Theologia haeretica
Religija koja ne podnosi humor, ironiju i sarkazam, društveno je opasna i kao takva neuskladiva s humanošću, ljudskim pravima i slobodama. Bog o kojem piše Dežulović je Bog koji se smije ljudskoj gluposti
Zajedničko je svim religijama da ne dopuštaju da se o njima, njihovim dogmama, vjerovanjima, tradicijama i vjerskoj praksi govori kritički. Zbog toga se tekstovi Borisa Dežulovića sabrani u knjizi Summa atheologiae: nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg, neće svidjeti vjernicima koji smatraju da se o vjeri i Bogu može i smije samo afirmativno pisati. Oni će u tim tekstovima, po automatizmu vjerničke oholosti, neprosvijećenosti i fanatizma, iščitati autorovo neprijateljstvo i mržnju prema svemu što je religijsko, vjersko ili crkveno. Pritom, mnogi od njih, poznajući taj mentalno-duhovni sklop izbliza, neće ni pomisliti da ih upravo ovakvi tekstovi, možda baš zato što su pisani kao satira, stavljaju pred ozbiljna pitanja, upravo pred ona od kojih se bježi ili koja se ne žele postaviti glasno, a koja tjeskobno i uznemirujuće titraju u svakom čovjeku.
Knjigu Summa atheologiae Boris Dežulović posvećuje pokojnom Predragu Luciću – Svinji, optimistu među nevjernima. Na početku heretičnih rasprava autor donosi citat pape Benedikta XVI. iz siječnja 2007. godine koji ovdje navodimo u cijelosti jer ćemo se na njega kasnije referirati: „misterij zla i moć tmine očituju se u podlim i opasnim oblicima ateizama.“ Uz Predgovor, uvodni esej Ima li Boga? i autobiografski dio (Ja, Bog i baba Kata), knjiga ima dvanaest dijelova: riječ je dvoumicama i nedoumicama o teologiji, Bogu, Kristu, Djevici Mariji, nečastivom, crkvi, katoličkoj ekonomiji, seksu i životu, kleru, Hrvatima i pravoslavnoj teologiji. U Predgovoru koji potpisuje „veliki autoritet među teolozima“ i Dežulovićev „dugogodišnji prijatelj prof. dr. Claudio Battistelli“ s Papinskog sveučilišta Gregoriana saznajemo da Boris Dežulović, prema vlastitom iskazu, nije „ateistički misionar i nema nikakvu ambiciju širiti svijetom nevjeru“: njemu je stalo samo do toga da Hrvatima suzi vjeru i to po mogućnosti na mjeru tuš kabine. Predgovore katolički teolozi često datiraju na svetkovine ili blagdane, da ne bi bilo nikakve sumnje u teološku pravovjernost i lojalnost crkvenom učiteljstvu, pa je to slučaj i s predgovorom u ovoj knjizi koji je, očekivano, budući da je riječ o heretičnim raspravama namijenjenim katolicima u Hrvatskoj, pisan u Vatikanu, 10. veljače 2019., u noći sa Stepinčeva na Dan bolesnih.
Tekstovi Borisa Dežulovića razotkrivaju vjerničko licemjerje, pakosti institucionaliziranih vjerskih zajednica, patologije njihovih vođa i predstavnika, užase i nastranosti kakve valjda mogu nastati samo u zajednicama koje se pokrivaju božanskim autoritetom. Ako se nekome Dežulovićeve kritike, ironije i sarkazmi čine prejakima, tvrdima, žestokima i uvredljivima, neka, kao što to čini i Dežulović, pročita nekog od biblijskih proroka, na koje se autor često referira, ili neka se sjeti da je i Isus iz Nazareta, bez ikakvih ironija i sarkazama, koristio vjerničkim ušima neprijatne i tvrde riječi i kvalifikacije, pa je primjerice licemjerne farizeje nazivao leglom zmijinim, okrečenim grobovima i truležom kostiju, narod kojemu je pripadao naraštajem zlim i opakim, a svoga najvjernijeg učenika Petra je nazvao sotonom.
