Vukovi iz šume vječnosti, drugi je tom romana u nastajanju norveškog pisca Karla Ovea Knausgaarda, koji je je izašao kod zagrebačke izdavačke kuće OceanMore. Knausgaard je jedan od onih pisaca koje pratim u stopu, s nestrpljenjem iščekujući svaku njihovu knjigu, pa sam tako Vukove iz šume vječnosti naručio čim je do mene doprla vijest da su izašli i dobio ih u rekordnom roku preko Knjižare Ivo Andrić iz Mostara. Možda i u BiH budu jednom objavljivali Knausgaarda, još samo da mu se posreći i dobije Nobelovu nagradu, a do tada ga čitajmo kod beogradskih i zagrebačkih izdavača, s tim da preferiram zagrebačke koji su sve brži i sve bolji u svojim prijevodima.

Na početku Vukova, ima jedna mala i jeziva scena, napisana na nekih dvije i po stranice velikog formata. Predvečerje je i dječak se vrzma oko mjesta gdje se inače nalazi s vršnjacima. S mosta preko kojeg prelazi, u moru ugleda farove koji kao da svijetle ispod vode, ali toliko slabo da nije siguran jesu li to svijetla ili mu se samo čini. Kad dođe kući, dvoumi se da li da strogom ocu kaže da je možda nešto vidio u vodi, da bi na kraju odustao iz straha kako će otac reagovati ispostavi li se da to nisu nikakvi farovi i da mu se samo učinilo. Tu završava kratko poglavlje naslova Helge.

Na sljedećoj stranici počinje priča o mladom Syvertu koji se vraća sa služenja vojnog roka, godine su osamdesete, neposredno pred katastrofu u Černobilu. Mladić je, saznajemo ubrzo, ostao bez oca, a kući ima majku i mlađeg brata. Ekonomska situacija u zemlji nije najpovoljnija pa se majka muči radeći nekoliko poslova kako bi prehranila porodicu. Odnos između sinova i majke je pravi sjevernjački, po poimanju nas s Mediterana, hladan, a ustvari normalan i pristojan. Majka svog sina pusti nekoliko dana da se odmori pa mu počinje napominjati kako bi i on trebao nešto raditi, jer ona je preumorna, a i leđa je bole. Mlađi brat je pomalo autističan i nadprosječno inteligentan, za razliku od Syverta koji je sasvim običan, kako u svojim svakodnevnim postupcima tako i u poimanju života uopće. Iz svoje običnosti umalo da iskorači kada ga lokalni pastor nagovara da pročita Zločin i kaznu od Dostojevskog. Syvert knjigu započne čitati, ali čitatelju Vukova iz šume vječnosti ostane uskraćeno da zna je li je i pročitao.

Otvaranje priče traje dugo, nekoliko stotina stranica, s tim da je svaki pokret Knausgaardovih likova napet i drži pažnju. U jednom trenutku prestanete iščekivati da se bilo šta desi, samo gutate rečenice koje su uvjerljive i do krajnje granice sugestivne. Mladić se nalazi sa svojim starim društvom, ponovo počinje trenirati nogomet, opija se, upoznaje djevojku Lisu… Povremeno čuva brata, dok majka radi čisteći kuće imućnih Norvežana, ali se okolo raspituje i za posao što mu baš i ne ide za rukom. Bolovi u majčinim leđima vremenom postaju sve češći, što kod Syverta budi sumnju pa počinje da je uhodi i tako ispod njenog kreveta pronalazi toaletni papir uprskan krvlju…

Imajući viška vremena, kad majke nema, Syvert prebire po očevim stvarima u kojima nalazi pisma na ruskom. On nije imao pojma da je otac poznavao taj jezik. Nakon što pisma prevede, saznaje da je otac imao ljubavnicu i da se planirao razvesti od njegove majke, i to malo prije nego je poginuo. Ona se zvala Asja i bila je trudna.

