Pred kaleidoskopskim svijetom koji izvire iz mitskog pripovijedanja, svijetom razlomljenim na bezbrojne beznačajne i/ili značajne slike, suvremeni čitatelj – pod kojim razumijevamo onog praunuka prosvjetiteljstva i sina kompjutorskog doba – zauzima lepezu stavova za koje možemo reći da osciliraju između 'smijeha' i 'zaborava'. Drugim riječima kazano, mitski se govor nastoji udaljiti iz suvremenog svijeta kao nešto besmisleno, te ga se pokušava obezvrijediti kao proizvod čovječanstva koje još nije zagospodarilo prirodom i koje je bilo nesposobno razraditi precizne kognitivne sisteme za znanstveno definiranje zbilje. U tom kontekstu, koristeći se slikama i primjerima mitskog svijeta koji u narednom tekstu namjeravamo prikazati, Odinov osmonogi konj koji jednakom brzinom galopira kako zemljom tako i zrakom ili zlatne čekinje Freyovog vepra što blistavom svjetlošću obasjavaju noći punoga Mjeseca, bivaju čitani i tumačeni kao nešto drugačije od zbilje, kao neka 'ne-zbilja' koja se, ovisno o okolnostima, naziva fantazijom, maštom, snom ili kolektivnim nesvjesnim.

Kao što smo već naveli, prva reakcija na mitske slike i pripovijesti predstavlja 'smijeh'. Thorove pustolovine i razmetanja, Freyove ljubavne patnje ili propast Nibelunga prije svega se shvaćaju kao lijepe priče koje nisu lišene određenog 'sense of humor' koji zabavlja i navodi na smijeh (iako su prožete tragičnošću, njihova ih ne-zbilja rastače). Razlika napravljena između stvarnog i nestvarnog, između znanstvenog i neznanstvenog odražava se, dakle, i u suprotstavljenosti 'ozbiljno-neozbiljno' pri čemu smijanje nekoj stvari znači u određenom smislu oduzimanje njezine zbiljnosti i njezinog prava na postojanje. Napokon, smijanje Odinu, ocu bogova koji se oslijepio na jedno oko i objesio na Kozmičkom jasenu, znači njegovo izručenje dalekom svijetu “prije nas”. A upravo na ovom mjestu neizbježno započinje druga reakcija koja se očituje u 'zaboravu'. Riječ je o tzv. fenomenu “dugog trajanja”, koji postojano slijedi svoje zacrtane ciljeve ocrnjivanja i uklanjanja nosećih dimenzija jedne neugodne drugosti.

Koncentrirajući se na grčku mitologiju, koja je smatrana “duhovnom majkom” svih mitologija, oni su također ismijavali Ase i Vane, uranjajući ih u znanstvenu šutnju koja je tek u novije vrijeme prekinuta pronalaskom “nove indoeuropske mitologije” Georgesa Dumezila

U okviru ovoga rada zacijelo se ne možemo baviti poviješću – koju tek treba napisati – ovoga dugotrajnog procesa potiskivanja svijeta nordijske mitologije. Ipak, ograničivši se tek na skretanje pozornosti na ovaj fenomen, spomenut ćemo sredstva kojima se kroz povijest koristilo šireće kršćanstvo u borbi protiv europskog “poganstva”: 'ocrnjivanje' (smijeh) i 'potiskivanje' (zaborav). Propovijedi crkvenih otaca u prvom tisućljeću, onako kako se one odražavaju, primjerice, u "Životima svetaca", sadrže dosjetke i šale na račun drevnih vjerovanja koja su obično etiketirana kao “djeca neznanja bijednoga puka”. S druge strane, “izumitelji mitologije” i romantičarski intelektualci koji su osnovali prve univerzitetske katedre “komparativne mitologije”, među kojima se posebno ističe Marcel Detienne, također nisu bili imuni na ovu spomenutu dvostruku reakciju. Koncentrirajući se na grčku mitologiju, koja je smatrana “duhovnom majkom” svih mitologija, oni su također ismijavali Ase i Vane, uranjajući ih u znanstvenu šutnju koja je tek u novije vrijeme prekinuta pronalaskom “nove indoeuropske mitologije” Georgesa Dumezila.

