Bili smo siromašna porodica. Nas desetero, otac, mati, ja i sedam sestara, svi u jednoj sobi, a toalet u avliji. Otac je radio težačke poslove od jutra do mraka, od čega je bio šutljiv i krvgav kao kakvo stablo. Mati se brinula da nas održava sitim, čistim, i urednim koliko god može. Ona je plakala svaki dan, šta god da joj se kaže. Smijala bi se samo kad bi nas posjetio daidža, ali ni tada kako treba, već stalno, iako je daidža uglavnom govorio stvari sumorne i tužne, jer ni on nije živio lako.

Lijegao sam u krevet i ustajao iz njega sa mišlju kako da im pomognem svima. Ta me je misao izluđivala. Bio sam maloljetan i u poslove se nisam razumijevao. Sve što sam mogao jeste da zamišljam kako sam već bogat, kako im gradim kuće i kupujem sve što im treba. Od toga se, naravno, ništa nije mijenjalo. Stidio sam se sebe sama što sam takav nesposoban.

Sve su oči bile uprte u Šeherzadu, najstariju sestru, koja je već u trinaestoj godini imala toliko ženskih ukrasa da nije mogla proći ulicom bez da neko dobaci ili svirne sa autom. Mati je dotjerivala svojim rukama, samo nju od svih, govoreći joj da se ne smije zaljubiti u siromašnog mladića taman bio lijep kao meleć, da mora naći nekog imućnog sve i ako je puno stariji.

Priliku da promijenim nešto ugledao sam na televiziji. Desilo se to sasvim slučajno, u jedan najobičniji ponedeljak, dok sam u kafiću pored škole izbijao sa časa. Konobar je vrtio kanale i bez ikakvog razloga ostavio na programu gdje ću minutu poslije ugledati poziv za šou “Postani zvijezda preko noći”. Nagrada za pobjednika osiguravala je stan u Sarajevu i snimanje hit singla u Beogradu, kao i učešće na festivalu “Turbofolk ludnica 2017”, koji je po veličini i imenima koja na njemu nastupaju stajao rame uz rame sa “Grand paradom”. Iz kafića kad izađoh uhvatih smjer suprotan školi, prema direkciji PZPN-a, odlučan u namjeri da se prijavim i pobijedim.

Prošao sam audiciju sa lakoćom svojstvenom velikim talentima. Pjesmu koju sam pripremio otpjevao sam fino i tačno, a dobro sam se snašao i u drugom, zahtijevnijem dijelu audicije, gdje komisija pušta muziku po svom izboru, a takmičari moraju prepoznati koja je pjesma i pravovremeno zapjevati. Probali su me iznenaditi kad su mi pustili pjesmu stariju, iz doba kad još nisam bio ni rođen, ali nisu uspjeli, prepoznao sam svejedno i u pravom trenutku zapjevao:

Joj, što volim uske pantalone

Takve nose samo primadone

Po prvi put sam tada osjetio na vlastitoj koži šta to znači biti dijelom šou biznisa, kad sam, u potpunosti mimo sebe i shvatanja svojih, morao zapjevati i:

Od sokaka do sokaka, u, u

Sve uzdasi od momaka, u, u

A nemalo poslije i:

Momci kažu da sam fine građe

Da sam cura što se rijetko nađe

Nisam imao para da platim učitelja pjevanja, ali se dogovorismo da mu za tu uslugu pomognem oko kućanskih poslova. Bog mi je svjedok koliko sam se napatio s tim. Iz nekog razloga, učitelj se nije brisao ni prao nakon velike nužde, a veš mašina pokvarena. Sve sam to morao na ruke, što je bilo još teže jer sam uporedo učio pjevati. Učitelj je bio jako zauzet i nije imao vremena da me podučava jednako kao one što su ga plaćali.

Pa ipak, iako je moja priprema bila lošija, ja sam bio taj koji je iz kruga u krug prolazio glat, dok su mnogi koji su plaćali propadali u suzama, plačući i jaučući pred kamerama kao da su na “Ispuni mi želju”, a ne na “Postani zvijezda preko noći”. Za razliku od većine, ja sam pjevao cijelim srcem, zato što sam sve vrijeme imao na pameti kako moram biti bolji od ostalih ako hoću da mi se najljepša i najdraža sestra ne uda kao kurva. Iz kruga u krug sticao sam sve više navijača i simpatizera, osvajao sve više telefonskih glasova i na fejsbuku imao tri hiljade prijatelja.

Familija je bila uz mene od početka. Kada je razrednik došao kod nas i rekao majci da sam u prethodne dvije sedmice prisustvovao na svega dva časa, ona mu je odgovorila: “Pa šta? Moj će sin ionako biti pjevač. Dolazio je Saša Popović da ga gleda.” Saša Popović nije dolazio da me gleda. Mati je na televiziji uporedo gledala “Zvezde granda”, pa joj se malo pomiješalo. Sestre su redovno dolazile da me gledaju i donosile transparente. Predvođene predivnom Šeherzadom, koja se specijalno zbog toga ofarbala u crno i ošišala kao Kleopatra, pravile su ludilo u publici dok je njihov voljeni brat cijepao sa bine.

I daidža je bio na televiziji, nametnuo se pred reportere kao lice iz publike. Pitali su ga ko je njegov favorit i on im je odgovorio da se to već zna, da sam to ja, da sam ja najbolji od ostalih za klasu bez obzira što sam najmlađi, što je sve bilo na mjestu, sve osim posljednje rečenice u kojoj daidža izofira sve kad dreknu u mikrofon: “Stan je naš!”