U međuvremenu, Syvert nalazi posao u pogrebnom društvu, majki dijagnosticiraju rak i ona odlazi u Oslo na operativni zahvat. Lisa kojoj se dugo dodvorava, u jednom trenutku, nekad na četiristo i nekoj stranici, odluči doći kod njega i s njim i bratom provesti večer. I tu završava priča koja se ustvari nije do kraja ni otvorila, ali kojom si kao čitatelj ispunjen do grla, toliko si povjerovao u glavnog lika da se u jednom trenutku osjećaš kao da si ti on. Syvert i Lisa noć provedu u njegovoj sobi, ali između njih ne bude ničega. Ujutro, kad se probudi, Lise nema u postelji. Zatekne je kako pije čaj u dvorištu i puši.

U to po nju dolazi rodica i Lisa odlazi…

U drugom dijelu romana, vrijeme je kada imamo pametne telefone, nekih trideset godina poslije prve priče. Tu je glavni lik jedna inteligentna žena, imena Alevtina, Ruskinja, sklona filozofiji i nauci. Na desetine stranica Knausgaard ispisuje njena promišljanja o nekim fundamentalnim pitanjima čovjekovog postojanja. Čitatelj vrlo brzo počinje stvar da povezuje, shvatajući da je ta djevojka ustvari kćerka od onog oca koji je poginuo i za sobom ostavio pisma. Međutim, ni u jednom se trenutku čitatelj ne poistovjećuje s njom, jer on je već onaj obični mladić iz osamdesetih koji se vratio iz vojske na početku knjige. Čitatelju pisac ne dozvoljava da postane ovaj drugi, jer je ovog prvog puno više stranica, puno je, dakle, uvjerljiviji.

U završnici romana susreću se inteligentna sestra i obični brat. Susreće se neko kome čitatelj zavidi i neko s kim se čitatelj poistovjetio. I, na zaprepaštenje čitatelja, sestra se razočara u svog brata, tačnije u to koliko je banalan i običan. To za čitatelja bude hladan tuš jer se ona ustvari razočarala u nas koji smo se sa glavnim likom poistovjetili toliko da se izgubila granica između nas kao čitatelja i Syvetra kao glavnog lika ovog čudesnog romana. Kao da smo doživjeli katarzu, Syverta najednom osjećamo uljezom u naše sopstvo, pokušavajući ga odbaciti, iz njega se izvući kao zmija iz košuljice. Pitanje je koliko smo objektivni kad prosuđujemo o bratu i sestri, a koliko pod dojmom sugestivnog Knausgaardovog pripovijedanja koji bi nas moga uvjeriti u što god poželi, poistovjetiti nas s kim se nikada sami ne bismo poistovjetili.

Ostaje da nagađamo je li Syvert pročitao Zločin i kaznu koju je započeo prije trideset godina. Nakon što ju je dobio od pastora crkve iz koje se bio odlučio iščlaniti, ubrzo se razboljela majka a on otkrio tajni život svog oca u pismima. U to vrijeme je našao i sebi posao u jednom pogrebnom društvu, i to posao koji je po svemu sudeći trebao biti privremen. O Syvertu znamo da se u međuvremenu oženio Lisom i da je i sam postao vlasnik nekog pogrebnog društva, te da je zaradio mnogo novca na dionicama kompanije koja se bavi naftom, a koje je kupio novcem naslijeđenim od oca.

Diskretno se kroz priču da do znanja da je otac stradao u saobraćajnoj nesreći, pa ne možemo ne pomisliti da su oni farovi ispod vode s početka romana bili baš farovi njegovog automobila. U tih nekoliko trenutaka dok se dječak dvoumi da li da svom strogom ocu kaže da je vidio kako nešto svijetli iz vode, rađa se ova velika priča, priča koju Knausgaard ispisuje toliko sugestivno da je stvarnija od života.

Almin Kaplan, Prometej.ba