Sigurno nije slučajno što je prvi koji je uočio učinke sličnih “procesa potiskivanja” bio Sigmund Freud kojega mnogi smatraju posljednjim velikim pronalazačem mitova. Naime, njemu dugujemo teoriju “povratka potisnutog”, koja svrstava i opisuje posljedice – fenomene povratka – toga potiskivanja. I ovdje se suočavamo s poviješću koju tek treba napisati, poviješću različitih faza povratka nordijskog mitološkog materijala koji je marginalizirala europska intelektualna svijest. Freudove riječi uistinu odjekuju poput proroštva. S obzirom na ove fenomene povratka, pisao je da je “njihov distinktivni karakter ipak veliko iskrivljivanje kojemu je povratni materijal išao u susret u odnosu na onaj izvorni”[1] . Djelovanje ovoga “iskrivljivanja” vidljivo je na različitim razinama, primjerice, u europskom folkloru koji je snažno prožet “povratnim materijalom” ili na razini složenije prerade kao što je to u romantičarskom snu wagnerovske „Tetralogije“.

Gledano kroz tu prizmu, egzemplaran je slučaj Friedricha Nietzschea koji, smatrajući se sigurnim u svojoj Grčkoj osvojenoj bezazlenim oružjem filologije, nije opazio da je bio žrtva jedne nekontrolirane eksplozije – povratka potisnutog. Njegov je veoma čuveni opis “dionizijskog duha”, kako je to u svojim „Neobjavljenim bilješkama“ objelodanio C. G. Jung, lukavi potez usmjeren na zaboravljanje “hiperdionizijskih” karakteristika jednog božanstva kao što je Wodan, gospodar bijesa koji istodobno nadahnjuje i pjesnike i luđake. On je božanstvo mistične mudrosti runa, znanja koje je životom plaćeno jer je tijekom svoje smrti i šamanske ekstaze devet dana morao visjeti na jednoj od grana “Kozmičkog jasena”. Postavši sad već “previše svjesna” žrtva, sudbina je Nietzschea odvela u ludilo, te je grleći konja u Torinu postao simbol tragičnog povratka u zaboravljeni svijet prirode i bezumlja [2].

Naravno, na putu prema zaboravu ne nalaze se samo i isključivo strah i neznanje, nego i znanost koja je, barem po definiciji, govor bez iskrivljivanja. Ona je također odigrala veliku ulogu u potiskivanju mitološke slike svijeta. Oslanjajući se na namjerno esencijalnu egzemplifikaciju, navodimo “mitološku znanost” Claudea Lévi Straussa. Prema ovom velikom učitelju strukturalizma, mitologija je imala pravo boravka u svijetu tzv. egzaktnih znanosti. Međutim, secirani instrumentima željezne logike te uključeni ili isključeni iz smislenih konteksta i u konačnici lišeni svoga 'sense of wonder', mitovi su poprimili izgled mrtve materije i hladnih uzoraka koje treba analizirati u univerzitetskim dvoranama. To je očito vrhunski i sofisticirani oblik potiskivanja. A kada na jednom mjestu svoje „Strukturalne antropologije“ Lévi Strauss piše da je njegova knjiga “mit o mitologiji”, pojavila se sumnja da to govori jedan intelektualni 'ridens'.

Na nekom srednjem putu i u duhu koji ne zna i ne želi zapostaviti filološku preciznost, ali i koji istom snagom ne želi uništiti “okus” mitova, nalazi se ova zbirka nordijskih mitova i legendi