Jedino otac nije govorio ništa. To od njega nije bilo ništa neuobičajeno, ali znao sam da nema ništa protiv po tome što ne brunda kad se mimoilazimo. Majka mi je rekla da ga je čula kako razgovara sam sa sobom u hali, hvali se kako ima sina, glas mu k’o slavuja, ljepši neg’ u rahmetli Himze Polovine. Iako nisam bio siguran da li me majka samo loži, il’ je stvarno čula, zbog toga sam pjevao u polufinalu “Kad ja pođoh na Bentbašu” upravo njegovim, Polovininim stilom, koji mi je prirodno pristajao odlično jer je moj govorni aparat bio slične građe kao u čuvenog pjevača i omiljenog neuropsihijatra duševne bolnice Jagomir. Prošao sam do velikog finala u Zetri sa lakoćom.

Istina, u finalu je konkurencija bila žešća nego ikad, ali nisam se plašio. Nisam uopšte razmišljao, ni o pobjedi, ni o porazu, samo sam nastojao da se spremim što bolje. Ponesen uspjehom, najprije se posvadih sa učiteljem. Potužio se da sam loša pralja, da njegove lijepe svilene gaćice ostaju flekave nakon mojih pranja, pa sam mu ih navukao preko ćelave glave, koja mu je poslije toga bila pirgava kao prepeličije jaje. Moglo je i bez toga, ali da se nije tužio, da nije bio toliko drzak i bezobrazan. Dosta mi je više bilo i njegove budalećine, a i da je uistinu znao išta o pjevanju, onda bi on sam pjevao, ne bi tu za dvadeset maraka glumio učitelja.

Odlazio sam na Trebević, na lokacije sa kojih puca pogled na cijelo Sarajevo i tu pjevao satima. Sjedio sam i zamišljao svoj budući uspjeh: pedeset hiljada grla na stadionu Koševo kako uglas pjeva refrene mojih pjesama, dok iz svečane lože spektakl posmatra familija moja, odjevena u purpur i tirkiz, u svilu i kadifu, iskićena krupnim nakitom kao kakva kraljevska porodica.


Pročitajte i ostale tekstove i priče u rubrici Tintarska posla

Moji su nastojali da mi pomognu na svaki način oko finalnih priprema. Daidža je odnekud nabavljao malešna jaja ptica pjevačica, koja sam pio da posvijetlim boju glasa, a popio sam i jaje nojevo da produbim basove, otac mi kupio na autopijaci, pet maraka dao. Premda sasvim mlade, sestre su znale sve o šminkanju i brinule se oko mog izgleda kao prave frizerke i kozmetičarke, dotjerujući me po posljednjoj modi iz Milana i Pariza.

Majka mi je sašila odijelo za finala, prekrasno zeleno odijelo što mi je pristajalo kao saliveno, napravljeno tačno prema mojim mjerama. Ono je išlo u kombinaciji sa crnom košuljom i plavim tregerima, a plave su bile i pertle na crnim cipelama. Noć pred nastup sam obukao sve to i pojavio se pred njima svima, što ispade, što reče sestrica Ajša, kao da nas je posjetio Majkl Džekson.

Dobro se sjećam, svi smo se smijali, majka, ja, sestre, čak i otac pomalo, pa je daidža, koji nas je baš u tom momentu posjetio, mislio da smo se opet najeli ludih gljiva. Osim žućkastih slavujevih jaja, specijalno za mene donesenih, daidža je donio još dva dobra divlja zeca, koje smo okrenuli na ražnju iza kuće. Tom prilikom daidža je održao govor u kom je spomenuo kako su to sada dva zeca, a već će sutra biti janjeta dva, nakon čega stade detaljno opisivati gozbu što ćemo praviti u slavu moje pobjede. Moram priznati da mu je slika bila zgodna - ispod brda od salate, pokraj potoka pive, jedan motorni ražanj vrti vola, drugi tri janjeta, treći trideset pilića, a pod sva tri u žaru zakopani sačevi, svaki drugu pitu kuha.

Petanest minuta nakon što su bili skinuti, od pečenih zečeva ostadoše samo bijeli kosturi. Bobi, naš pas, nije mogao vjerovati šta smo im počinili. Kad je vidio da nema ni masti na kostima, da im je patina masna grubo sastrugana, lanuo je tako ružno da se odmah vidjelo kako je to nekakva pseća psovka. Malo su dva zeca na toliku familiju. Razmontirali smo kosture i posisali srž iz kostiju, ljekovitu zečiju srž, od koje raste kosa i – daidža veli – ona stvar, naročito u ženskadije.

Danas, u ovom dalekom svijetu, dok po Las Vegasu hapsim bludnike svih vrsta u uniformi američkog policajca, često se sjetim večeri te, najsjajnije večeri ikad. To je ujedno i vrhunac ove priče, koja je poslije toga stala da se obrušava prema svom duboko nesretnom kraju.

Nisam pobijedio. Ispao sam prvi od finalista. Sam dolazak do finala bio je ogroman uspjeh, ali nedovoljan da mi obezbijedi mogućnost plaćenih nastupa. Drugim riječima – potpuno beznačajan. Godinu u školi padoh, ali to nije ono što me u crno zavilo, već je to učinio telefonski račun od skoro šest hiljada maraka.

Njega je počinio otac. On je jedini imao ključ od metalnog ormarića u kom je stajao naš stari kolutaš. Mati me je napala sa tavom.

Juni 2017.

BORIS LALIĆ