Video igre i umjetnost
Razmišljanje na temu: mogu li se video igre smatrati umjetnošću?
Šta su video igre? Na to pitanje je teško dati odgovor jer poput svih društvenih kategorija, nijedna definicija, pa ni ona u rječnicima, nije savršena i uvijek ima nekih iznimki. Neki osnovni set osobina koje nešto mora da posjeduje da bi se smatralo video igrom je obično to da postoji neka vrsta gameplaya, to jest neki set pravila pod određenim okvirom gdje osoba koja igra kroz interakciju može da obavi neku grupu djela. Ta djela obično moraju da imaju neki cilj pa je i to jedna od osobina video igara. Nadalje, mora biti virtuelno, to jest, biti prikazano na nekom ekranu. Ukratko, interaktivnost u konkretno definisanom okviru pravila i zadataka prikazana na ekranu. Uz to se obično očekuju i neka vrsta priče koja prati gameplay, muzika i tako dalje. Kako je već ranije spomenuto, to nije savršena definicija jer u nju mogu da spadaju stvari koje niko više-manje ne bi smatrao video igrama poput posjećivanja neke internet stranice. Interaktivno je jer korisnik može da koristi miš da bi kliktao po toj stranici, u konkretnom je okviru pravila jer svaka stranica ima svoj razlog postojanja i gdje se može kliknuti da bi se posjetio neki drugi dio stranice, postoji cilj iza tog djelovanja, a to je koji god cilj osoba koja je posjetila stranicu ima iza te posjete, neke stranice imaju i muziku i naravno prikazano je preko ekrana. Da li je surfanje internetom video igra? Pa, naravno da nije, ali upravo to veoma dobro ilustrira problem definisanja video igara. No, i pored tih problema, uzmimo kao radnu definiciju tu koja je prezentovana u prethodnom dijelu teksta.
Da li video igre definisane kao set pravila i ciljeva u nekom interaktivnom i virtuelnom okviru mogu biti umjetnost? Pa, ako je video igre teško definisati, umjetnost je praktički nemoguće. Kao i video igre, postoje okvirne definicije koje mogu poslužiti u svakodnevnim situacijama ali za bilo koju dublju analizu su više-manje beskorisne. Samo, za razliku od video igara, domen umjetnosti kao općeg pojma je mnogo veći pa je samim tim i definiciju mnogo teže pronaći. Zbog toga se nema potrebe vezati ni za jednu konkretnu definiciju.
Činjenica da ni video igre ni umjetnost nemaju konkretnu definiciju koju je moguće znatno ograničiti je prihvatljiva kao dokaz da bilo šta može biti umjetnost. I naravno, nije nemoguće prihvatiti tu racionalizaciju, ali obično onda dolazi do toga da se stvari koje obično nemaju nikakve veze sa umjetnošću mogu smatrati umjetnošću. Zbog toga ovaj način razmišljanja možda i nije najbolji.
U tom slučaju, na koji drugi način može da se odredi da li su video igre umjetnost, ukoliko je i poređenje definicija a i uklanjanje istih nedostatno? Pa na isti način na koji su razne druge ljudske aktivnosti dobile status umjetnosti – kroz reprezentaciju te aktivnosti kao vrste umjetnosti što joj samim tim daje legitimaciju.
Video igre su od svog postanka pa sve do 80-ih i 90-ih smatrane kao ništa više do igračaka za djecu, barem kada je u pitanju javnost. Tokom 80-ih počinju neke izložbe video igara i stvari vezanih za video igre po određenim muzejima. 90-ih se to nastavlja, a tokom 2000-ih se dešava mnogo više, video igre počinju da dobijaju teoretsku reprezentaciju kao video igre i počinju u nekim mjestima da dobivaju i legalnu reprezentaciju kao umjetnost ili kao „kreativna dobra“ u nekim slučajevima. Također počinju da nastaju i kritike ideje da bi video igre mogle biti umjetnost, među najpoznatijim je filmski kritičaj Roger Ebert. U to vrijeme, mada arthouse igre postoje već od ranih 80-ih, počinje njihova akademska reprezentacija. Kroz 2010-te se trend sve veće reprezentacije video igara kao umjetnosti u svijetu nastavlja i nadalje proširuje, sa sve značajnijim muzejima koji posvećuju izložbe video igrama kao što je to Smithsonian ili njujorški Muzej moderne umjetnosti.
