U nastojanju da dokuči uzrok nastanka i postojanja određenih društvenih ili prirodnih fenomena, antički je čovjek uglavnom pribjegavao stvaranju različitih mitova i legendi kao svojevrsnih “interpretacijskih ključeva” za njihovo iščitavanje i razumijevanje. S obzirom na to, ni nordijska mitologija nije izuzetak od ovoga pravila.

*

U pripovijesti koja slijedi vidljive su neke crte Lokijevog karaktera, poput simpatične sklonosti da svakoga nasamari i onoga umijeća zlobe u čemu je vrsni majstor. Kao sredstvo za iznalaženje uvijek novih smicalica, lukavost ovoga božanstva graniči s podlošću kao ekstremnim rješenjem pred nadolazećim opasnostima. Osim toga, među ostalim prisutnim motivima, u ovoj se pripovijesti javljaju i neke druge teme, poput one o nastanku i proizvodnji zlatnog nakita, kojima će se kasnije obogatiti folklorna tradicija gotovo čitave sjeverne Europe.

Uhvaćen u zamku one čudne “bolesti” što se zove dosada, koja je izvor svih zala i želje za novim doživljajima, Loki je jednoga dana uhvatio Sif, ljupku Thorovu družicu. Plavi pramenovi dražesne gospodarice plodnosti dražili su Lokijevu maštu koji ih je, potaknut nekom nezaustavljivom pomamom, počeo sjeći, ravnodušan prema suzama što su oblijevale lice božice. Budući da je radio demonskom zauzetošću, lijepi su uvojci za kratko vrijeme pali na tlo, otkrivši tužan prizor ženske lubanje ošišane na ćelavo. Promatrajući svoje djelo, gnusni se Loki grohotom smijao, zadovoljan svojom bezrazložnom zloćom. Potpuno obuzeta tugom, sirota se Sif uspjela osloboditi te se, trčeći što je brže mogla, bacila u snažni muževljev zagrljaj. Gospodar groma, kojemu je Sif jecajući ispričala o nanesenoj uvredi, uputio se u Asgard odlučan da jednom zauvijek okonča s ovom Lokijevom bezobraznošću. Samo je govornička vještina, ona njegova slatkorječiva elokvencija, spasila Lokija od užasne smrti. Obećao je Thoru da će se uputiti među patuljke i tamo dati izraditi zlatnu kosu posve istu, ako ne i ljepšu od one prirodne koju je imala Sif. Osim toga, možda u pokušaju da umilostivi druga božanstva, obećao je da će donijeti i druge čudesne predmete obdarene magičnim moćima tako da ona neće oplakivati dragocjene pramenove koje joj je ošišao.


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 33. tekst

Ponirući u zavojite labirinte koji su vodili u mračnu utrobu Zemlje, Loki je stigao u zemlju patuljaka koje su svi zvali “Ivaldijevim sinovima” po imenu njihova praoca. Dobro poznajući čudesne sposobnosti patuljaka, Loki nije imao poteškoća načiniti periku od prelijepih blistavih zlatnih niti, blistavijih i od Sunca. Osim toga, kao čudesni majstori i posjednici drevnih tajni, patuljci su mu napravili i brod Skidblandnir, lađu neprocjenjive vrijednosti koja je, jedanput porinuta u more, uvijek imala povoljan vjetar čak i ako bi vladalo zatišje. Osim toga, izgovarajući magične formule, smanjivala se dotle da ju se komotno moglo staviti u džep. Međutim, čudesna mudrost patuljaka nije poznavala granica jer su iskovali i Gungnir, izvanredno koplje sposobno da se sâmo bori s neprijateljem, progoneći ga sve dok ga na koncu ne bi smrtno pogodilo.

Loki se prikrada božici Sif

Loki je već primio dovoljno darova da ublaži ljutnju bogova i mogao se vratiti u božanski grad. Međutim, uvijek tražeći prigodu za opkladu, ušao je u radionicu braće Broka i Eitrija, dvojice kovača. Koristeći svoj uobičajeni oholi ton, Loki je počeo obescjenjivati rad dvojice zanatlija, tvrdeći da nikada neće biti sposobni napraviti tri predmeta koji bi po ljepoti i funkcionalnosti bili usporedivi s predmetima koje je on imao sa sobom. Dvojica su braće prihvatili izazov i bacili su se na posao. Brok je uzeo svinjsku kožu i pažljivo je stavio na kovačko ognjište, naloživši bratu da pomoću mijeha održava vatru do njegovog povratka, nipošto se ne zaustavljajući bez obzira što se dogodilo. Pridržavajući se bratovih uputa, Eitri je ustrajno rukovao teškim mijehom, održavajući užareni ugalj. Međutim, praćena dosadnim zujanjem, iznenada je u radionicu uletjela jedna velika muha. Insekt se smjestio upravo na patuljkovu ruku prilično ometajući njegov rad. Neki sumnjaju da je to bio glavom i bradom Loki koji je pribjegao jednoj od svojih varki kako bi uznemirio Eitrija i na taj ga način udaljio od posla koji mu je dodijelio Brok. I zbilja, insekt je snažno ubo Eitrijevu ruku, koji je, usprkos boli, ipak nastavio mijehom raspirivati žar.

Tada je stigao Brok koji je, zadovoljan bratom zbog njegova samoprijegora, uzeo prvi proizvod koji je trebao pokazati u natjecanju s božanstvom. Bio je to jedan veličanstveni vepar čija leđa nisu bila pokrivena uobičajenim čekinjama, nego najfinijim zlatnim nitima. Naravno, vepar je nazvan imenom Gulinbursti, što znači “Zlatne čekinje”. Ne zaboravljajući da trebaju pokazati tri predmeta, Brok se ponovno bacio na posao. Ovaj je put kao materijal za taljenje koristio šipke od teškog zlata. Eitri je ponovno zauzeo svoje mjesto za mijehom i snažno je počeo pumpati zrak, dok je Brok izašao iz radionice, rekavši mu da ne prestaje s poslom do njegova povratka. Ona ista muha – insekt kao stvoren za nerviranje ljudi – ponovno je počela kružiti iznad glave kovača te ga je, slijedeći svoj jasan plan uznemiravanja, ubola u vrat. Svjestan važnosti zadaće koja mu je bila povjerena, Eitri je stisnuo zube te je, trpeći još žešću bol, nastavio raditi sve dok nije vidio brata. Odmah nakon dolaska i utvrdivši da muha nije poremetila bratov rad, Brok je iz kovačkog ognjišta izvukao čudesan prsten. Zlatni je prsten imao čudesnu moć da se umnožava svake devete noći u osam primjeraka, međusobno identičnih poput kapi vode. Upravo zbog toga, nazvali su ga Draupnir što znači “Onaj što kaplje”.

Trebalo je načiniti još jedan predmet, isto tako čudesan kao i prva dva. Brok, koji je bio “um”, stavio je na kovačko ognjište željezo i još jednom podsjetio brata – “mišicu” – da će sve biti uzalud ako on, makar i za trenutak, bude prestao mijehom održavati vatru do njegova povratka. Nepotrebno je reći da se muha, sigurno vođena nekom demonskom silom, ponovno pojavila i da se, neprestano zujeći, približila Eitriju. Insekt je ubo nazaštićenog kovača pravo u očni kapak i odmah su mu curci krvi oblili lice, onemogućivši mu da vidi ono što je radio. Tek tada je Eitri samo za trenutak digao ruku s mijeha kako bi otjerao muhu. U tom trenutku vratio se Brok i izvukao je iz ognjišta čekić, govoreći da je sve nepopravljivo uništeno. Zbog incidenta s muhom čekić je imao jedan mali nedostatak: držak mu je bio kratak. Međutim, ostatak je bio izuzetan. Jedanput bačen, nepogrešivo je pogađao bilo koji cilj, razbijajući ga na najsitnije komadiće. Kao da ni to nije bilo dovoljno, nakon što bi dovršio svoju misiju uništenja, malj se vraćao u ruke bacača poput nekog bumeranga. Osim toga, malj je posebnim čarolijama bilo moguće učiniti toliko minijaturnim da se skriven mogao nositi u džepu. Kao svesatiruće oružje, malj je nazvan Mjölnir što znači “Razbijač”.

Thor sa svojim čudesnim maljom Mjölnirom

Dvojica su se patuljaka s pravom mogli smatrati ponosnima na ovakve čudesne predmete, te se Brok, vjerujući u sigurnu pobjedu, uputio u božansku utvrdu kako bi se suočio s Lokijem. Okupivši se tom prigodom, sveti savjet Asa odredio je Odina, Thora i Freya za vrhovne suce u ovom izazovu. Loki je prvi pokazao svoja blaga. Veličajući njegove moći, Gungnir je poklonio Odinu. Thoru je, pak, predao zlatnu periku rekavši mu da će se njezine vlasi, jedanput stavljene na Sifinu lubanju, tamo ukorijeniti poput prave kose i da će rasti još blistavije. Loki je Skidbiandnir dao Freyu, vješto opisavši moći skrivene u njegovom daru. Tri su predmeta pobrali divljenje bogova koji, dodatno očarani i Lokijevom govorljivošću, nisu uspijevali zamisliti ništa što bi moglo biti ravno njihovoj vrijednosti. Sad je na red došao marljivi patuljak. Stavio je pred oca bogova prsten Draupnir, opisujući njegovu izuzetnu sposobnost samoumnažanja i potičući njegovu maštu prizorom brda zlata koje se iz njega moglo dobiti. Stavivši Mjölnir u Thorove ruke, opisao je izvanrednu destruktivnu moć ovog oružja, naglašavajući da su protiv njega giganti nemoćni. Freyu je darovao vepra sa zlatnim čekinjama, rekavši mu da ga može jahati bilo na nebu bilo na kopnu bilo na morskim valovima, čak i noću jer će njegove čekinje osvjetljavati put, ostavljajući iza sebe blistavi trag koji će obični smrtnici smatrati zvijezdama padalicama.

Sveta je porota bez oklijevanja proglasila kovačevu pobjedu jer su, kako je obrazloženo, njegovi darovi bili dragocjeni, ali i korisni. Primjerice, malj će biti najbolje oružje za obranu od obijesti gigantâ. Na koncu, kao što je bilo i uobičajeno u tim prigodama, naredili su Lokiju da svoju glavu preda Broku. Vješti tvorac mnogih prijevara i gospodar smicalica uvidio je da se sva njegova lukava mudrost raspada u komadiće. Naime, ničemu nisu vrijedile njegove ponude, potkrijepljene onim umijećem uvjeravanja koje ga je više nego jednom spasilo iz sličnih situacija. Kovač je bio nepopustljiv. Ni pod koju cijenu ne bi odbio glavu takvog jednog razmetljivca. Lokiju, “sramoti Asa”, nije ostalo ništa drugo nego da se dadne u sramotan bijeg. Obuvši čarobne cipele, koje su mu omogućavale da trči i po vodi i po nebu, bog se dao u frenetičan bijeg te je ubrzo nestao, razočaravši kako patuljka tako i bogove. Međutim, budući da nije mogao podnijeti da sjena kukavičluka padne na bogove, Thor je brzo otkrio Lokijevo skrovište i uhvatio ga, predavši ga odmah Broku.

Zaštićen od najsnažnijeg člana božanske obitelji Asa, kovač se spremao skinuti glavu svoga izazivača kada mu je Loki, cjepidlačeći nad doslovnim značenjem riječi, rekao da s njegovom glavom može činiti što ga volja, ali je vrat morao ostaviti netaknutim, budući da su se opkladili samo u glavu. Suočen s tolikim bezobrazlukom, Brok nije izgubio prisebnost, već je, odlučan da ga do kraja ponizi, uzeo jedan nož i uzicu želeći probušiti i zašiti Lokijeva usta kako bi ga onemogućio da ubuduće izgovara druge riječi izazova ili prezira. Međutim, nož ih nije mogao prosjeći. Recitirajući jednu od svojih tajnih formula, kovač je iz ničega stvorio šilo kojim su se on i brat običavali koristiti. Ovaj su put usta boga gubitnika lako bila probodena, te je uzica mogla proći kroz rupe i zapečatiti ih. Loki je pravedno kažnjen. Radilo se o za njega veoma bolnim mukama, budući da je bio naviknut izgovarati pompozne fraze i uživati u samom njihovom zvuku. Nažalost, malo kasnije Lokiju je pošlo za rukom pokidati čvor, te je slobodno mogao nastaviti smišljati smicalice, nastavljajući koristiti svoj uglađeni način govora.