Međutim, realno govoreći, bilo dugotrajni i tegobni proces potiskivanja realiziran od strane hegemone kulture u njezinim različitim manifestacijama (Crkva, političke institucije), bilo revalorizacija koju su provele humane znanosti, nisu ugasili želju za jednom drugom mitologijom. U tom kontekstu, dovoljno bi bilo promotriti iskrivljenu i često puta zabrinjavajuću obradu određenih tema na filmskim ekranima. Filmovi poput „Conana Barbarina“, koji vrve od užasa i neukusa i koji su prodavani u reklamama kao “mitski”, najočitiji su dokaz toga. Ne postoje “novi mitovi”. Postoje samo kolaži za kojima su ljudi poludjeli. Ipak, i u takvoj klimi, postoje neki zdravi poticaji poput želje da se upozna i pristupi kulturnim područjima suviše često prepuštenima specijalistima i ocrnjivačima. Na nekom srednjem putu i u duhu koji ne zna i ne želi zapostaviti filološku preciznost, ali i koji istom snagom ne želi uništiti “okus” mitova, nalazi se ova zbirka nordijskih mitova i legendi.

U konačnom popisu literature čitatelj će pronaći tragove kritičkog putovanja usmjerenog na utvrđivanje potrebnih referenci za bilo kakav ozbiljniji rad o mitskim vjerovanjima nordijskih naroda. Što se tiče termina “nordijski”, potrebno je naglasiti da se njime isključivo označava dostatno homogen skup kultura koje su od III. tisućljeća pr. Kr. pa do vremena obraćenja na kršćanstvo sačuvale znatne zajedničke karakteristike (mitsko-religiozna vjerovanja, društvene i političke institucije) na širokom području sjeverne Europe od Skandinavije pa do današnje Njemačke. Naravno, osim zajedničkih korijena iz kojih su izrasle ove mitske pripovijesti i njihovi protagonisti, među njima postoje i određene kulturološke razlike što je neposredna posljedica drugačijih povijesnih okolnosti u kojima se se one razvijale. Ovdje prije svega imamo na umu proces obraćenja na kršćanstvo koji se različitim intenzitetom odvijao kod pojedinih naroda sjeverne Europe, postupno iskorjenjujući i iskrivljavajući njihove mitske predaje i vjerovanja. Ne zalazeći u detalje ovoga procesa, dovoljno će biti naglasiti da je on najkasnije zahvatio skandinavske narode te područje Islanda zbog čega se izvorni oblik nordijske mitologije najdulje očuvao upravo u ovim zemljama. Stoga ćemo se u narednim izlaganjima ponajviše služiti izvorima koji potječu s ovih područja kako bismo izbjegli nepotrebno dodatno kompliciranje ionako složenih mitskih sadržaja.

Osim što uzrokuje izuzetnu fragmentaciju narodâ i kultura, širina vremenskih i prostornih sljedova obično određuje i niz fenomena širenja i miješanja koje je teško rasplesti. Osim arheoloških nalaza, koje je zbog njihove konzistentnosti i nutarnje koherentnosti uvijek teško dešifrirati, najvažniji izvori nordijske mitologije potječu iz relativno kasnijega perioda. Riječ je o dvije, ovdje opširno korištene zbirke: „Prozna“ ili „Snorrijeva eda“[3] i „Poetska“ ili „Starija eda“[4] . Prva je poglavito priručnik nordijske mitologije islandskog povjesničara, pjesnika i državnika Snorrija Starlusona[5], koji je u njemu obradio arhaični materijal nordijske mitologije. U drugoj zbirci (pronađenoj tek 1643) prikupljeni su poetski spjevovi koje su na srednjovjekovnom islandskom jeziku napisali različiti autori čiji je identitet ostao nepoznat, unatoč mnogobrojnim pokušajima njihove identifikacije od strane stručnjaka za ovo područje.