Većina tekstova sabranih u ovoj knjizi odnosi se na stanje u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nakon njezina osamostaljenja. Dežulovićevi tekstovi, općenito i svaki za sebe, svjedoče da su mnogi u nacionaliziranoj, politiziranoj i klerikaliziranoj „Crkvi u Hrvata“, i u njezinom institucionalnom i vjerničkom dijelu, posljednjih godina skloni sektaškom fundamentalizmu, koji je, kako je svojevremeno pisao njemački teolog Johann Baptist Metz, „bez svijeta i bez humora i u kojem se čovjek instinktivno vrti samo još među istomišljenicima te zelotski nabrušenim jezikom i držanjem brani neshvaćene životne tjeskobe.“ To je vjera, kaže ovaj politički teolog, koja još vjeruje samo u samu sebe, u svoju vjeru u Boga, u vlastite predodžbe Boga, odnosno u ono što njezini pripadnici sami o sebi drže. To je vjera u kojoj često nema mjesta za Boga na kojeg se poziva. Intenzitet izvanjske vjere je obrnuto proporcionalan Božjoj prisutnosti: što više manifestativne vjere, to manje Boga.
Boris Dežulović ne piše samo o sadašnjoj izopačenoj praksi vjerskih službenika i njihovih vjernika, nego kritički i u stilu akribičnih egzegeta propituje i biblijske tekstove. Kroz dugu povijest kršćanstva to naprosto nije bilo moguće, a da čovjek ne navuče na sebe bijes crkvenih velikodostojnika i samoprozvanih Božji branitelja, i da pritom ne riskira i vlastiti život, ali zahvaljujući prosvjetiteljstvu i ponajviše protestantskim teolozima 19. stoljeća, sveti tekstovi se danas smiju nekažnjeno kritički analizirati. U međuvremenu, suvremena egzegeza je dala odgovore na mnoga kompleksna pitanja koja se vežu uz svete tekstove i danas ih iole racionalni ljudi ne prihvaćaju u doslovnom smislu, nego pokušavaju interdisciplinarno interpretirati u njihovom povijesnom i tekstualnom kontekstu i tek onda aktualizirati za naše vrijeme. Unatoč tome, većina se današnjih kršćana, kao uostalom i drugih vjernika, fundamentalistički drži tekstova svetih knjiga, tumače ih doslovno ili selektivno, ovisno o trenutnim vjerskim ili političkim potrebama. Što više biblijskih citata, to manje Božje riječi.
Nema ništa opasnije i pogubnije od doslovnog prihvaćanja svetih tekstova, na što danas upozoravaju i neki teolozi, ali i drugi društveno angažirani intelektualci kao što je primjerice francuski filozof i sociolog Frédéric Lenoir kojeg ćemo ovdje citirati: „Svako doslovno čitanje vjerskih tekstova vodi netoleranciji i nasilju. Svaka dogma i svaki teološki diskurs relativni su, jer su uvjetovani kulturom, ali i ograničenostima jezika i razuma. Vjerski fanatizam izvire iz te apsolutizacije tekstova, obreda, tradicije ili institucije, i može poprimiti brojne oblike.“ Tko god misli da su ovakvi uvidi o religiji prestrogi, neka se sjeti krvave religijske prošlosti, vjerskih ratova u Europi, ratova na ovim prostorima, stanja u kojem danas žive vjerske manjine, i uopće manjine, u balkanskim društvima i diljem svijeta.
Neki će se čitatelji možda zapitati otkud to da Boris Dežulović piše o teološkim ili crkvenim temama, osim što se od angažiranog novinara po defaultu očekuje da piše o društveno relevantnim temama, a u izrazito religiziranom i katoliciziranom društvu kakvo je hrvatsko, religijske i crkvene teme to svakako jesu. Odgovor na to pitanje djelomično daje uvodni dio Dežulovićeve knjige (Bog, ja i moja baba Kata) u kojoj autor opisuje svoja iskustva s vjerom i Katoličkom crkvom u dječjoj i mladenačkoj dobi. Tako saznajemo da je Boris Dežulović, zahvaljujući želji, upornosti i uvjeravanju babe Kate, primio sakramente krštenja, pričesti, ispovijedi i krizme, a kasnije, po želji svoje supruge i sakrament vjenčanja. Prema primljenim sakramentima, Dežulović je katolik jedan kroz jedan, ili kako bi to stariji teološki pisci kazali – totus catholicus.
Tekstovi Borisa Dežulovića, nastali u vremenskom razdoblju od dvadesetak godina, prepuni su ironija i sarkazama, u čemu je ovaj autor zasigurno jedan od najboljih na ovim prostorima. Ironije i sarkazmi o vjeri i Bogu razbješnjuju tradicionalne vjernike i predstavnike vjerskih institucija i oni će ih automatski smatrati bogohulnim provokacijama kojima autor svjesno i grubo vrijeđa vjerske osjećaje ljudi. Zbog toga je Boris Dežulović svojevremeno, sjećamo se i toga, dobio otkaz u sarajevskom Oslobođenju. Bit satire koja se bavi vjerskim i teološkim temama i jest u tome da provocira i da „vrijeđa“ osjećaje vjernika. Satiričari, govorio je svojevremeno njemački književnik i satiričar Robert Gernhardt, nužno moraju, po profesiji, vrijeđati osjećaje vjernika. Tko to ne radi, kaže Gernhardt, neka onda slika svete sličice.
Neki tekstovi iz knjige Summa atheologiae neodoljivo podsjećaju na slična razmišljanja poljskog filozofa Leszeka Kołakowskog koje je pisao početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća i koja su objavljena u njegovoj knjizi Ključ nebeski & razgovor s đavlom. Nasuprot standardiziranim teološkim interpretacijama biblijskih tekstova, Kołakowski na duhovit, ironičan i sarkastičan način interpretira biblijske tekstove i iz njih izvlači po(r)uke koje bi prepobožne vjernike i svećenike-dogmate mogle i sablazniti, ali ne i one koji ih čitaju s intelektualnom širinom i radoznalošću. U tom smislu, moglo bi se reći da Dežulović slijedi i produbljuje „teološku misao“ Leszeka Kołakowskog.
Vjerski osjećaji su i u našem suvremenom i modernom svijetu tabu-tema i tko god se usudi dirnuti u vjerske stavove, vjerovanja i osjećanja, riskira da na sebe navuče bijes militantnih i razularenih vjerskih fanatika (sjetimo se ubojstva novinara francuskog satiričkog lista Charlie Hebdo). S tim u vezi treba kazati ono što se toliko puta potvrdilo i potvrđuje, a to je da je religija koja ne podnosi humor, ironiju i sarkazam, društveno opasna i kao takva neuskladiva s humanošću, ljudskim pravima i slobodama. Religija koja ne podnosi humor i vjernici koji smrtno ozbiljno, sa strahom i zebnjom govore o svom Bogu, zapravo ne govore o njemu, nego o svojim psihološkim i patološkim stanjima. Vjerski fundamentalisti i fanatici se plaše subverzivne snage humora. Sjajno je to opisao Umberto Eco u romanu Ime ruže: fanatični redovnici su sakrili Aristotelovu knjigu u kojoj se između ostalog govori i o smijehu, jer smijeh ubija strah, a kad nema straha, nema više ni vjere. Tako uglavnom rezoniraju i mnogi današnji predstavnici religija i zato najčešće i govore i propovijedaju o strahu, o Božjoj srdžbi i Božjim kaznama, o Bogu koji danonoćno bdije i čeka ljudske pogreške kako bi ih mogao sankcionirati. Bog u tekstovima Borisa Dežulovića nije ni mrzovoljan ni strog, ne prijeti i ne kažnjava, a nisu mu mrske ni šale koje ponekad zbija s članovima svoje obitelji i drugim nebeskim stanovnicima.
