Roman Saše Savića Četvrta violina je neopikarski roman. Za razliku od klasičnih pikarskih romana, ovdje likovi nisu predodređeni za sudbinu lutalica i varalica niti se u tim ulogama baš najbolje snalaze. Oni nisu, kao pikari, rođenjem deprivilegirani ljudi, ni porijeklom ni imanjem ni obrazovanjem. Oni su deprivilegirani postali. Dvojica Bosanaca, Boban i pripovjedač, koji su ujedno i rođaci, postali su to zahvaljujući ratu u Bosni j Hercegovini od kojeg su pobjegli, a dvoje Rumuna, koji će im se u njihovoj pustolovini pridružiti, postali su deprivilegirani zahvaljujući tranziciji čiji je krajnji stadij bijede njihova zemlja dotakla 90-ih, kad se radnja romana odvija. Međutim, ono što je isto kao u klasičnom pikarskom romanu jeste da svi likovi prokazuju društveno licemjerje. To rade prolazeći kroz razne peripetije koje se stvaraju u toku njihove pustolovine. I to je klasični pikarski moment – pustolovne peripetije. Pikarsko je i to što su junaci ovog romana ustvari antijunaci. Oni su u odnosu na čitaoca inferiorni, a ne superiorni kao što bi bio slučaj da je o junacima riječ. Mi, čitaoci, nemamo želju ni potrebu identificirati se s njima, ali poželimo na trenutak njih identificirati s nama, smjestiti ih u toplo i sigurno mjesto i blagosloviti ih mogućnošću da, baš kao i mi, umjesto proživljavanja, čitaju o tome što proživljavaju.

Pripovjedač (Saša) i njegov rođak Boban proživljavaju izbjeglištvo u Češkoj. Boban je čovjek s talentom za trgovinu vrlo rijetkim i neobičnom artiklom - bosanskim javorom rebrašem. Od njega se prave vrhunske violine a Boban ga prodaje za velike novce vrhunskim graditeljima violina. Saša mu pomaže kao prevodilac. Kad Bobanu nestane zaliha koje je uspio dovesti iz Bosne, nagovori Sašu da to rijetko drvo ili bar javor sličan njemu krenu tražiti u Rumuniji, u šumama Transilvanije, s obzirom na to da je u Bosni rat i da po njega tamo ne mogu otići.

U Rumuniji im se, različitim sticajima okolnosti, pridružuju Ilie i Maričica, također međusobno rodbinski povezani. Prolaze kroz muku tranzicijskog života: siromaštva, besposličarstva, a Maričica i porodičnog nasilja. Njihov heroj, mogući izbavitelj, postaje Boban, bosanski provincijalni gazda kojem je jedna jedina slučajnost, da zna prepoznati rijedak javor i prodati ga, u njihovim očima izbrisala bezbroj njegovih mana i učinila ga gospodarem njihovih sudbina. I u toj se činjenici, ustvari, u najvećoj mjeri otkriva dubina tragedije Saše, Iliea i Maričice. Iz svojih nekad idealistično zamišljanih života postali su Bobanovi saputinici i sapatnici, ali i žrtve njegove opsesije. I Boban je tragičan lik, njega takvim čini manijakalna opsjednutost potragom za javorom i strah da ga ne nađe, jer mu je to jedini način da preživi u Češkoj.

Ozbiljnost i tragičnost situacije u kojoj se likovi ovog romana nalaze, odnosno situacija u koje upadaju, ublažava humor. Smijeh koji će čitaoca pratiti kroz cijeli roman uvijek je pomalo gorak jer mu je podloga blato Transilvanije u kojem je vjerovatnije da će neko od likova ili više njih skončati nego iz njega izvući živu glavu i javor koji traže. Zato je ovaj roman i tragikomedija.

Ono što ovaj roman uzima od klasične avanture je potraga za blagom koja se postepeno pretvara (ili je to uvijek bila?) u potragu za samim sobom. Nekad je to blago u literaturi vječni život, nekad zeleni dijamant, nekad ljubav, ali nikad, baš nikad bosanski javor rebraš. To je ono što romanu daje još jedan snažan moment komičnosti, ali i tuge.