Ne upuštajući se u mnoštvo učenih teorija o ova dva djela, koje se, primjerice, odnose na probleme datiranja pojedinih poema, posebnih interpretacija ovoga ili onoga stiha, utvrđivanja motiva stranih nordijskoj tradiciji, itd., ograničit ćemo se na primjedbu da one sadrže mitski materijal zabilježen u trenutku kulturalnog prelaska, odnosno u vremenu kada je on bio izložen smijehu i zaboravu pod utjecajem srednjovjekovnog nordijskog kršćanstva. Stoga smo, oslanjajući se na najsuvremenije komentare i koristeći se paralelnim spoznajama, u njegovu iščitavanju nastojali rekonstruirati u bitnomu ono što je preostalo od autentične nordijske tradicije. Posao nije bio nimalo lak i svakako je ostalo dosta nedorečenosti i nejasnoća, ali smo unatoč tomu uspjeli stvoriti dovoljno sistematičan i sveobuhvatan pregled nordijske mitologije koji će, vjerujemo, zadovoljiti ukus čak i onih zahtjevnijih čitatelja. S obzirom na to, potrebno je naglasiti da smo ovo izlaganje podijelili na nekoliko osnovnih tematskih cjelina kroz koje smo nastojali obraditi sve važnije mitske figure i događaje. Pritom smo kao svojevrstan uvod u nordijski mitološki svijet prvu cjelinu posvetili analizi nekih elemenata kojima se odlikovalo antičko nordijsko društvo i kultura, elemenata koji su svoj odraz našli i u mitskim pripovijestima, poput općeprihvaćenog fenomena osvete, ratničkog društvenog uređenja, itd.

Kriterij poštovanja predstavlja filološku garanciju protiv dvostruke opasnosti krivotvorenja prikazanih činjenica i ujedno sterilnog nabrajanja tekstualnih dvojbi i sumnji koje su ponekad povezane s teškoćom ukalupljivanja nekih pojedinosti u opće teoretske sheme koje su razradili više ili manje slavni znanstvenici. Istim ćemo se kriterijem voditi i u stilističkom izlaganju, budući da je potrebno poštivati nutarnji ritam pripovijesti, ne žrtvujući ga na oltaru navodne i usiljene znanstvene proze. S obzirom na to, ono što bi moglo izgledati kao pretjerivanje, ustvari je odraz izbora određenog trajnim naporom da se, što je moguće više, ostane vjernim nutarnjim kretanjima koja smatramo sastavnim dijelovima mitskog stila pripovijedanja.

Više nego jednom pri konzultiranju izvora nailazili smo na istu pripovijest donesenu u nekoliko varijanti ili pak uključenu u drugačiji narativni kontekst. Primjerice, lik Lokija, lukavoga i zlobnoga boga kojega su Asi osudili na vječnu kaznu, nalazi svoj odraz u stihu nepoznatog pjesnika, u moralizirajućoj pripovijesti ili etiološkom mitu. Mitski svijet živi od ovoga stalnog ponavljanja već poznatih motiva i posvuda razasutih spomena kao podsjetnika na bitne “činjenice” i neotuđive dokumente vlastite kulture. Odstranjivanje iz neke pripovijesti onoga što je “već bilo rečeno drugdje” bilo bi beskorisna i opasna operacija 'maquillage' (franc. šminkanja) što bi dovelo do sterilnog “telegrafskog” niza faktografskih nabrajanja. U cilju reproduciranja ovoga formalnog prijanjanja, nije se izbjegavala obilna upotreba pridjeva što je jedna od bitnih karakteristika mitskog pripovijedanja. Uostalom, iz jednostavne analize pridjeva korištenih za veličanje osoba i predmeta, Ernst Cassirer je napisao prekrasne stranice u svome djelu „Jezik i mit“.

Premda su na nekin način “bolest jezika”, kako je to zgodno primijetio Max Müller, suvišni lingvistički dodaci, koji u upotrebi pridjeva proživljavaju svoj možda najupečatljiviji momenat, nalaze posljednji odjek u onomu što se može definirati kao “mitski hipersmisao”. Svaka stvar, živo ili neživo biće, ima u nordijskom mitu svoje ime i neko svoje značenje. Ukratko, ništa nije prepušteno slučaju. Tako se, primjerice, Sleipnir, Odinov osmonogi konj, naziva upravo ovako jer prilikom galopiranja naprosto “klizi”, što je temeljno etimološko značenje njegova imena. Preokrećući optužbe za iracionalnost, koje su s više strana upućene mitovima, možemo reći da su oni u krajnjem slučaju hiperracionalni, budući da nastoje objasniti čak i ono što racionalnost inače ne zna objasniti. Stoga smo u ovom radu inzistirali na značenjima nordijskih imena čak i pod cijenu da tekst učinimo težim, donoseći manje ili više suglasne rezultate nordijske filologije. Pomoću ovoga dvostrukog kriterija supstancijalnog i formalnog preuzimanja nordijskog mitološkog materijala, nastojali smo ponovno ispripovijedati pustolovine Odina, Thora i legendarnih junaka, u nadi da ćemo u pisanom obliku stvoriti onaj duh usmene predaje kojom su se služili drevni pripovjedači uvijek spremni da na tisućljetno stablo predaje nakaleme nove grane.

