Umjetnici u aktivnoj obrani budućnosti
Piše:Franjo Šarčević Znanstveno-tehnološki razvoj čiji smo svjedoci i čije svakodnevne inovacije mijenjaju društvo i život pojedinca, mnogo je doprinio poboljšanju općeg standarda življenja, ali postoji i druga strana. To se ogleda u besramnom i samom sebi svrhovitom liberalno-kapitalističkom obrascu djelovanja koji je spreman da poradi stjecanja što veće materijalne dobiti i boljeg plasmana proizvoda pogazi sva umjetnička i estetska načela te na taj način duhovno osiromaši čovjeka pojedinca i društvo u cjelini. Tako su estetski ideali u umjetnosti – jer se ne mogu dobro prodati – zanemareni, i umjetnost od glazbe do književnosti pretvorena je u robu za široku potrošnju čijim jedinim ciljem postaje dobit koju će njezin stvaralac ili bolje reći proizvođač utržiti.
Budućnost svijeta je ugrožena, čovječanstvo se nalazi u stanju naizgled neobranjive agresije od masovnih medija koji uništavaju kulturu, bacaju je u drugi plan, a kultura je glavni kotač koji može povući svijet u bolji i humaniji poredak.
Današnji medij, da bi bio što uspješniji, treba u sebi spojiti tri grozna načela:
1. apologetika vladajuće ideologije – nekada je to kod nas bio komunizam a danas je nacionalizam s priljevom tranzicijskog etnokapitalizma, na zapadu neoliberalizam itd., zavisno već od meridijana i paralele;
2. promoviranje kulture smrti i fascinacija zlom – obilovanje crnom kronikom i mračnim i neobjašnjivim scenama, u što ubrajam i mističarske retrogradne karizmatike suvremenog svijeta koji ljude straše ontološkim i zemaljskim zlom, koji su toliko fascinirani zlom da zaboravljaju pričati o dobru, i bacaju ljude u trans religijskog ili ideološkog sljepila u slijeđenju “jedinog pravog puta“, zavisno već tko se ili što (samo)proglasilo pravim putem;
3. sportski i pornografski kič – zabavljanje ljudi sporednim sportskim događajima koji im se predstavljaju sudbinski važnima da bi oni urlali uz svoje sportske ikone dok oni rastrošno žive plaćeni od arapskih, ruskih i inih otimača narodne muke, te vulgarna pornografija čija ideologija (da, ideologija!) srozava čovjeka ispod njegovog trenutnog stepena evolucijskog razvoja.
Na taj način, gospodari medija zamjenjuju kulturu “masovnom zabavom“, što im nažalost jako uspješno ide, čime su ljudi odvraćeni od razmišljanja o pitanjima bitnim za njihovo postojanje te tako postaju rulja kojom može manipulirati kako tko hoće, od vjerskih ili ateističkih fanatika do kozmetičkih firmi, bankara i mikrokreditnih organizacija.
U ovakvom stanju, dužnost svih umjetnika jest da stanu u obranu ugrožene budućnosti, na što je stalno upozoravao hrvatski književnik i znanstvenik Ivan Supek, veliki univerzalni humanistički mislilac, koji se cijeli život borio za izgradnju humanog i kulturnog društva. Supek se okomljuje na moderne larpurlatiste koji su u oportunom i apolitičkom odnosu spram kretanja u društvu.
Larpurlatizam (francuski l'art pour l'art – umjetnost radi umjetnosti, umjetnost kao svrha samoj sebi) pozitivna je pojava ako ju posmatramo u kontekstu otpora fašističkoj i boljševičkoj diktaturi, kada su se umjetnici – njezini sljedbenici opirali instrumentalizaciji za potrebe političke propagande i stvarali djela čija je u svrha u njima samima, nadideološka.
Međutim, u današnjem svijetu, kojim upravlja globalizacijska i liberalno-kapitalistička ideologija i privreda, larpurlatizam, kao neutralni stav, gubi smisao i umjesto njega treba stupiti među umjetnicima stav da oni trebaju i mogu aktivno oblikovati svijet, mijenjati okolinu, mijenjati ljude oko sebe u izgradnji humanog i kulturnog ozračja.
