Boris LALIĆ: Prostak dlaku mijenja, ali ćud nikad
U početku mi se činilo da je taj čovjek istinski nadahnut, ali brzo sam uvidio da je i on samo još jedna izgubljena neobrazovana duša, koja je mislila da jednom jedinom knjigom kroz mjesec dana nadoknadi sve ono što su drugi skupljali godinama i decenijama iz stotina i hiljada spisa
Da među bosanskohercegovačkim katolicima, muslimanima i pravoslavcima ima jako puno prevaranata, koji se vjerom služe kao krinkom ispod koje se lakše baviti nepoštenim i kriminalnim poslovima, to je meni poznato još od malih nogu. Sam nikada nisam pripadao niti jednoj vjeri i to me je stavilo u poziciju da mi ljudi iz sve tri glavne naše pričaju o onome što je u njih najgore, valjda zbog toga što preda mnom nisu imali straha da ću ih uvaliti kod hodže ili popa. Nikada neću zaboraviti kao olujno nebo krupne, sive i uplakane oči jedne mlade mualime, koja mi je povjerila kako svaki mjesec mora dati stoju od plate jednom lažnom hodži čijim posredstvom je došla na poziciju, kao ni stid koji me je obuzeo kad mi je pokazala neukusne poruke koje joj šalje svaki dan. Neka mi bog oprosti, ali kad sam kasnije našao tog čovjeka zalijepljenog na banderi nekako mi je bilo malo lakše, a za tu mualimu sam poslije saznao da je odselila, ili bolje reći pobjegla iz Bosne u Siriju. Tu noć sam slušao pjesmu „Sve smo mogli mi“ od Jadranke Stojaković i plakao do nekih tri sata poslije ponoći. Šta mi je od toga jedino možda gore bilo jeste kad sam virio u jednu crkvicu kroz rupicu, kad sam se prvo zabezeknuo šta rade sa ženske pred oltarom, pa se onda čisto prestravio kad sam shvatio da nije ni ženska, nego nekakav golobradi momčić mojih godina, probio tarabu u bijegu, eno je i dan danas razvaljena stoji.
Da, znao sam kako to ide među našim poštovateljima abrahamovskih religija, ali kako sam tip čovjeka što se ne može prestati nadati dobru, to sam objeručke prihvatio društvo jednog – kako je on sam to volio reći – duhovnog ratnika u borbi za širenje svijesti krišne, jednog farizeja indijskog stila po imenu Narcis (to mu nije pravo ime, ali izražava njegovu duhovnu suštinu najbolje). U početku mi se činilo da je taj čovjek istinski nadahnut, ali brzo sam uvidio da je i on samo još jedna izgubljena neobrazovana duša, koja je mislila da jednom jedinom knjigom kroz mjesec dana nadoknadi sve ono što su drugi skupljali godinama i decenijama iz stotina i hiljada spisa, utoliko smješnija što se držala i ponašala kao da joj je to zaista pošlo za rukom. Ostao sam mu prijatelj, ponešto zbog toga što je bilo tako zabavno ukazivati na nelogičnosti i slabosti njegovih zabavnih pričica o životu indijskih bogova, ponešto jer me nikada nije zvao bezveze, nego uvijek da pušimo indijsku konoplju i jedemo egzotične plodove te velike zemlje kastinski uređenog društva, a ponajviše zbog činjenice što mi se činilo kako zaista nije loš čovjek, samo loše obrazovan.
Ovo je deseti tekst u rubrici Tintarska posla
Družba je pukla jednog ljetnog dana, onda kad je Narcis tražio da mu bezuslovno povjerujem kako je njegova nova djevojka srpska princeza iz Londona, s kojom je on u najnježnijem ljubavnom odnosu putem elektronske pošte, a inače se nisu nikada ni vidjeli. Rekao sam mu otvoreno da vjerujem njemu kako se dopisuje, ali da ne vjerujem kako je to princeza, ne vjerujem čak ni da je žensko. On me tada napao da sam jedno nezrelo derle kom je jedino stalo do toga da protivrječi i da mi je htio ponuditi gospodski posao, ali sada neće. Ja sam njemu prešutio kako mislim da je zreo za ludnice. Uostalom, kako je samo jednu knjigu čitao, to su u svim njegovim pričama ton i boja vječno bili isti, tako da mi je odavno postao smrtno dosadan i bolno predvidljiv. Zamolio sam ovog svog nikom osim meni znanog boga da ga takvog ludog zaštiti, da mu pošalje nekog ko će ga brižno voljeti i prestao da mu se javljam.