Na koncu možemo reći da je 'fascinacija' možda najispravnija riječ koja opisuje golemi interes što ga suvremeni čitatelji pokazuju za ove teme. Naravno, ovdje imamo na umu i fenomene poput magije, astrologije ili prakticiranja različitih istočnjačkih i zapadnjačkih magijsko-religioznih tradicija, koji su prisutni u svakom aspektu života suvremenog čovjeka. Poput blistavih izloga jednog gotovo iščezlog svijeta, fantastične pripovijesti kao što je, primjerice, „Gospodar prstenova“, danas privlače ogroman broj čitatelja koji sanjaju jedan potpuno drugačiji svijet od onoga u kojemu žive. Sivilo suvremenoga svijeta u kojemu se čovjek utapa i gubi vlastiti identitet u dijametralnoj je opreci blistavom i veličanstvenom svijetu mitova u kojemu se svaka stvar nazivala svojim pravim imenom i u kojemu se znalo što je dobro, a što zlo. Stoga mitove ne treba isključivo razumijevati kao čudesne pripovijesti ili bajke koje nemaju nikakve veze s monotonom zbiljom. Ne. U njima treba otkrivati tragove drevnoga vremena kada je čovječanstvo još posjedovalo onu djetinju nevinost i vjerovalo u nešto više od vlastite samodostatnosti i samoljublja. Ostavljajući po strani one fantastične elemente, možda su upravo mitovi jedan od onih načina koji mogu potaknuti suvremenog čovjeka da nauči biti iskren prema sebi i drugima, te da pokida okove sivila i beznađa u koje se zapleo njegov život. Zahvaljujući njihovoj snažnoj odgojnoj dimenziji, možda bismo konačno nepoštenje prestali smatrati snalažljivošću, neiskrenost uviđavnošću, a hrabrost nerazboritošću. Kroz naredne ćemo se mitske pripovijesti na izravan ili neizravan način suočiti s ovim pitanjima na način na koji su to činili drevni nordijski narodi.

Preveo i priredio: Miroslav Jurešić


[1] Sigmund Freud, “L'uomo Mosè e la religione monoteistica”, u: „Opere“, XI, Torino 1979., str. 444.

[2] Kao što je poznato, Nietzsche 1881. preseljava u Torino, a njegovo ludilo u tom periodu sve više jača te je umislio da je Bog i da mora na sebe preuzeti patnju za grijehe svijeta. Tada se počinje potpisivati kao Dioniz, a ponekad i kao Raspeti. U siječnju 1889. na torinskim ulicama događa se ova čuvena epizoda s konjem koji je pao zbog tereta ili poledice. Ugledavši ovaj prizor, Nietzsche je pritrčao i zagrlio nesretnu životinju, što je bilo prilično iznenađujuće jer se znalo da je Nietzsche protiv bilo kakve vrste sažaljenja. Uskoro je smješten u duševnu bolnicu u Torinu, a potom u majčinu kuću u Njemačkoj. Tada je proglašen umobolnim.

