Skoro svaku večer kroz selo trči jedan dječak dok ga njegov otac prati u autu, za njim strpljivo vozeći, čak s dugim, čak s kratkim svjetlima. Mi odrasli smo se na njega navikli do te mjere da ga primjećujemo onoliko koliko primjećujemo automobile što prolaze poljskom cestom. Ali moja dva sina, jedan od šest i jedan od osam godina, svaki put se trznu; oni mu ne znaju ime pa se na njega osvrnu riječima: Eno dječaka koji trči. Neku večer mi pade na pamet da će taj bezimeni dječak ostaviti traga u njihovim glavama i da će ga se sjećati i za pedeset godina. Spominjat će ga kad se budu prisjećali djetinjstva kao što će spomenuti i druge slične događaje, one koji se svojom ustrajnošću i neobičnošću urezuju u njihove male glave. Dječaku je možda dvanaest ili trinaest godina i ni sam nije svjestan da već sada, šta god da bude od njegove trkačke karijere, prkošenjem seoskim običajima ispisuje stranice jedne male historije. U selu u kojem se trči samo kad te goni pas ili kad žuriš da ugasiš slučajno izazvan požar, trčanje kao dokolica je incident i seljanima se u memoriju urezuje na drugačiji, nesvakidašnji način. Takvi i slični događaji su kao stožine oko kojih se plaste sjećanja; iako sami po sebi često nebitni, bez njih bi se čitavi dijelovi naših života urušili.

Ponukan „dječakom koji trči“ ovih sam se dana prisjećao sličnih događaja iz vlastitog djetinjstva, onih koji u mojim sjećanjima stoje kao orijentiri i pomažu mi da proživljeni život držim na okupu. Prvo što mi je palo na pamet, jedna je neobična smrt za koju sam čuo u neko predvečerje pred rođakovom kućom. Naime, njihovog je vodoinstalatera bio ubio grom dok se vozio autom. Iako već upoznat sa smrću kao takvom, ova me je paralizovala jer nisam mogao pojmiti činjenicu da čovjek može umrijeti tek tako, ni kriv ni dužan, dok se vozi, spava ili jede. Ni ostalima njegova smrt nije lako pala, ali mom dječačkom umu je pala na posebno težak način i u njemu nešto za svagda slomila. Osim spoznaje da je moguće umrijeti u svakom trenutku, smrt vodoinstalatera od udara groma je po svemu neobična i samim tim rijetka. U mojoj svijesti su s tom viješću u predvečerje pred rođakovom kućom otvorena vrata koja više nikada niko nije zatvorio. Sumnjam da su moji roditelji mogli i naslutiti razmjere agonije kroz koju sam tada prolazio i poslije koje više nikada nisam bio isti. Stoga razmišljam o svojoj djeci, o tim meni beznačajnim stvarima koje njih određuju, temeljito se urezujući u njihove male mozgove.

Za sljedeći događaj ne znam kako sam tačno čuo, ali znam da me je iz nekog razloga jako potresao. Jedna je djevojčica slomila ruku dok je sjedila na čatrnji tako što je pala sa onog uzdignutog otvora koji zovu botnik. To se desilo u ljetno predvečerje na Barici, ledini uvučenoj između komada obradivog zemljišta na kojoj se redovno, sve do rata, igralo lopte. I dan-danas, kad tuda pođem, pomislim na to da je tu neka djevojčica pala i slomila ruku dok se zabavljala sa svojim prijateljicama. Ne znam ni kako se više zvala, ali znam da je stvarna i da je mom dječačkom umu u tom trenutku lom njene ruke bio strašna stvar koju nikada nije zaboravio. Iako sam i sam bio lomio ruku, njen mi je lom bio nekako bolniji, valjda zato što se desio na čatrnji, tom mjestu od kojeg su nas odvraćali strašeći nas kučibabom koja bi nas mogla, nadvirimo li se nad otvor, dohvatiti i odvući pod vodu. Kučibaba je bila mitsko stvorenje koje su kreirale majke seljanke jer nisu znale kako drugačije paziti svoju djecu dok spravljaju ručak ili rade u polju; bilo je to prije nego su u modu ušle žene koje ih čuvaju i razna pomagala koja danas prodaju po prodavnicima specijaliziranim za mlade mame i tate. Na vijest da je neka djevojčica slomila ruku dok se igrala na čatrnji, u mojoj glavi se sklopilo više različitih strahova koji su upali u moj mentalni sklop i tu ostali do danas.

Ili ova slika: zavalio je snijeg, ali ono taman, ni premal ni prevelik... Istovremeno prhak i rastresit da se od njega mogu praviti savršene grudve. Tek mi je sedam godina i majka me je pustila samog u selo, dakle slobodan sam otići kud me volja, ali ne i izvan kruga od 200 metara. I ja se zaputio prema Salkinoj kući, ushićen bjelinom da od uzbuđenja ne mogu normalno ni koračati ni disati. Gledam dolinu u kojoj su njive, tražeći one rijetke crvene krovove koje je snijeg potpuno izbrisao. Kad dođem do Salkine kuće, na samom ćošku avlijskog zida ugledam rođaka I. kako nožem kida od komada pršuta i jede. Na prvu mi se učini da je to što ima u ruci drvo i da ga iz nekog razloga đelja, ali se razuvjerim čim mu priđem. Na zidu pored, desetak je savršeno oblikovanih grudvi. I. je od mene značajno stariji pa ga se ne usuđujem pitati šta radi, koga čeka, te ima li mjesta za mene u njegovoj raboti. Kad malo oslušnem, čujem glas njegove sestre kako preklinje iz vanjskog klozeta smještenog par metara od avlijskog zida, tražeći da je on, njen brat, pusti da ide u kuću jer se smrzava. I tad mi sve biva jasno. I. je sestru grudvama potjerao i ona se sakrila iza klozetskih vrata odakle je sad ne pušta, ne dozvoljavajući joj da izađe i ode u toplinu kuće. Poslije, kad ona odluči napustiti klozet bez obzira što će biti pogođena grudvama, gledam ih kako se kao brat i sestra svađaju dok od njih jedno trči a drugo ga gađa. Pretrči put i nekako utrči u avliju kroz kapiju, nešto mu opsuje i nestane u ulaznim vratima kuće koja se otvore kao da su je čitavo vrijeme samo čekala. E sad, taj događaj mi se jeste urezao zbog snijega, ali više zbog još nečega što će se zbiti za samo godinu dana. Ta ista rodica će biti ustrijeljena 1993. godine od strane jednog od vojnika koji su nas taj dan odvodili u logor. I to na istom tom mjestu. Ja ću u tom trenutku biti na drugom kraju mahale, s rukom iznad kola na strujnom šporetu koje su me poslali provjeriti je li ugašeno. Dok ruku budem držao iznad ringle, rafal će ubiti rodicu i sve skupa sklopiti u ovaj konglomerat sjećanja koji smatram jednim od važnijih orijentira.

Iz tog uoči-ratnog dječačkog perioda još je događaja koji mi pomažu da se orijentišem u svojim sjećanjima. Npr. kad je u selo došao džip s likom tigra na rezervnoj gumi a koji je svom ocu kupio izvjesni Jozo za kojeg se pričalo da je bio u Legiji stranaca. Ili kad sam prvi put iz šaptanja odraslih razabrao riječi izgovorene o ženi koju sam poznavao i koja me je često milovala po glavi: Ona je ležala u zatvoru. Ili vijest koja se u našu kuću dovukla kao kakva zla komšinica, sigurna da je nećemo izbaciti koliko god je ne voljeli. Vijest o smrti dječaka H. koji je dugo umirao zbog zatajenja bubrega. Kad razmišljam o prošlosti, ovi događaji su kao svjetionici u magli. Vjerovatno su različiti razlozi njihovog pohranjivanja, ali sigurno da imaju veze i s vremenom u kojem su se dešavali. Osamdesetih i početkom devedesetih živjeli smo vrijeme oskudice u informacijama, hvatajući tek onih petnaestak minuta večernjeg programa na jednom od svega nekoliko kanala, kada bi prikazivali crtane filmove. Ostatak memorije smo, za razliku od današnje djece, popunjavali onim što se događalo u našem užem zavičaju i što se izdvajalo svojom neobičnošću.

Divno je koliko orijentiri znaju biti istovremeno i važni i banalni. I dobro je da je tako, jer inače bi se sva naša sjećanja nakupljala oko stožina-događaja koji su na nas djelovali traumatično. Moj dio djetinjstva koji je uslijedio devedesetih uglavnom je okupljen oko ružnih događaja koje u ovom tekstu neću dalje nabrajati.

To da dječak svaku večer trči kroz selo u kojemu niko ni ne šeta osim kad mora, u najmanju je ruku neobično. Dječak maratonac nije svjestan da se svojim upornim trčanjem uzdigao iznad čaršafa običnosti pod kojim životari naše mjesto. I da ga moja dva sina, svaku večer kad promakne ispred naše kuće, isprate riječima: Dječak koji trči! Milo mi je da će im on ostati orijentir i da će oko njega plastiti neka od sjećanje na mene i njihovu majku što ćemo svojim licima treperiti u maglama njihove prošlosti. Nadam se, kao dvije nasmiješene freske sa zidova katedrale jednog djetinjstva.

Almin Kaplan, Prometej.ba