Nastavak dnevnika „Zaperci“ koji na Prometeju objavljuje bosanskohercegovački pjesnik i prozaist Almin Kaplan.

1. Uvod u Pazin ili privikavanje na tišinu

2. Drugo kupanje ili zašto čovjek plače

3. Kasni ručak na selu

1.

Nakon stripa Jonas Fink od autora Vittoria Giardina, uzeo sam čitati njegov strip No pasaran. Čitam i nisam oduševljen. Likove koje susrećem kroz strip kao da sam vidio u prethodnom. Inače, u Jonasu Finku jedan od najzanimljivijih likova je majstor Slavek koji mladog Jonasa uzima pod zaštitu. Jonasov otac, ugledni psihijatar Arthur Fink, u zatvoru je jer su ga optužili za izdaju. Kao dijete narodnog neprijatelja Jonas teško preživljava - niko ga ne želi ni kao učenika, a poslije ni kao radnika. Radnja se dešava pedesetih i šezdesetih godina u Pragu. Majstor, debeljko s brkovima kakvi se više ne nose, s Jonasom vrijeme provodi u kafani. Mladić mu se ispovijeda - povjerava mu svoje ljubavne probleme, s njim priča o svemu onome što nosi mladalački život. Majstor na sve to lucidno odgovara. Podsjeća na majstora Kunšteka iz serije Putovanje u Vučjak Eduarda Galića, s kojim novinar Krešimir Horvat, obično stojećke i uz šank, komentariše političku situaciju u doba Velikog rata.

Giardinov majstor je u njegovom novom stripu debeljko kojeg glavni lik susreće dok traži prijatelja po borbenim linijama za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Drugačije se zove, nema iste brkove, ali ima isti sjaj u očima.

*

Zatvorim strip i odem do vrata. Otvorim ih i izađem na balkon. Već je ugrijalo i iz jame me zapljusne pjesma zrikavaca. Zipline uvelike radi i vodič, kad me ugleda, smije se i pozdravlja.

Mašem i ja.

Razmišljam kako bi dobro bilo imati nekog svog majstora kakvog je imao Jonas Fink. Ili već Krešimir Horvat. To su oni ljudi koji u sebi nose talent kao formu – i šta god da rade, ide im od ruke. Takvi bi pisali i solidne pjesme.

U to sam siguran.

*

“Boga ti, šta ti je?”, trzne me Anesin glas.

“Šta, šta mi je?”, okrenem se na nju.

“Šta si se uzvrtio”, kaže i nastavi gledati u laptop.

Ništa ne odgovorim, uzmem knjige i siđem u prizemlje. Sjednem za stol i čitam dnevnik Zdravka Malića. Na jednom mjestu Malić govori o iščekivanju premijere filma Sjećaš li se Dolly Bell Emira Kusturice. Na kraju kratkog zapisa Malić iznosi par dojmova o filmu nakon što ga je pogledao. I nije oduševljen.

Malić ne zna da će taj film biti kultni i njegovi komentari su krajnje ljudski. Dok ih čitam, kao da gledam u skriveni mehanizam ovog našeg vremena.

*

Malićevi zapisi su sažeti. Nakon nekoliko stranica pun sam informacija s kojima ne znam šta bih. Ovaj dnevnik, koji sam posudio u pazinskoj knjižnici trebalo bi imati pri ruci i čitati ga polako. Između drugih knjiga i pjesama.

*

Najednom me trzne galama sa izvana. Pomislim da se na ziplineu konačno desila nesreća od koje sam strijepio. Duboko udahnem i oslušnem.

Zamišljam tog nekog jadnika kako pada u provaliju i kako se u njegovim očima gasi svijet. Ali onda se ponovo začuje galama. Ovaj put s puno smijeha pa zaključujem da nikome nije puklo uže, već je neko zapeo na sredini žice odakle su ga, u trenucima maloprijašnje tišine, izvlačili.

Turisti su ponovo veseli i zipline se nastavlja.


2.

Skoro svaku noć kroz mirni Pazin neki divljak vozi auto. Najednom se začuje zvuk koji za par sekundi postane toliko prodoran da jedva izdržimo. Ne mogu to nikako da povežem s ljudima koje susrećem na ulici. Pitam se ko je taj što vozi, te gdje i s kim živi.

Prisjećam se auta koja parkirana viđam dok šetamo. Jedan stari BMW mi je najsumnjiviji. Jednom smo, prolazeći pored njega, čuli da unutra svira muzika. Sjećam se da sam se okolo osvrtao, ali nisam vidio nikoga ko bi muziku trebao ugasiti.

Potpuno neprirodna scena.

*

“Ovo je onaj bemve”, kažem Anesi kad zvuk iščezne.

Ona gleda seriju i ne čuje me. Odlažem knjigu, uzimam novu pivu i izlazim na balkon. U hotelu koji svijetli nad provalijom neko je slavlje. Muzika dolazi do nas, ali ne razaznajem riječi. Rekao bih da su to tradicionalne istarske pjesme - ili nešto tome slično.

“Opet neko slavi godišnjicu mature”, govorim Anesi koja ne diže glave sa laptopa. Pijem pivo i osluškujem rijeku Pazinčicu kako teče na samom dnu provalije. Tek sam je jednom uspio vidjeti: izgledala je kao odbačen končić.

Iznenada sijevne.

Pogledam nebo i vidim da su se počeli skupljati oblaci. Ubrzo, dok sjedim i pijem pivu osjetim povjetarac koji najavljuje kišu. Vjetrom uzbunjeno granje Pazinske jame počinje da proizvodi zvuk od kojeg mi postaje neugodno. Kad prvi put jako zagrmi, pokupim se i uđem u unutra.

“Kiša će”, kažem Anesi koja me i dalje ignoriše.

Zatvaram kapke ostavljajući za sobom nevrijeme.

*

Budi me jaka grmljavina. Pošto smo nad provalijom, munje odjekuju i sve zvuči puno strašnije. Feđa se probudio i pribio uz mene. Oko vrata mi je stavio ruku i grčevito se drži. Sa svakim udarom munje on se u mene utisne za pola centimetra.

Nakon što nevrijeme prođe, Feđa se opusti i utone u dublji san.

Ne mogu da spavam. Ustajem, palim lampu, pijem vode i čitam. Kad shvatim da mi je koncentracija loša i da se ustvari maltretiram, odložim knjigu. Ugasim lampu, uzmem mobitel i uđem na Instagram.

Izgubim se u video sadržajima.

Ubrzo ugasim i mobitel, okrenem se na stranu i zatvorim oči. Ali i dalje se mučim - ne mogu da zaspim.

***

Dok se prevrćem po krevetu, pomislim kako bih mogao pustiti neki dobro znan film – čisto da me uspava. Prvi mi na pamet padne Otac na službenom putu, ali se sjetim koliko je sati pa odustanem. Pošto ga dugo nisam gledao prisjećam se pojedinih scena. Razmišljam kako je i tom filmu nekada bila premijera – i kako su ga, za razliku od nas, ondašnji ljudi drugačije i opuštenije gledali i komentarisali.

I taj su film, pomislim, kritikovali.

Sjetim se scene kada Zijo (Mustafa Nadarević) u onoj svojoj kancelariji-spavaoni pred sestrom Senom (Mirjana Karanović) kafom prespe fildžan. Ona je došla od brata iskati pomoć, bar neku vijest o mužu, koji je kao i Arthur Fink proglašen za narodnog neprijatelja i negdje pritvoren. Tad redatelj prikaže lokvicu kafe pod koju je pametno prostro list novine i učinio je uvjerljivijom. Sjetim se Zije i kad iz džepa vadi stvarčice koje uvijek ima uza se. Jedna od njih je plava kutija sode bikarbone – s bijelim čepom.

I ona je priča za sebe.

***

Iz sna koji mi se na oči navukao kao mrena, bude me novi udari groma. Nad Pazinskom jamom smo i sve odjekuje. Nakon nekoliko snažnih udara, ponovo pada. U zvuk kiše misli položim kao u stiroporne kuglice. I konačno zaspem.

Almin Kaplan

Prometej.ba