S dolaskom kapitalizma naš se svijet promijenio do te mjere da ono predratno vrijeme, kad ga se prepričava današnjoj djeci, djeluje kao da je tek plod mašte nas koji tvrdimo da smo ga živjeli. Puno je razloga zašto je teško današnjem djetetu prepričati dogodovštinu iz djetinjstva od prije trideset i više godina, ali je možda najvažniji taj da se promijenio jezik i da se mi s današnjom djecom ustvari ne razumijemo. Naša nostalgija često ostane nepotrošena kad je poželimo uz neku čašicu podijeliti s mladima. Koliko god da su ljubazni prema nama, njihova lica ne mogu sakriti ravnodušnost spram toga što nama znači i o čemu strastveno pripovijedamo. Njima je sve to daleko i strano.

Jedna od stvari koje odlaze u zaborav a o kojoj sam nekoliko puta uzalud pokušao pričati mlađima, jesu male prodavnice, ili ti ga trgovine koje u imaginaciji ljudi moje generacije predstavljaju nezaobilazno mjesto. Usudio bih se reći da ga nema ko ne pamti inventar bar neke od prodavnica u koje je odlazio kad bi ga odrasli slali i tamo za pultom s nestrpljenjem čekao onaj kusur za koji se moglo kupiti lizalo, žvaka ili čak nešto i više od toga, ovisno je li onaj koji te šalje svoju penziju/platu tek primio ili je s nestrpljenjem tek iščekuje. Takvih je prodavnica u mom životu bilo više i svaku od njih bih mogao do u detalj opisati. Zbog ograničenosti forme, spomenut ću ih tek nekolike, tačnije jednu predratnu i dvije poslijeratne. U ratu prodavnica nije bilo, tada se kupovalo od onih švercera koji su svoju robu čuvali u kućama ili bi je sa sobom nosali i rasprodavali po ulicama.

U prvu svoju prodavnicu sam otišao s dedom. Bila je zadružna i nalazila se uz magistralni put između Stoca i Čapljine, u zaselku Rivine, odmah do Stankove gostione. Iako je Salko Pirić bio tek trgovac koji je u njoj radio, svi smo prodavnicu zvali po njemu pa bi se kući u jutro znalo čuti kako je kafa koju piju kupljena u Pirića, na što bi se onda komentarisala njena kakvoća, poredeći je sa kafom kupljenom u nekoj drugoj zadružnoj prodavnici koju su zvali imenom nekog drugog trgovca. Kako već rekoh, Pirićeva je prodavnica bila tik uz magistralni put od kojeg ju je dijelio jedan nezgrapan i grub trotoar. Bila je to građevina iz dva dijela, jednim pokrivenim ciglom u kojem je bio magacin, i drugim, novijim dijelom u kojem je bio pult i rafovi. Pult je bio plavkaste boje i bio je jedan od najdužih što sam ih u životu vidio. S jedne strane pulta je stajala rashladna vitrina sa suhomesnatim proizvodima, a odmah do nje, na početku samog pulta, velika plava vaga sa giviktima različitih veličina. Pored vage je ležao bunt fišeka i digitron, hemijska olovka i rokovnik. Na najgornjem fišeku bi obično bila neka računica, troznamenkasti brojevi jedan ispod drugog podvučeni linijom. Ispod linije konačni rezultat, količina dinara koje je kupac morao platiti ili već ono što mu je trgovac morao vratiti. Rafovi su u mom sjećanju blijedi, bez imalo šarenila, popunjeni jednoobrazno upakovanim proizvodima. Ne usuđujem se nabrajati čega je tad sve bilo, ali znam da je svega bilo manje nego danas, pa je time manje bilo i smeća po ulicama. Mnoge namirnice koje bi dedo kupovao, Pirić je iz neke veće ambalaže presipao u manju i onda vagao. Papirni fišek je bio obavezna vrećica u koju su trgovci presipali većinu namirnica koje su nudili. Zvuk givikta dok ga trgovac spušta na vagu, jedan je od najupečatljivijih zvukova prijeratnog djetinjstva. Tom zvuku bi prethodilo raspitivanje o namirnici, kakva je i odakle je, zatim promišljanje cijene, je li previsoka i da li da se kupi kilo ili pola, pa konačna odluka kupca oprezno izgovorena preko pulta prema trgovcu. Onda smjerni pokreti trgovca dok namirnicu presipa u fišek, zatim vaganje, pa konačno taj zvuk koji je značio da je posao sklopljen i da je dedo odlučio platiti namirnicu toliko koliko košta i da više nema povratka.

U Stocu je bio neki trgovac Ahmet koji bi mortadelu rezao u rukavicama, vjerujući da mu je i dodirivanje svinjetine zabranjeno. Njemu bi stolački šereti namjerno naručivali manje količine mortadele samo da bi se naslađivali dok ga gledaju kako navlači rukavice i sječe je brzim i nespretnim pokretima kako bi je što prije ostavio iz svojih ruku. Kad bi im izvagao, oni bi ga upozoravali da su tražili drugu količinu a ne onu koju bi im on već bio pakovao. Ahmet bi tad kupca pogledao i rekao: Hajde, mali, u pićku materinu, ta nije pirinać…

Ne znam kad sam i kako kod Pirića prvi put sam kupovao, ali se dobro sjećam jednog nemilog događaja. Bilo je neko pakleno ljeto, skoro podne kada je mene i starijeg rođaka u prodavnicu poslao neko iz sela. Nećkali smo se jer je bilo prevruće, ali je taj neko upozoravao da će ostati kusura čitava crvenka i da si za to možemo kupiti sladoled u kornetu. Namamljeni slatkišem otišli smo u prodavnicu, kupili što je trebalo kupiti, te umjesto crvenke koju nam je Pirić htio vratiti iz frižidera uzeli sladoled. Pošto su nas bila dvojica, nismo se mogli dogovoriti kako sladoled podijeliti. Najrealnije je bilo da jedan poliže krunu, a drugi da pojede kornet i ono sladoleda što mu unutra ostane. No, rođak je imao drugi plan koji mi je obećao izložiti kad dođemo u našu mahalu. Pošto je bio stariji, sam je nosio kesu s kupljenim namirnicama i u njoj naš sladoled. Nakon što smo došli i namirnice predali onome kome smo ih kupili, rođak se sa sladoledom zatvorio u poljski klozet. Čekao sam ga ispred dok je unutra nešto radio, maštajući o hladnom slatkišu koji mi je trebao utoliti žeđ. Nakon sedam-osam minuta rođak je izašao s praznom ambalažom sladoleda koju je bacio meni pred noge. Prošao je mimo i otišao svojoj kući, ništa mi ne rekavši, cinično se tek osmjehujući. Ne znam gdje sam nakon toga otišao, ali znam da sam bio neizmjerno tužan, te da tu tugu i danas mogu osjetiti koliko god da sam se udaljio od dječaka koji sam tada bio.

U ratu, kako već rekoh, nije bilo prodavnica. Prvu poslijeratnu trgovinu u Blagaju gdje sam bio u izbjeglištvu, otvorio je čovjek kojeg nikada nisam vidio ali čije sam ime često izgovarao. Zvao se Gene i brzo je u tim prvim poslijeratnim godinama ušao u naš svakodnevni jezik, jer, kako već rekoh, niko nikada nije prodavnicu zvao prodavnicom nego uvijek imenom njenog vlasnika ili već trgovca koji je u njoj radio. Dobro se sjećam sijela na kojem su odrasli pričali o miru koji je nastupio s potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, i rođaka Keme čije nam je mišljenje o političkoj situaciji svima bilo važno. Sjedilo se do nekih doba i ja sam zaspao na podu, uz stranicu ugaone garniture. Ujutro, kad sam se probudio, tamo gdje je Kemo sjedio našao sam metalnu novčanicu u vrijednosti od dvije njemačke marke. Čitav sam je dan držao u ruci kako bih je navečer, kad Kemo dođe, vratio njenom vlasniku. Kovanica sa orlom postajala mi je većom što sam o njoj više razmišljao, s tim da je u mašti ni jednom nisam potrošio, njena mi je vrijednost bila važnija zbog vlasnika koji će se obradovati kad mu je vratim. Kad je nekad kasno uvečer Kemo došao, ja sam mu odmah s vrata ispružio njegov kovanicu. On se nasmijao i rekao da je zadržim i da sebi za nju nešto kupim. Tu noć sam proveo budan, čekajući samo da svane pa da otrčim do prodavnice. Dok sam ležao u mraku sobe u glavi sam prebirao rafove Genetove prodavnice koju sam do tog trenutka bio vidio tek nekoliko puta.

Ujutro sam pred prodavnicu došao kad i prodavačica koja je tu radila. Sačekao sam da uđe kroz teška metalna vrata, da obuče kecelju i da zauzme mjesto za pultom. Kad sam ušao, brzo sam bacio pogled po rafovima i ugledao čokoladu Samo ti koja se bjelinom svog omota otimala polutami slabo osvjetljene radnjice. Da ne bih pred lijepom ženom ispao nespretan, samouvjereno sam upitao koliko košta čokolada, u pravcu nje pokazujući rukom. Kad mi je rekla da komad košta marku, zatražio sam dvije, jednu za mene, a drugu za brata. Ona mi ih je dodala, a ja sam u njenu ruku, na njen crvenkasti dlan, spustio Keminu kovanicu. Ali, na izlasku, u rafu s moje lijeve strane, ugledao sam svijeće. Bile su u polici sa kremama za cipele i četkama. Primakao sam se i vidio da jedna košta jednu marku, baš kao i čokolada, pa sam se instinktivno okrenuo prema prodavačici i zamolio je da, ako je moguće, čokolade zamijenim za svijeće. Iako zbunjena, odobrila mi je, pa sam kući u koju je tih dana nakon nekoliko ratnih godina konačno bila došla struja, donio dvije duge bijele svijeće. Dok sam ih davao majci, rekao sam da ih negdje ostavi, da nam se nađe ako struje opet nestane. Ako, dakle, ponovo počne rat.

Nakon Geneta, ubrzo su i drugi počeli otvarati prodavnice po Blagaju pa smo uskoro u naš jezik primili i Ramiza, blagajskog mesara koji je uz mesaru imao i svoju prodavnicu u kojoj smo kupili naš prvi poslijeratni fen za 27 DM, zatim Hakicu čija je prodavnica bila na uglu jedne ulice i pred kojom je uvijek bilo puno djece, te onu na Harmanu, kod Šemse, u koju sam išao rjeđe jer je bila slabije opremljena. Iz tog poslijeratnog perioda posebno pamtim odrasle koji ispred prodavnica sjede s pivama i pričaju. A pored njih, u nekom badnju u koji je uronjen šlauf, u vodi plivaju velike lubenice. Voda se iz badnja lagano prelijeva i po prpoški okolo pravi korita za minijaturne rijeke. Kad je otac nakon rata počeo dobivati penzije, redovno bi me u prodavnicu slao po lubenicu i nama djeci kolu. Nikad lakši nisam bio ko kad bih ulicom koračao s deset kilograma u jednoj, i s dva litra u drugoj ruci. Iako već desetak godina ne pijem nikakve sokove, često me povuče želja da kupim koka-kolu od dva litra, da si naspem čašu i zagledan u nju odlutam u to doba svog dječaštva.

Nakon povratka poslije rata, Pirićeva prodavnica više nije radila. U tom je prostoru u međuvremenu bio kafić čija tabla i danas stoji tamo i na kojoj piše OK Koral. Vremena su se promijenila i trgovci više nisu uživali autoritet kakav su imali do rata. S obzirom da se tržišna ekonomija zasnivala na konkurenciji, trgovci su sa svojim mušterijama morali biti pažljiviji (ljubazniji) kako bi ih zadržali, a što je podrazumijevalo bitnije promjene u njihovom karakteru. Najvažnija moja povratnička prodavnica bila je u tek izgrađenom objektu preko puta Pirićeve, dakle s druge strane magistrale koja povezuje Čapljinu i Stolac. Držala ju je Ilinka, mlada samohrana majka koja je u prodavnici čuvala i svog malog sina. Ta je prodavnica bila krajnje neuredna i ni sama prodavačica nije uspijevala naći neke namirnice, čak nekad nije znala ni ima li ih, pa bi dugo prebirati prije nego bi se izvinula i rekla da će traženi artikl nabaviti. Prostor u kojem je bila njena prodavnica sastojao se iz dva dijela. Iz onog glavnog, sa pultom i rafovima, te jedne male prostorije u koju se ulazilo kroz uski prolaz. Tamo su bili cd-ovi i kasete koje je Ilinka sama snimala i pržila. Tu smo mogli kupiti sve, od nekih lokalnih narodnjaka do hrvatskih i američkih repera. Kod nje sam kupio neke albume od El Bahattee-a i Tram 11, Zabranjenog pušenja i Pipsa… Osim muzike, Ilinka je dilala i filmove, kako one igrane, tako i porniće koje se pred njom nismo ustručavali kupovati. Na njenom licu se vidjelo da nas ne osuđuje zbog pornografije: u kesu s hljebom bi cd stavljala najobičnijim pokretima, kao da je Argeta. Njena prodavnica se u selu zadržala dugo, ali je zajedno sa njenom vlasnicom nestala bez ikakve najave. Zahvaljujući Ilinki, život dječaka u pubertetu je bio lakši; dugi ljetni dani i još duže zimske noći bili su mu šareniji.

Malih prodavnica skoro da više i nema. Ponekad, obično pod nekom zgradom u Mostaru vidim neku takvu, i to sa izlozima pretrpanim povrćem i sa istaknutom tablom “domaće”, tim jedinim adutom protiv nemilosrdnih hipermarketa koji jedu naše uspomene. U jednu malu prodavnicu, na putu Mostar-Stolac, svraćam i kupujem vreće za smeće Komunalnog preduzeća Stolac. Vlasnik je ujedno i trgovac, uredan čovjek u šezdesetim, jedan od onih za koje misliš da su svoj život pospremili upravo, sve stavili na svoje mjesto, obrijali se, izmili i obukli novu odjeću. Inventar u toj prodavnici je na neki način prijeratni. Okrzan masivni pult i na njemu ona starinska vaga kojom vjerovatno vaga povrće što ga sam proizvodi. Iza njega poluprazni rafovi, u kojima od slatkiša možeš vidjeti tek po neku bombonijeru, i to onu što se stavlja u kese kad se kod nekoga ide. Znate one bombonijere što ih nikad ne otvaramo, nego ih s kafom i šećerom prenosimo jedni drugima.

Ne znam kako je bilo diljem Jugoslavije, ali u mom su selu sve kuće pravljene osamdesetih imale u prizemlju nešto što se zvalo poslovnim prostorom. Bez obzira gdje je kuća, je li negdje uz put ili je duboko u selu, vlasnici su obavezno pravili poslovne prostore u kojima su planirali nekada otvoriti svoju malu prodavnicu i tako se iz poljoprivrednika prometnuti u gazdu. Većina tih prostora je vremenom prenamijenjena u garaže ili ljetne kuhinje. Ni u čemu se naša naivnost nije bolje ogledala kao u tim sanjarenjima da se gazduje, odnosno u tim kućama koje svojim visokim prizemljima zjape prazno dok na spratu u prozorima žmirkaju sijalice što vise na štrkljavim kablovima koji vire iz grubo obrađenih plafona naših dnevnih boravaka.

U romanu Vladimira Pištala pod naslovom Tesla, portret među maskama, ima jedna sjajna anegdota za koju mi se čini da ju je ovdje zgodno prepričati. Naime, na brodu iz Evrope za Ameriku Tesla sretne dvojicu zemljaka iz Like i upita ih kuda su krenuli. Jedan od njih, ko s nokta, kaže mu kako odlazi da se više nikad ne vrati. Ovaj drugi, nakon što kolegu odsluša dok jadikuje o ljudima u njihovom selu, kaže da on odlazi u Ameriku samo kako bi se jednog dana vratio s parama. I, šta ćeš onda?, pita ga Tesla. Onda ću da otvorim kafanu i pred njom, čitajući novine, po vazdan ću da sjedim. I ljudi će da nailaze i pozdravljaju me: Dobar dan, gazda Stevo… A ja ću nekom da odgovorim, a nekom ne.

Jedan se moj rođak nakon rata bio vratio iz Amerike prodavši tamo i kuću i auto. Zbunjen njegovom odlukom, pitao sam ga od čega planira živjeti. Pa planiram otvoriti sebi prodavnicu, rekao je. Skoro sam se nasmijao tim njegovim planovima, ali sam mu na licu vidio da je on u tome ozbiljan i da u glavi još uvijek ima onaj koncept koji je već odavno napušten. Naravno, nisam mu ništa rekao, samo sam klimnuo i prebacio temu. Taj moj rođak je sam shvatio da je prošlo vrijeme malih prodavnica i ponovo se vratio u Ameriku gdje i danas živi sa svojom suprugom i kćerkom. I on, kao i ja, ima svoje uspomene. No, u uspomenama se ne može živjeti, na njima se može jedino grijati.

Almin Kaplan, Prometej.ba