Ovu knjigu Borisa Dežulovića će vjerojatno najviše čitati oni koji nisu vjernici ili su to iz različitih razloga prestali biti. Možda će nekima od njih poslužiti samo kao materijal za potvrdu vlastitih stavova, pa će ih razumjeti kao nekakav ateistički manifest. Takve interpretacije su legitimne, ali bi simplificirale kritički potencijal ovih tekstova, u kojima jest naglasak na kritici religijskih vjerovanja i institucija, ali koji se razračunavaju i općenito s ljudskim zabludama i neznanjima. Dežulović, dakle, prema vlastitom svjedočenju, nije „ateistički misionar“, i njegovi tekstovi otvaraju mnoga pitanja koja ni ateisti i agnostici ne mogu izbjeći. To što smo proglasili smrt Boga, ne znači istodobno da on ne postoji. Sve dok Boga zamjenjuju neki drugi surogati (um, kultura, nacija, čovječanstvo, država, narod, društvo, moral…), piše Eagleton referirajući se na Nietzschea, Vrhovno Biće nije posve mrtvo.
Kako god, ovu knjigu treba preporučiti vjernicima, da ih razbudi i po mogućnosti potakne na mišljenje. Pritom se ne moraju plašiti da će tobože izgubiti vjeru, a ako je i izgube zbog čitanja ove knjige, onda nemaju za čim ni žaliti. Uostalom, nitko ne može toliko naštetiti vjeri kao što mogu vjerski službenici i sami vjernici. Poljski svećenik i filozof Józef Tischner govorio je kako on nije susreo nikoga tko bi otpao od vjere zato što je čitao Marxov Kapital, ali zato poznaje mnoge ljude koji su izgubili vjeru zbog glupih propovijedi njihovih župnika. Njegov susjed, češki teolog Tomáš Halik, smatra da sve drugačije „vjere i vjerovanja“ pa i ateističku kritiku religije treba razumijevati kao korisne saveznike u tako potrebnoj obavezi da se vlastitu vjeru pročišćava od iskrivljenih i opasnih predodžbi Boga.
Na koncu, način na koji piše Boris Dežulović, njegova inteligencija, kreativnost i duhovitost, umješno operiranje vicevima, literarno-književni dar i nerv koji demonstrira u svim tekstovima, već su dovoljan razlog za čitanje. Ako postoji Bog i ako je stvarno ozbiljan, smrknut i mrzovoljan kako ga često prikazuju religije i religijski predstavnici, ovi bi ga tekstovi mogli nasmijati. Ne treba isključiti ni mogućnost da je „bogohulni protest bliži istinskom religioznom osjećaju od pobožnjaštva mnogih običnih vjernika“, kako u svojoj biografiji Prekretnica na jednom mjestu piše Klaus Mann. Bog o kojem piše Dežulović je Bog koji se smije ljudskoj gluposti, a gluposti je tako puno na ovom svijetu, i među vjernicima i među ateistima. Ona je, pisao je svojevremeno Krleža, nebeska sila, sestra mraka, koja se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, ona nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama... Ova knjiga je jedna vrsta antologije gluposti, neznanja, zabluda, perverzija, perfidija i nastranosti među vjernicima i vjerskim službenicima. Misterij zla i moć tmine, da parafraziramo riječi pape Benedikta XVI. s početka ove knjige, očituju se često upravo ondje gdje se najviše govori o dobru i svjetlu – u srcu vjere.
P.S. Budući da Boris Dežulović voli viceve i da ih često koristi kao lajtmotive u svojim tekstovima, završit ću ovaj pogovor vicem na koji me podsjetio uvodni esej u ovoj knjizi pod naslovom Ima li Boga? Vic ide ovako: umre ateist i prispije u nebo. Jednog dana ugleda vrata raja i pomisli u sebi kako je konačno došao trenutak da s Bogom raščisti nesporazume. Pokuca na vrata raja i kaže svetom Petru da bi htio razgovarati s Bogom. Petar ode i kaže Gospodinu Bogu da je pred vratima raja ateist i da bi htio razgovarati s njim. Gospodin Bog, iznenađen neočekivanim gostom, nakon kraćeg razmišljanja, šeretski kaže Petru: Reci mu da me nema!
fra Drago Bojić
Pogovor knjizi Summa atheologiae Borisa Dežulovića. Ustupljeno portalu Prometej.ba
Boldiranje: Prometej.ba