Nažalost, umjesto da se umjetnici pobune protiv svoje marginalizacije, pobune protiv činjenice da su gurnuti na rub društva, a da su u centar pozornosti stavljene kičaste estradne, sportske, političke ili biznismenske zvijezde, oni se često zadovoljavaju time, ukoliko su dobro plaćeni.
Umjesto da se radi na opismenjavanju i okulturivanju ljudi, radi se na njihovom srozavanju; to srozavanje, i moralno i estetsko, ima svoj uzrok u tome da je sve prepušteno tržištu i odabiru prosječnog potrošača, koji je generalno gledajući neobrazovan, tričav, bez ukusa i smisao života mu je u udovoljavanju najprimitivnijim porivima. Zato mediji, čiji je jedini cilj da budu praćeni i prodani, šire priče o skandalima, kriminalu, pornografiji, bezbrojnim sportskim natjecanjima, kontroverznim i uspješnim biznismenima, zvijezdama glazbenog i književnog šunda koji su tražena roba na tržištu, srozavajući tako sve estetske kriterije.
Kad su estetski kriteriji već tako srozani, onda – kako reče Supek – svatko se može predstaviti “umjetnikom“. U tom kaosu, sve je manje koncerata u smislu kulturnog uživanja u vrijednoj glazbi a sve više primitivnog urlanja i zavijanja na pseudoglazbenim orgijama pornografskih ili nacionalističkih ikona, sve je manje umjetnosti u kazalištima a sve više cirkusa s više akrobacije nego riječi.
'Uz dobre veze i arogantnost, osvajaju kulturne pozornice razni mešetari, praznoglavci i hohštapleri. Vuglarni seks bez ljubavi, rugoba, koristoljublje, novac, nasilje i kriminal preplavili su televiziju da potope lijepu knjigu i sve što je vrijedno. Književni bestselleri prodaju se najviše u veletrgovinama s drugom robom široke potrošnje i istom kričavom reklamom i ukusom. Autentična se literatura sve manje čita, a sugestivna snaga medija stvara preko noći prominentne autore, kao što su, tek na drugi način, boljševički agitpropovci izbacivali svoju umjetničku elitu. Na sreću, u toj šikari izraste pokoji cvijet, i nije nipošto sve korov, dapače, pojave se katkad remek-djela, ali džungla osvaja sve veći prostor.' (I. Supek)
U rigidnim, tvrdim totalitarističkim društvima, kao što su bili npr. Treći Rajh i SSSR, umjetnost je morala biti aktivno u službi ideologije koja se trebala promicati (nacizma odnosno boljševizma). U mekim totalitarizmima, a takav je današnji globalizam, ide se drugom strategijom: preferira se apolitičnost i ravnodušje umjetnika. Dakle, potisnuti na društvenu marginu i plaćeni, književnici i drugi umjetnici prepuštaju kontrolu nad društvom raznim političkim demagozima i beskrupuloznim kapitalističkim privrednicima koji ga oblikuju u skladu sa svojim sebičnim materijalnim interesima bez ideala humanosti i estetike.
Na taj način, 'larpurlatizam biva danas umjetničkoj eliti bogomdana ideologija da izbjegnu moralnoj odgovornosti i bezbrižnije prožive u ovom sumraku svih ideala. Da, rekoh ideologija, jer je i apolitičnost vrsta oportunizma ili kukavne politike. Ravnodušje obično pokriva egoizam i taštinu.' (I. Supek)
Usprkos ogromnoj moći privrednih, medijskih i političkih organizacija, intelektualci i umjetnici imaju što reći u ovom svijetu, trebaju izići iz podzemlja, sići s margine, pa i usprkos rizikovanju vlastite udobnosti stati u obranu budućnosti, u obranu ideala humanosti, estetike i kulturnog uzdizanja nasuprot općem kaosu, jer ovaj svijet uz rikanje religijsko-nacionalističkih ili neoliberalnih ideologija te urlikanje na nogometnim stadionima i tzv. koncertima bezvrijednih potrošnih muzikanata nepovratno tone u propast i katastrofu. Ne samo kulturnu.