[3] „Prozna eda“, poznata i kao „Snorrijeva eda“ ili „Mlađa eda“, priručnik je islandske poetike koji sadrži i mnoge pripovijesti iz nordijske mitologije. Nakana je njezinog autora bila olakšati islandskim čitateljima i pjesnicima razumijevanje nijansi aliteracijskih stihova (stihovi koji često ponavljaju iste zvukove) te shvaćanje skrivenog značenja mnogih metafora koje se često koriste u nordijskoj poeziji. „Proznu edu“ je napisao učeni islandski povjesničar Snorri Starluson oko 1220. Preživjela je u sedam glavnih rukopisa napisanih između 1300. i 1600. Prozna eda se sastoji od prologa i tri dijela: „Obmanuti Gylfi“, „Rasprava o skaldskom umijeću“ i „Traktat o metrici“. Unatoč činjenici da je svoju knjigu napisao u kršćanskoj epohi, Snorri Starluson s filološkom skrupuloznošću koristi poganske izvore.

[4] „Poetska eda“, poznata i kao „Eda u stihu“ ili „Starija eda“, zbirka je poema na staronordijskom jeziku, koje potječu iz islandskog srednjovjekovnog rukopisa „Codex Regius“. Zajedno s „Proznom edom“ Snorrija Starlusona, „Poetska eda“ predstavlja najvažniji izvor informacija o nordijskoj mitologiji i legendama o nordijskim junacima. „Codex Regius“ je napisan u XIII. stoljeću. Ništa se ne zna o povijesti ovoga rukopisa sve do 1643. kada ga je otkrio Brynjolfur Sveinsson, biskup Skalholta, biskupije smještene na jugozapadu Islanda. Stari je rukopis sadržavao 29 pjesama o bogovima i junacima pa je Brynjolfur Sveinsson oduševljeno smatrao da je pronašao zbirku koja je Snorriju Starlusonu ponudila brojne informacije za sastavljanje njegove „Prozne ede“. Rukopis se sastojao od 45 listova s velikom prazninom od 16 stranica nakon 32. stranice. Činilo se da je otkriće „Codexa Regiusa“ dokazalo točnost ovih hipoteza. Rukopisu je nedostajao naslov pa ga je biskup Sveinsson točno nazvao Eda. Budući da mu je trebao i autor, biskup je smatrao da je jedno tako važno djelo dostojno učenog svećenika Saemundra Sigfussona (1056-1133), kojega tradicija poznaje kao izuzetno mudroga čovjeka. Rukopis je dao umnožiti i na kopiji je vlastitom rukom napisao raskošan epigraf „Edda Saemundi Multiscii“ (Eda Saemundra Veleučenog). Biskup Brynjolfur je „Codex Regius“ darovao danskom kralju odakle i potječe naziv koji je kasnije dodijeljen rukopisu. Svezak je stoljećima bio čuvan u Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu da bi 1971. bio vraćen na Island.

[5] Snorri Sturluson (1178-1241) bio je čuveni islandski povjesničar, pjesnik i političar. Poznat je kao autor „Prozne ede“, priručnika nordijske mitologije namijenjenog svima onima koji žele postati pjesnicima, te „Kruga svijeta“, povijesti nordijskih kraljeva koja započinje s legendarnom poviješću, a zatim opisuje skandinavsku srednjovjekovnu povijest. Zbog stilističkih i metodoloških razloga često mu se pripisuje i „Saga o Egilu“, premda su mnogi autori još uvijek sumnjičavi s obzirom na njegovo autorstvo. Kao povjesničar i mitograf, Snorri je spomena vrijedan po tome što je iznio teoriju prema kojoj mitološki bogovi nastaju kada se počnu častiti vojne vođe poginule u boju (hevemerizam). Drugim riječima kazano, kada ljudi traže zaštitu svojih poginulih poglavara, postupno se počinju klanjati njihovom liku divinizirajući ga. Slično tomu, kada bi neko pleme išlo u borbu protiv drugoga plemena i pobjeđivalo, vjerovalo se da je to zbog toga što su poginule vojne vođe bile jače od neprijateljskih, kao da se, paralelno sa stvarnom, odigravala i bitka između mrtvih. Snorri je bio upleten u jednu bezuspješnu pobunu protiv norveškog kralja Hakona zbog čega je 1241. ubijen u svojoj kući u Reykholtu. Prema legendi, posljednje su mu riječi bile: “Nemoj me udariti!”.

#

[U nastavcima ćemo donijeti zbirku nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić]