Moji su roditelji bili dobri ljudi, omogućili su mi da bezbrižno studiram, od čega nema ništa zanosnije; ništa nije tako divno kao kad čovjek mlad, bez životnog iskustva, nabasa na sve te predivne filozofske knjige u kojima su cijeli uređeni sistemi, u koje mlad čovjek zna povjerovati sa jednakim žarom kao čovjek zreli u dragoga Boga, pa nije rijetko ni da je to jedna te ista persona; Volter je to duhovito opisao u Kandidu.

Mene je u tome periodu umjetnost zanosila ipak više nego filozofija, što se vidi najbolje po tome što me u filozofiji Platon zanosio više nego Aristotel, a Tit Lukijan više od Platona, smiješni Tit Lukijan najviše od svih - on me naučio da ako već ne mogu razumjeti Kanta, makar mu mogu prezime napisati u obliku Cunt.

Osim pisane, vrlo me zanosila i likovna umjetnost, slikarstvo i kiparstvo najviše, među kojima posebno klasika, u kojoj sam vidio svoju budućnost, osjećajući kako mi se grudi nadimaju od ponosa i misleći kako je Bog mene namjerno dao u Bosnu, među seljačine i seljake, a samo zato da bi mi uspon bio viši i sjaj snažniji, iz čega sam izvlačio obilnu snagu da prema svima budem izrazito ljubazan i fin, jer bilo bi to veoma ružno prema gospodinu Bogu, da se pod njegovim izravnim patronatom oholim prema onima koji su, kazano rječnikom Istine što nije uvijek lijep, ipak grdno zaostali.

U tim zanosnim godinama, kad je slikarsko zanimanje bilo na naročitoj cijeni u očima mojim, doznao sam da u Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, tačnije u njenoj kupoli sa šiljkom, živi slikar što izlazi veoma rijetko, a iz razloga što samo slika slike, koje su povrh svega bile veoma impresivne, ogromne i posvećene motivima što su i mene bezbrižnog veoma privlačili: mrtvaci, smrt, ugasli život što u odličnom slikarstvu nipošto nije bez svjetlosti, iako je ista redukovana do dojma dark mode.

Ime tog slikara glasilo je Amel Hodžić, a uskoro sam ga počeo viđati češće, jer gdje će slikar naći curu prije nego na komparativnoj književnosti? Tada je Amel Hodžić izgledao mršavo i izduženo kao neki slikani svetac, oblačio se u crnu i pripijenu odjeću, a dugu crnu kosu vezao u rep kao da kod kuće svira na električnoj gitari u obliku sjekire ili šišmišijih krila; kontrast toj crnini davala je izrazito bijela boja Amelove kože, znak života kog slabo dohvaća sunce, a još jedan znak da je riječ o kvalitetnom noćobdiji bili su tamni kolutovi oko očiju, koji su uostalom i meni tadašnjem bili svojstveni.

Na to sve Amel Hodžić bio je izuzetno ljubazan, a ljubazno se i osmjehivao, slatko - fino se slažu smiješak i smrt, to je tako drukčije od onih koji na posljednjeg kosca ne mogu pogledati bez da odmah ucvikaju i zakukaju.

Za one koji Amela Hodžića poznaju i sada - eto kako se taj čovjek izgledom promijenio u ovo petnaest godina: skoro nikako, isti je sad kao tad. I premda ću poslije upoznati mnoštvo sarajevskih slikara, amaterskih i akademskih, onaj koji se najviše spominjao među ljudima čija je riječ u tome imala neku težinu bio je i ostao Amel Hodžić, tvorac slika, skulptura i performanasa koji se ne daju lako zaboraviti, baš kao ni tigar što ga je naslikao Delacroix ili David Mikelanđela.

Godine su zatim prolazile, rušeći polako mladalačke snove, što nije ubilo moju staru ljubav za umjetnost, već je samo profiliralo: u jednu ruku mnogi su me počeli nervirati, kako sebe nazivaju umjetnicima samo zato što svakodnevno podnose dokaze vlastite gluposti, a u drugu sam neke krenuo cijeniti ozbiljnije i dublje, kao naprimjer Amela Hodžića, umjetnika koji nije prilagodio nikome ništa, koji mi je po tome postao nedostižni uzor.

Još koja godina prođe, a ja se u Amelovim radovima stadoh pronalaziti sve jače - osjećanje Bosne slika taj čovjek najbolje, najjasnije - a posebno su mi ti pronalasci vrijedili nakon što sam priznao sebi da sam propali pisac, što nije lako priznati jer valja se izmiriti sa svim tim činjenicama, kao što je ona da si propao zato što si irelevantan, iz čega zatim, ako želiš spasiti ono što se spasiti da, moraš priznati sebi kako si bio i dosadan, i to po bolnoj Teofrastovoj definiciji: “Dosađivanje je upuštanje u dug i besmislen govor.”

Valja biti Amel Hodžić pa da u umjetnosti stekneš iole ozbiljnije poštovanje, a na ulici gdje sam ordinirao ja, pa to može svako, svako ko ima dovoljno snage da prima sadaku i tumači to kao počast; evo sam se i sad zacrvenio.

U tome sam pomalo počeo s Amelom i razgovarati - prije smo se samo pozdravljali - od čega sam sticao sve veće poštovanje za tog predanog i posvećenog čovjeka, za kog bih po sarajevski najradije rekao da je novi babo likovne umjetnosti Bosne, ali ne govorim to jer je Amel Hodžić porijeklom Kladuščanin, gdje je tu opštu imenicu zauzeo za sebe jedan čovjek kom do Bosne nije toliko stalo, samo koliko je njegovo privatno.

Zato sam osjetio kao privilegiju kada sam se našao u situaciji da posredujem između Amela i Sanela, mog jarana iz osnovne škole, koji je živio u ateljeu iznad mene kao podstanar, a onda kad su Mirela i Sanel kupili svoj vlastiti stan, što sam dobio priliku da im kažem: “Imam vam ja pravog stanara za atelje”, jer gazdarica Amela je opunomoćila Sanela da joj vodi taj mali biznis.

Tako se Amel Hodžić, moj nedostižni uzor u svojeglavosti i predanosti, naselio i doslovno iznad mene, tako da nam se cuke mogu kroz ploču dolajavati, a nas dvojica povremeno rakiju piti, ja po jednu jer sam skejter, Amel po dvije-tri jer ne može duže sjediti, mora raditi.

Puno sam ga puta slušao kako radi, posebno u posljednjih godinu dana, misleći kako imam neobičnog susjeda, što po svu noć podeste po ateljeu valja, te kako je dobro da je iznad mene upravo on, jer kao što meni ne smeta ramblanje plafona, tako ni on riječi ne kaže što ja odvrćem glasnu muziku.

Eh, onda je jednog dana kucnuo čas i da vidim ono što sam godinu dana slušao, te da po ko zna koji put na Amela Hodžića u iznenađenju iskolačim oči, jer tako nešto u galerijama našim nisam vidio nikad prije, samo na nekim filmovima i u video-igricama, gdje ipak nije tako opipljivo i stvarno kao u galeriji.

Bila je to izložba “Andrej meets a flower”, koju sam prvi put vidio na fotkama, kada joj je bila premijera u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla. Ova čudna izložba skulptura s krvotokom, u kojoj prepoznajem stare Amelove slike, samo sada otjelovljene i živopisnije nego ikad, na prvu može ostaviti strašan dojam, posebno kad se posmatra uz prigodnu zvučnu sliku koja je prati, ali kad to prođe, ono što ostane je - osjećaj otkrovenja, za kog se moram pohvaliti kako sam ga intuitivno tačno osjetio prije nego mi je Amel sam objasnio koncept: sve te snovite skulpture, kroz koje kola krv toksik-zelene boje, zapravo predstavljaju rođenje, trenutak u kom je jedan mali Andrej, koji je neko vrijeme živio s mamom kod Amela, dobio mogućnost da spozna - e joj suze mi u oči dođoše - cvijet.

Ne sjećam se više kod koga tačno, a mislim kod Viktora Igoa, pročitao sam da kad se probije dno mraka, ponovo nastupa blještava svjetlost, pa baš je to ova najnovija Amelova izložba sažela na tako atraktivan i uzbudljiv način - jer sve te skulpture, povezane cijevima i cjevčicama kroz koju pumpe tjeraju zelenu tekućinu, završavaju sa jednim cvijetom pod staklenom sferom, na šta je nemoguće ostati ravnodušan kad se zna da je Zemlja cvijeće razvila tek poslije, a prije toga da je biljni svijet bio sami korov i bodlja, u vrijeme kad još nije bilo homo sapiensa.

Izložba “Andrej meets a flower” trenutno gostuje u sarajevskoj galeriji Collegium Artisticum, gdje stoji na raspolaganju do 23. 5.

S obzirom da Collegium ne naplaćuje ulaz, ocjenjujem ovu izložbu trenutno najboljim umjetničkim sadržajem u gradu ispod Trebevića, te apelujem na sve koji ovo budu čitali da je odu vidjeti - manimo se dekora pod krinkom umjetnosti bar na čas i oplemenimo svoju dušu s nečim ozbiljnim, gdje se združuju ozbiljan sadržaj i visoki estetski izgled, jer to je ono od čega nam u životu, bar za čas, bude znatno lakše.

A i bilo bi dobro da nam Amel ne odseli iz Bosne, da živi u njoj tako dobro da ne daje imena budućim izložbama na engleskom, da nam ih teže može odnijeti bogatiji i razvijeniji svijet, jer to se s njegovim radovima dešava konstantno.

Boris Lalić, Prometej.ba