Sve više ljudi danas prihvata video igre kao umjetnost, posebno one video igre koje su od samog početka dizajnirane da budu umjetnost tako što im je glavni cilj da pobude neku emociju umjesto da budu konkretno zabavne, što većina ostalih igara ima kao glavni zadatak. No, to nije uvijek slučaj. Danas je većina indie igara upravo umjetnost ali u isto vrijeme i zabava, a često i neka vrsta društvene kritike. Neki od primjeri toga su video igre koje su dizajnirane da budu protiv rata poput *Spec Ops: The Line* gdje igrač igra kao vojnik u ratu ali je konstantno bombardiran detaljima iz života ljudi koje ubije i što više ljudi ubije kroz tok cijele igre, to je kraj gori, ali ne može da nikoga ne ubije jer se simulira rat pa je samim time cilj pobiti što više neprijatelja. Ili igre poput This War of Mine koji je inspirisan opsadom Sarajeva i ima za cilj prikazati užas rata tako što igrač kontroliše obične civile u gradu pod opsadom i razorenom ratom gdje je glavni zadatak preživljavanje. Obje te igre su donekle zabavne, iako je to zabava drugačije prirode od mnogo drugih video igara; to je zabava slična onoj koja se iskusi dok se gleda neka životna drama u poređenju sa zabavom dobijenom kroz spektakl mnoštva holivudskih filmova.
S druge strane potoje igre poput *Bioshock-a* koje kritikuju neke ideologije ili filozofije. *Bioshock* konkretno kritikuje Ayn Rand i njenu „filozofiju“ objektivizma gdje je glavni negativac kojeg igrač treba da ubije kapitalista koji se vodi upravo tom „filozofijom“. Serijal *Red Faction* kao cilj ima to da igrač povede radnički ustanak ili revoluciju na Marsu protiv megakorporacije koja vrši hipereksploataciju. Igre iz serijala *Shadowrun* imaju radnju smještenu u cyberpunk budućnosti gdje su vlade zamjenjene megakorporacijama. Kroz igre se daje kritika kapitalizma do tog nivoa da su u jednoj od igara pozitivci anarhisti, dok su veliki bogataši zlikovci. Ove su zabavne u klasičnom smislu ali u isto vrijeme imaju za cilj da izazovu emociju a ujedno da budu i kritika društva.
Nadalje, kada se govori o video igrama, ne smije se zaboraviti da su sve video igre sastavljene od nekoliko raznih umjetničkih djelatnosti poput muzike, vizualnih umjetnosti i pripovijedanja. Većina arthouse igara pokušavaju biti unikatne i kada su u pitanju ti zasebni aspekti koji grade cjelokupno iskustvo. Obično je vizuelna estetika mnogo drugačija od „normalnih“ igara na neki način, ili je minimalistična, u stilu avangarde, apstraktna i slično, muzika ide u skladu sa tim dok je pripovjedanje izvedeno kroz neobične načine.
Naravno, ni kritika društva ni izazivanje emocija nije nešto što isključivo čini nešto da bude ili ne bude umjetnost, one nisu jedina i osnovna uloga umjetnosti, ali s obzirom da nema apsolutne definicije umjetnosti, neophodno je sagledati određene aspekte koji su često zajednički svim umjetničkim djelima i pogledati da li video igre ispunjavaju te „uslove“. Ukoliko su uslovi društvena kritika, izazivanje emocija i poseban izgled/zvuk/pripovijedanje koji se ne mogu pronaći u drugim umjetnostima ili su inheretno drugačiji sa prihvatanjem video igara kao umjetnosti u javnosti, onda nema sumnje da video igre jesu umjetnost.
Autor: Faris Bukvić
Prometej.ba