Jer šta je taj javor? On nije samo potencijalni izvor bogatstva, on je i identitarni moment. On je simbol potrage za izgubljenim domom i domovinom, on je čežnja. Kad zapjevaju:


Oj livado, rosna travo,
javore, javore,
ko po tebi čuva stado
zlato moje

Čuvala ga djevojčica,
javore, javore,
od sedamnes godinica,
zlato moje

Ovce čuva, pjesmu pjeva,
javore, javore,
moj dragane, što te nema,
zlato moje


dubina njihove samoće i izgubljenosti postane nam jasna, ona je bezdan kao i tama transilvanijske šume kojom tumaraju i pjevaju citiranu pjesmu.

Pritom, rat, Sarajevo, Bosna, Jugoslavija, pominju se tek uzgred, toliko da bi znali zašto su Saša i Boban tu gdje jesu, čime je izbjegnuta patetika, a dubina njihovog identitarnog stradanja može se čitati tek na nivou simbola.

Javor rebraš je u literaturi potpuno nevin simbol Bosne, nimalo eksploatisan i uz to oslobođen bilo kakvih ideoloških, svjetonazorskih i političkih implikacija, te ga to čini genijalnim motivskim odabirom.

Potraga za njim se desila i u autorovom stvarnom životu, javor nije puki literarni konstrukt, ali je prepoznat kao vrijedna književna priča i kao takav vrhunski izveden, pogotovo uzme li se u obzir činjenica da se radi o Sašinoj prvoj knjizi.

Četvrta violina je i tranzicijski roman, jer tu su Ilie i Maričica. Šta oni rade tu? Oni šire priču na propast cjelokupnog istočnog bloka kojem je Jugoslavija bila ono što je Jugoslaviji bio Zapad. Zemlja snova. Dakle, raspao im se u krvi i plamenu civilizacijski orijentir, a sama Rumunija urušava se u nezajažljivosti najgorih njenih ljudi i u neizvjesnosti i strahu od onoga što donosi budućnost oličena u treperavim i varljivim bojama novog, dalekog, prilično hladnog svijeta ka kojem smo i mi nakon rata počeli težiti i koji se čini sve daljim što težnja veća biva. Maričica je luda za Zapadom, a Ilie, iako mu je loše u tranzicijskoj Rumuniji, vrlo je skeptičan prema budućnosti ka kojoj je Rumunija odlučila ići.

Ovo je i feministički roman jer Maričica je žrtva nasilja koja od nasilnog muža bježi s rođakom Ilieom i dvojicom stranaca. Dvojicom ljudi koji su stranci i zbog tog jer ih ne poznaje ali i zbog tog jer su iz druge zemlje i pritom izbjeglice. Prema Maričici je počinjeno i sistemsko nasilje. Nju je oženio pripadnik rumunske tajne policije tako što joj je dao do znanja da će joj roditelji stradati ako se ne uda za njega. Njena sudbina razbija stereotip o bliskom kao zaštitničkom, u Maričicinom slučaju blisko je bilo neprijateljsko. Domovina se u slučaju svih četvoro protagonista pokazala kao pakao a značenje doma sa svojim pozitivnim konotacijama premješteno je u sferu slučajnosti – ako se desi, desi.

Da je Savić dobar pisac potvrđuje i pažljivo nijansiranje odnosa između pripovjedača i Maričice. Prikazan je postepeni rast njihove emocionalne povezanosti do jednog odnosa koji se može nazvati ljubavlju koja obostrano ne želi da se ostvari, ne želi da se pretvori u vezu, ali koja itekako, na samozatajan način, postoji. Njih dvoje čak jednu noć i spavaju zajedno, dijele mjesto, ali bez seksa. Kod slabijeg pisca seks bi se desio ne samo tu noć, nego sigurno i svaku drugu, u šumi, blatu, autu… I bio bi sigurno naturalistički opisan. Ništa kao bijeda i beznađe ne priziva seks u literaturi. Seks je ono što ulazi u horizont očekivanja čitalaca, ali što je Savić maestralno izbjegao i čitaocima dao jednu literarno uspjeliju i humaniju sliku ljubavi. Ljubav, makar i neostvarena, ovdje je izraz ljudskog dostojanstva i ostatak negdašnjeg normalnog života. Seks iz očaja, koji ne bi bio podstrek vezi koja ne može da se desi, bio bi znak poraza.