Godine su prolazile, a ja bih se s vremena na vrijeme sjetio svog druga Narcisa i pitao se šta li je sa njim? Nikako ga nisam viđao i zbog toga sam sumnjao da su ga zatvorili u ludnicu, a osim toga još da je, jadničak, umro. Tražio sam preko interneta srpsku princezu iz Londona i nalazio mnoštvo slika na kojima su valjda ti razni kraljevići, ali ni na jednoj od njih nisam vidio njega. A baš bi bilo fora da jesam, to bi išlo totalno u prilog mojoj vjeri da je komedija ono zbog čega je bog ljude poslao na Zemlju. Čak sam našao adresu elektronske pošte od jednog člana svrgnute kraljevske familije i pisao mu pismo, ali mi nije ništa odgovorio tada, poslao mi kasnije čestitku za Srpsku novu godinu na engleskom jeziku, a i to ne bih našao da nisam slučajno zavirio u junk mail.
Silna je bila moja radost kada mi se, prije nekih dvije godine otprilike, ponovo javio. Rekao mi je kako ima posao za mene, a ja sam pristao da se nađemo samo da njega vidim, ali će se ispostaviti da ću prihvatiti i posao. Ovaj put nije bilo nikakvih inostranih princeza, nego je Narcisova sadašnja nevjenčana supruga bila uposlenica jedne strane organizacije koja je dijelila dva miliona maraka za razne projekte iz kulture. Projekat koji je Narcis imao spreman ticao se književnosti i zvučao je jako dobro. Predstavio mi je moju potencijalnu poziciju kao izrazito autonomnu, obećao mi dobru platu i ja sam pristao. Pitao sam ga šta mu je sa srpskom princezom, a on je načinio facu koja odaje da mu nije prijatno što se toga sjećam i rekao mi kako su raskinuli. Nisam htio pitati dalje, bio sam pod utiscima obećane mi plate. Ono što mi je naročito pohvalno kod njega sadašnjeg bilo jeste što niti jednom nije spomenuo svoje duhovno ratništvo, što mi se činilo da vidim kako više nije toliki skorojević u stvarima vjere, iako je i dalje nosio na sebi tako da ga možeš provaliti iz helikoptera šta je – obrijana glava sa tankim repićem na potiljku kao da je sama za sebe pjevala:
Hare krišna, hare hare ha
Hare krišna, hare rama
Hare mašala
Krenuli smo u realizaciju. Uz nas dvojicu, u osoblju projekta bio je još jedan Gojko iz Srbije, totalna neuračunjiva pijandura kojoj se neobrazovani Narcis ulizivao jer ga je ovaj uspio ubijediti da je veliki srpski pjesnik. Naš se projekat sastojao od književnog konkursa, a glavna nagrada je bila objavljivanje knjiga za najbolje. S obzirom da sam jedini od nas troje imao književno obrazovanje, uobražavao sam da ću biti istinski rukovodilac projekta, da ćemo mi te paretine što smo ih dobili zaista potrošiti na realizaciju projekta, ali je Narcis rukovodio svime, tako da sam ubrzo otkrio kako se na našem projektu više skupljaju poštovaoci Krišne, nego književnosti. Sve su to bili ljudi dobri i nedužni, koji ne jedu puno ni skupo i nemaju gotovo nikakvih svojih riječi, a ja sam ih sve redom mrzio iz dna duše jer sam u njima gledao svoj grijeh prema svetoj literaturi. Skupljali smo se u jednom luksuznom restoranu, ali se nisam nijednom najeo kako treba zbog te izrazito neduhovite atmosfere. Gledao sam Narcisa kako pred tim ljudima malih ili nikakvih pameti drži svoje stare govorancije o tome kako se prosvijetlio u hramu i kako mu je krišna otkrio esenciju života. „Kud ti nije dao da se umiješ sa tom esencijom!“, našalio sam se jednom – i bio jedini koji se na tu šalu smijao.
Platu nisam dobijao, nijedne nisam dobio za nekoliko mjeseci koliko sam tu bio. Narcis je kupovao stvari za sebe, svoju ženu i svoju kuću, koje je preda mnom nazivao našim. Komična scena nastupila je jednom kad je on pričao kako nam je uzeo to auto da ne plaćamo rent-a-car, pa u auto ušla njegova ljubljena i s vrata počela brzorječicom punom radosti govoriti kako je ona odabrala taj model zato što mu se skida krov, da im bude ljepše putovati kad dođe lijepo vrijeme. Pokazivali su mi nekakvu vilu u Dubrovniku gdje su mislili ići na godišnji odmor i pričali kako je krišnina volja bila da se njih dvoje spoje. Oh, kakve lavine blasfemije su pokretali tada u mojoj glavi! Hiljade odsječenih ruku indijskog božanstva letilo je svud po glavi obespravljenog sluge đavoljih sluga, i ja se toplo nadam da im je to krišna pribilježio negdje kao da su mu nanijeli sramotu, moja to krivica nije.
Ubrzo otkrih da budžet što mi ga je Narcis dao na uvid uopšte nije pravi, poslije čega više nisam imao trunke sumnje da mi taj odvratni pokvareni čovjek radi isto ono što radi svojoj braći i sestrama po božanstvu. Odlučio sam da se okrenem protiv i da obavijestim donatore o onome što se kod nas dešava. Učinio sam to, ali je pismo završilo u rukama njegove nevjenčane supruge, tako da mi se u vezi s tim prvi javio Narcis, koji me upitao da li želim da me optuži za klevetu na sudu? Rekao sam mu ako to uradi da će ostatak mog života biti posvećen zagorčavanju njegovog, za početak šaljem pismo roditeljima njegove drage i ofiram da on uopšte nije nikakav Hrvat, nego tek Bosanac koji se upinje da bude Srbin – a to mi je on sam pričao kako se išao s njima upoznati pa se morao lažno predstaviti, i to je za mene i dan danas pravo pravcato čudo, da jedan čovjek koji ne smije otvoreno reći najosnovniju istinu o sebi smije krasti tolike pare i to na tako drzak i bezobrazan način. Doduše, kasnije sam otkrio da je Narcis od kraja rata u tim vodama, da je već promijenio nekoliko gradova (odlika klasičnih varalica) i stotinu dresova, da je zanat pekao po strankama, pa onda prešao u nevladin sektor, u kom vjerovatno žari i pali i dan danas. Na kraju mi je dao još trista maraka i zaprijetio mi da će me stvarno tužiti ako nastavim praviti probleme, pa se tako sve i završilo, s tim da sam ja sebi uzeo još dodatno za pravo da ga prodajem u pričama. A već s tim što mi je dao te pare pokazao mi je da se ne osjeća potpuno ispravnim i da je sve što čini đavolja himba, ali nema veze.
Ako Narcis nekim čudom ovo bude čitao, neka zna da ima kod mene u teci i porno varijanta gdje ga tamburaju svi ljudi koje je ikada prevario, na kraju priče umre jer nije šala da te preore deset hiljada ljudi, a krišna ga ponovo rodi u njegovu Indiju kao pripadnika kaste parija, onih što otčepljuju septičke jame bez ikakve opreme i što ih kad umru daju cukama da jedu. Svi drugi ljudi njegovog izgleda neka znaju kako im zbog toga nisam neprijatelj, jer to za mene više ne znači ništa.
Boris Lalić - Prometej.ba, 7.1.2017.