Šutnja nije zlatna: Edo Maajka i sarajevska publika
Zbog umijeća preciznog sociološkog seciranja stvari i otvorenih i jasnih političkih stavova, Edo Maajka je intelektualac i panker među reperima. Šteta je samo što velika većina onih koji slušaju i dolaze na koncerte ne zaslužuju ovog i ovakvog Edu Maajku
“Ja sam odrasto uz glasne ploče, moćne, punk” kaže Edo Maajka na početku pjesme Sunce, sa novog albuma Moćno. I ja sam odrastao uz glasne ploče, moćne, punk, ali pored punka sam odrastao i uz moćne rap ploče, kao što je ploča Slušaj mater, koja ove godine obilježava svoju 20. godišnjicu. Nešto ovako sam upravo i napisao u posveti u knjizi koju sam poklonio Edi, na druženju u Zagrebu prije nešto više od mjesec dana.
Ako se recimo ne sjećam tačno kako sam otkrio Igora Mandića, kasete Slušaj mater i slušanja na kasetofonu u stanu na Čengić Vili se veoma dobro sjećam. Ukoliko bih htio pretjerati - kao i u slučaju Davida Graebera - mogao bih reći da je ovaj album možda presudno odredio tok mog muzičkog, društveno-političkog, neko će reći aktivističkog djelovanja. Sad će neko pomisliti: u redu muzičkog, ali kako misliš društveno-političkog? Možda će pomisliti, kakve veze Edo ima sa politikom?
Ima, u najširem smislu te riječi. Umjetnik je to čiju životnu priču i ogromni opus ne bi bilo lako sažeti, koji nikada (koliko ja znam) nije bio član neke političke stranke, nije služio nijednom sistemu, režimu ni ideologiji, i čiji su uvijek lucidni, zanimljivi, svježi, zabavni, i možda najvažnije, politični tekstovi izazivali reakcije (i posljedice) u post-ratnim, nacionalističkim, konzervativnim banana-državicama širom Balkana. Zbog umijeća preciznog sociološkog seciranja stvari i otvorenih i jasnih političkih stavova, Edo Maajka je intelektualac i panker među reperima, jer je - recimo to tako - na pravoj strani historije.
Da stoji na
ispravnim pozicijama je pokazao mnogo puta u svojoj karijeri. Od opisa strahota
i zločina koje su činili Arkanovci u Bijeljini početkom agresije 1992. godine,
preko podrške izbjeglicama početkom 2016. godine glasnim No Pasaran, do osude mrzilačkog, neoustaškog albuma koji je duo Tram 11
izbacio početkom ove godine.
(Na domaćem terenu, ne mogu a da ne spomenem odlično seciranje i dekonstrukciju
ovog albuma od strane Arnela Šarića Sharana u tekstu Tram 11: Kaj ima lima? Neofašizma!)
Na ispravnoj poziciji Maajka se našao i na sarajevskom koncertu održanom u petak 17. juna, na ljetnoj pozornici SARTR-a. Ali ne zbog toga jer svira u Sarajevu i baš na tom mjestu, koje slavi svoju 30. godišnjicu. Već jer je, u jednom trenutku između pjesama, poručio svim prisutnim (kojih je bilo preko 500), da podrže LGBT zajednicu i Povorku ponosa koja se u Sarajevu održava u subotu, 25. juna. I šta se dešava nakon toga?
Muk. Tišina. Naglasnija tišina. Manjina, jedna do dvije grupice ljudi uzvicima odobravaju ovu podršku, dok većina onako oportuno šuti, ne odobravajući ovaj političan, pro-LGBT potez Ede Maajke. Većina koluta očima, neki koji sebe čak smatraju urbanom alternativom ovoga grada tiho između sebe komentarišu ovo, spuštajući ruke koje su dotad bile visoko u zraku, kao znak neodobravanja i negodovanja. Sarajevska publika je siva zona. Gdje šupci hodaju po ogradi, da se prisjetim stihova benda POPIK.
Dok Edo Maajka u najboljem maniru Bertolta Brechta koristi umjetnost kao čekić kojim svijet treba oblikovati, sarajevska publika glave zabijene u pijesak bježi u odraz vladajuće ideologije, u “apolitičnost”, ne podržavajući tako slabe i ugrožene skupine ovoga društva. Ako ovo kojim slučajem nije pokazatelj da je većina publike već lično na tim (ideološkim) pozicijama, onda jeste taj da bi se bez problema tolerisale nacističke i fašističke ideje. Sve u ime zabave!
Da me slučajno ne shvatite pogrešno, nije Edo tu ništa kriv. Niti bi se ovakav Edo trebao mijenjati i prilagođavati ovoj i ovakvoj publici. Nikada to nije ni radio, pa zašto bi i sad? Za ovaj postupak Ede vrijedi i ono što sam napisao u recenziji albuma Gluten tag grupe Helem Nejse, a to je da “ne bivajući neutralan već podržavajući jednu (i fizički) ugroženu manjinu, odbijajući nadam se od sebe onaj homofobni dio publike koji ih zbog ovog možda neće više slušati. Ali to nije nikakva šteta.” Šteta je samo što velika većina onih koji slušaju i dolaze na koncerte ne zaslužuju ovog i ovakvog Edu Maajku. Jer, dok on živi ispravne vrijednosti i sve ono što pjeva i priča, sarajevska publika to ne živi niti osjeća. Sarajevska publika je konformistička masa koja u ovom slučaju svojom šutnjom ne odobrava LGBTIQ zajednicu i Povorku ponosa. Njihov je antifašizam tek paradna figura, čiji se domet pokazao upravo na ovom primjeru.
S ovakvim “antifašizmom” i šutnjom, pa i sa njima kao takvima, treba raskrstiti. Kao Mario Kikaš u kontekstu Mostara i fašističkog iživljavanja nad Partizanskim grobljem, ja ne želim imati nikakve veze sa ovakvom publikom. Antifašizam počinje i završava ne borbom protiv“njihovog”, nego borbom protiv “našeg” fašizma. Dug je put, ali isplati se vjerujte, da se za kraj referišem na još jednu Edinu pjesmu.
Srednji prst ovoj i ovakvoj publici, podrška LGBTIQ drugaricama i drugovima. Vidimo se na Povorci ponosa, 25. 6. u Sarajevu. No pasaran jaran, no pasaran, evo globalno ga treba svaki dan…
Minel Abaz, Prometej.ba