Kad je riječ o iznevjerenim očekivanjima čitalaca, važno je spomenuti još jedno. Radi se o očekivanjima brojnih bh. čitalaca koji su prije rata slušali Omladinski program Radio Sarajeva čiji je Saša Savić bio urednik i voditelj i gdje je stekao status urbane, sarajevske legende. U romanu nema priče o tome. Saša Savić je poslije rata postao na svjetskom nivou cijenjen marketinški stručnjak. Nema priče ni o tome. I dobro je što tih priča nema. U prvom slučaju roman bi služio da na policama za knjige popunjava emotivne rupe sada sredovječnih ljudi koji se s nostalgijom sjećaju predratnih vremena kao boljih i svoje mladosti koju su, između ostalih, obilježili Omladinski program i Saša Savić. U drugom slučaju, bila bi to još jedna priča o uspjehu naših ljudi vani kojoj više odgovara forma marketinškog članka na najčitanijim lokalnim portalima nego romana. Međutim, ipak je važno znati šta je Saša bio i šta je sada. Ogromna je razlika između ta dva čovjeka, a priča Četvrte violine, priča o potrazi za javorom, je ona od prelomnih u njegovom životu, od onih koje će prijeratnog, sarajevskog, radijskog Sašu prevesti u poslijeratnog, na polju marketinga svjetski priznatog profesionalca. Radi se o priči života koja sadrži nešto od magije usmene književnosti. Ona, kao i svaka životna priča, ima stalnu potrebu da bude pričana: U društvu, na kafi, na ljubavnim sastancima, prilikom upoznavanja, među kolegama na poslu, prilikom rodbinskih okupljanja… U formi romana, ukoričena u knjigu, ona ustvari traži put do što većeg broja slušalaca. I kad je čitamo, imamo osjećaj kao da slušamo usmenog pripovjedača.

Četvrta violina kao neopikarski roman, izuzetno rijedak u bh. književnosti, traži da se njime ozbiljno bavi i književna teorija i kritika. Traži to i zbog tema kojima se bavi kakve su izbjeglištvo i tranzicija, koje su česte, ali Saša ih svježinom svog pristupa čini atraktivnim; zatim zbog motiva javora rebraša, kao nikad korištenog i ideološki nekontaminiranog simbola Bosne; zbog stila pripovijedanja s puno humora i pustolovnih peripetija kao osnove na kojoj se radnja razvija ali i zbog mnogo čega drugog.

Ako bude te ozbiljnosti, ovaj roman mora ući u književne kanone našeg jezika.

S druge strane, ništa od navedenog čitaoca neće opterećivati. On može za jedno popodne, držeći se površinskog sloja priče, pročitati Četvrtu violinu uživajući u njoj kao u razbibrižnoj epizodi nekog urnebesnog sitkoma.


O Saši Saviću

Saša Savić je jedan od priznatijih stručnjaka u svijetu današnjeg marketinga i reklame. Karijeru je počeo u Pragu u američkoj kompaniji McCann-Ericson početkom devedesetih. Proteklih 25 godina živi i radi u New Yorku gdje vodi jednu od najvećih američkih reklamnih agentura, Mediacom. Tokom svoje karijere vodio je kampanje za neke od najvećih svjetskih brandova uključujući Coca-Colu, Microsoft, Mastercard, Uber i mnoge druge. Saša je višestruki dobitnik najvećih priznanja u svijetu reklame i jedini kojem je pripala čast da dva puta bude izabran za najuspješnijeg menadžera godine od strane prestižnog magazina Adweek. Agentura na čijem je čelu proteklih 10 godina je pod njegovim rukovodstvom četiri puta bila proglašena svjetskom agenturom godine. Generacije Bosanaca i Hercegovaca sjećaju ga se kao kultnog voditelja Omladinskog programa Radio Sarajeva. Četvrta violina je njegov prvi roman.