U smrti tek još jedna avantura
U pokušaju da se istraži labirinte zagrobnog svijeta, veoma važno mjesto zauzimaju grobovi i nadgrobni spomenici drevnih nordijskih naroda. Nadasve su grobovi, prije obraćenja na kršćanstvo, uvijek bili opskrbljivani predmetima za svakodnevnu upotrebu poput raznog oružja i alatki koje su trebale služiti osobi nakon smrti, ali i za njezino predviđeno putovanje kroz devet svjetova nordijskog univerzuma
Još od praskozorja vremenâ čovjek je uvijek tragao za odgovorima na najuznemirujuća i najfascinantnija pitanja o svom životu i smislu tajni koje su ga svakodnevno okruživale, ali koje nije znao identificirati i staviti u precizne okvire. Najdublja od ovih tajni svakako je smrt koja obuhvaća sve postojeće, od intime ljudske duše do sveukupnosti prirode i svemira. U svakoj kulturi i u svakom vremenu pronalazimo jedan, ako ne i više odgovora na ovo pitanje kroz religiju, filozofiju pa čak i kroz prihvaćanje ništavila. Kao što je rečeno, religija nudi ili pokušava ponuditi određeno rješenje ove dileme, pomoći u razumijevanju smrti, dati joj smisao i stvoriti 'post mortem' perspektivu.
Paradoksalno, dok za druga pitanja nedostaju dostatni izvori i spoznaje koje bi omogućile rekonstruiranje izvorne nordijske misli, kad je riječ o fenomenu smrti mitovi se i predaje javljaju u znatnom broju. Oni su znatno neusklađeni u nekim točkama tako da je s jedne strane veoma lako dokučiti kako su razmišljali stari Nordijci, dok je s druge strane potrebno razmrsiti splet brojnih, ali pomalo nejasnih vjerovanja i ideja.
Koncepti Gimlea kao boravišta dobrih i pravednih ljudi, o čemu govori Snorri Starluson u svojoj „Proznoj edi“, te njegova suprotnost Nastrondir kao odredište predviđeno za kažnjavanje zlih ljudi tek su naknadne ideje koje su došle s obraćenjem na kršćanstvo
U ozbiljnom bavljenju i istraživanju ove problematike, osnovni koncept koji je potrebno imati na umu jest da su za stare nordijske i germanske narode duša i tijelo, kao i sveto i profano, dvije iste stvari koje su međusobno odijeljene, ali se stalno nalaze u uzajamnom djelovanju. Stoga u trenutku smrti ne postoji definitivan odlazak duha s ovoga svijeta. Može se pretpostaviti da on može poduzimati putovanje kroz devet svjetova nordijskog univerzuma pri čemu se može vratiti i na Zemlju u nekom drugom, reinkarniranom tijelu. Podjela između ovih svjetova nije posve jasna zbog čega isto tako ne postoji ni odvojenost između svijeta živih i svijeta mrtvih. Primjerice, ovaj se koncept nalazi u periodu svetkovine Jula u kojemu se, prema predaji, duhovi mrtvih članova obitelji mogu vratiti i zajedno sa živim srodnicima sudjelovati u slavlju i obredima.
Drugo važno razmišljanje na koje se treba osvrnuti jest da u poganskim vjerovanjima o životu nakon smrti ne postoji nikakva ideja onostranog suda niti se promišlja dogmatski dualizam dobro-zlo zbog čega fundamentalni koncepti drugih religija poput raja ili pakla ne igraju nikakvu ulogu u nordijskom poganstvu. (Kao i u mnogim drugim politeističkim religijama, tako i u nordijskoj mitologiji nije toliko prisutna suprotstavljenost između dobra i zla što je, naprotiv, tipično za srednjoistočne religijske tradicije. Primjerice, Loki, iako bog zla i nereda, u mnogim prigodama pomaže drugim bogovima svojim lukavstvom i savjetima. Isti je slučaj i sa gigantima koji nisu toliko zli koliko surovi, tašti i divlji. Stoga, gledano u tom kontekstu, sukob između bogova i gigantâ u nordijskoj mitologiji više treba promatrati kao suprotstavljenost uređenog svijeta i kaosa, a ne dobra i zla.) Stoga su koncepti Gimlea kao boravišta dobrih i pravednih ljudi, o čemu govori Snorri Starluson u svojoj „Proznoj edi“, te njegova suprotnost Nastrondir kao odredište predviđeno za kažnjavanje zlih ljudi tek naknadne ideje koje su došle s obraćenjem na kršćanstvo. Vingolf, drugo ime ovoga boravišta, postojao je još prije dolaska kršćanstva, ali u drukčijem značenju. Kao što je napisano u poemi „Viđenje proročice“, koja sigurno prethodi Snorrijevoj „Proznoj edi“, on je boravište “vjernih ljudi”, kuća onih koji su bili odani bogovima, mjesto koje će se oduprijeti razaranjima na koncu vremenâ bez pravljenja razlike između ljudske dobrote i zloće.
Stoga u svjetlu ovih razmišljanja i Helino kraljevstvo, ma koliko u mitologiji bilo prikazivano u lošem svjetlu, nije isključivo mjesto tuge i tame niti je bijedan svršetak onih koji nisu slavno poginuli u borbi. Ono je dom ljudi koji su tijekom života normalno živjeli te koji i nakon smrti nastavljaju voditi miran život. Uostalom, i bog je Balder prihvaćen u Helino kraljevstvo gdje je zauzeo počasno mjesto u dvorani, što nas ne navodi toliko na pomisao da je riječ o nekom tužnom mjestu koliko da je to kraljevstvo mira koje je moglo biti dosadno za jednog ratnika, ali ne nužno i za jednog seljaka.
Valhala je poznata kao dvorana 'einheriara', odnosno junaka poginulih u borbi koje su u Odinovo ime izabirale valkire. Ratnici na ovom mjestu provode svoje vrijeme u borbama i gozbama, pripravljajući se za konačnu bitku između sila dobra i sila zla. Međutim, samo polovica poginulih ratnika s bojnog polja odlazi u ovu dvoranu, dok drugu polovicu prihvaća božica Freya u svoj dvor imenom Folkvang. Ulazak, dakle, ratnika u Valhalu nije neposredan kao što u zbilji ništa nije neposredno, jednostavno i predodređeno u putovanju na drugi svijet. Naime, mogući put nakon smrti mogao bi biti usmjeren na različite destinacije kraljevstva bogova. Mnogi su legendarni junaci osjećali i proživljavali poseban odnos s nekim bogom ili božicom koji je bio prisniji od odnosa s drugim božanstvima. Zbog toga je nakon smrti svaki junak odlazio svomu omiljenom božanstvu pa je, primjerice, Valhala bila određena za svakog junaka koji je na poseban način štovao Odina, a da pritom nije morao nužno poginuti u borbi.
U pokušaju da se istraži labirinte zagrobnog svijeta, veoma važno mjesto zauzimaju grobovi i nadgrobni spomenici drevnih nordijskih naroda. Nadasve su grobovi, prije obraćenja na kršćanstvo, uvijek bili opskrbljivani predmetima za svakodnevnu upotrebu poput raznog oružja i alatki koje su trebale služiti osobi nakon smrti, ali i za njezino predviđeno putovanje kroz devet svjetova nordijskog univerzuma. Pogrebi na brodovima služili su upravo za prevoženje mrtvaca prema njegovu odredištu, a moguće je i da su konji imali istu funkciju. Ipak, ne poduzimaju svi mrtvi putovanje prema nekom drugom svijetu. Postojalo je i postoji vjerovanje prema kojemu duh pokojnika boravi u grobu i njegov je čuvar zbog čega su grobovi često opremljeni predmetima koji mogu biti korisni pokojniku. Ipak je najraširenije uvjerenje da se u trenutku smrti duh povezuje s duhovima vlastitih predaka kao što pjeva Egil u svojoj „Sonatorrek“, sjećajući se mrtvoga sina koji je otišao pronaći svoje pretke.
U zaključku, ono što se sa sigurnošću može izvući iz svih ovih vjerovanja dvije su jednostavne, ali važne misli:
[Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "