu negdje oko nas“?
Priredio Krešo Ban
Izvori: http://www.rodriguez-music.com/