Jürgen Manemann je direktor istraživačkog instituta za filozofiju u Hannoveru. Težište njegovog istraživanja su pored ekološke filozofije, nove demokratske i političke teorije, odnosi između religije, politike i gospodarske antropologije.

U svojoj knjizi Der Dschihad und der Nihilismus des Westens. Warum ziehen junge Europäer in den Krieg? (Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2016/ prvi put izašla u izdanju Transcript-Verlag, Bielefeld 2015) bavi se pitanjem zašto mlade Europljanke i Europljani postaju džihadistički teroristi? Opće je mišljenje u današnjem zapadnom društvu da mladi, koji postaju džihadistički teroristi, uglavnom potječu iz siromašnih, religioznih, marginaliziranih i besperspektivnih obitelji i sredina. Ipak to ne odgovara istini. Autor razbija ovaj stereotip i pokazuje nam kako mladi postaju džihadistički teroristi zbog besmisla i beznadnosti zapadnog društva, što kod osjetljivih mladića i djevojaka može dovesti do pervertiranog i ciničnog traganja za smislom – tj. u aktivni nihilizam – koji drugima niječe pravo na bivanje, te drugoga želi uništiti i po cijenu vlastite smrti. Tako se terorizam predstavlja kao terapija protiv socioloških patologija kao što su: osjećaj praznine, besmisla, beznadnosti, rezignacije, ogorčenosti i cinizma. Ponuđeni lijek za ove patologije je aktivni nihilizam koji proizvodi nesposobnost za empatiju, mržnju i slijepo nasilje. Jedini put zapadnog društva autor vidi u proizvodnji protusnaga, putem konzekventne politike priznavanja drugih i osjetljivosti na patnju jačajući time kulturu humanizma.

U svom radu na poseban način povezuje filozofska, društveno teoretska, psihološka i politološka razmišljanja o uzroku terorizma na Zapadu. U daljnjem tekstu pokušat ćemo u kratkim crtama iznijeti autorovo izlaganje uzročno-posljedičnog razvoja terorizma u srcu sekularne Europe.

Na početku svoga izlaganja autor konstatira kako nešto ide u krivo u zapadnom društvu. Njegova teza je da se oduševljenje za džihadom ne događa na marginama društva, nego u njegovom središtu. Kao primjer navodi bivšeg njemačkog repera Davida Cusperta (1975) poznatijeg kao Deso Dogg. Unatoč njegovoj kriminalnoj prošlosti uspio je izgraditi relativno uspješnu muzičku karijeru. Već kao mladić obratio se na islam, dok od 2010. postao blizak salafističkoj sceni. Od tada počinje njegova radikalizacija koja će kulminirati odlaskom u Egipat 2012. odakle je vrbovao mlade Nijemce da idu u rat. Dvije godine kasnije zakletvu je položio Abu Bakr al-Bagdadiju, tadašnjem vođi ISIL-a.

Autor se pita kako netko tko se 2006. u svojim pjesmama zalagao za dobro, već 2012. odlazi u džihad, te poziva na atentate po Njemačkoj. U pozadini stoji nesređena obiteljska situacija: njegovog su oca deportirali iz Njemačke nazad u Ganu. Kao posljedica toga nastaju pjesme zbog odvojenosti od oca i izgubljenog prava nad skrbništvom. Pred toga, autor prepoznaje još nešto u njegovom ponašanju – narcizam, i to patološki narcizam koji je posljedica manjka samopouzdanja, nesposobnosti za ljubav koja vodi ka samosažaljenju. Reper, dakle, nema čvrstog oslonca u životu, on traga za smislom, na način da se podvrgava autoritetu.

Drugi primjer je devetnaestogodišnji austrijski mladić Faris H. Navedeni mladić je odrastao u normalnom obiteljskom okruženju i išao je u uglednu školu. Pod utjecajem „Pop-džihada“, kako kaže autor, u razdoblju puberteta biva fasciniran džihadom kao „brutalnom protukulturom“.

Slično se dogodilo i sa Yassin Choukaom koji je otišao u džihad. Chouka je rođen u Bonnu, poznat je kao miran, drag i ljubazan mladić. Za vrijeme maturalnog putovanja u Poljsku posjetili su i Auschwitz. Prema riječima prisutnih, tamo se ponašao primjereno i ispravno. Nitko se nije mogao nadati da će nedugo nakon toga pozivati na mržnju prema Židovima.

Iz ovih i mnoštva drugih primjera jasno je da se ne radi o „terorističkom turizmu“, nego o odlasku u džihad, koji za te ljude predstavlja životnu zadaću. Ono što je začuđujuće jeste brzina preobražaja, kao da je riječ o „konverziji na ubrzanom snimku“. Ovi primjeri nam pokazuju da nije riječ o virusu koji ulazi u zapadno društvo i napada ljude izvana.


1.

Nakon ovog uvodnog razumijevanja teme, Jürgen Manemann nastavlja govoriti o četiri interpretacijska obrasca džihadističkog nasilja. Riječ je o: dijabolizaciji, religizacija, socijalizaciji i etizaciji.


Dijabolizacija

Njemački džihadist Christian Emde ili Abu Qaradah u jednom je televizijskom intervjuu u Mosulu predvidio pobjede Islamske Države (IS): „Mi pobjeđujemo kroz strah u srcima naših neprijatelja“. Strah se postizao stravičnim zločinima, a među najokrutnije egzekutore ubrajani su džihadisti iz Europe. Zlodjela IS-a nesumnjivo predstavljaju civilizacijski krah. No, može li se džihadizam nazvati personificiranim zlom? Dijabolizacija džihadizma nas vodi u tautološko kretanje, u vrtlog zla iz kojeg se ne možemo izvući. Kada kažemo da džihadsti rade nedjela jer su zli, onda se prestajemo pitati zašto je toliko običnih ljudi postalo zlim. Dijabolizacija također nosi u sebi još jednu karakteristiku - nedostatak samokritike. Povlači se granica između dobrih i loših, prijatelja i neprijatelja. Postavlja se dualistički način razmišljanja. Ovim se priječi postavljanje pitanja: nije li i džihadističko nasilje proizvod one civilizacije koju ugrožava. Odvajanjem džihadizma od naše civilizacije događa se njegovo izmještanje u predmodernu, premda je on, kao takav, nastao tek u modernoj, kao jedna od patologija moderne. Najzad dijabolizacija vodi do eksternalizacije zla. Loši su uvijek drugi.


Religizacija – džihadizam je islamizam

Islamizam označava težnju za promjenom društva, kulture, države i politike prema vrijednostima i normama koje se predstavljaju kao islamske. Religizacijom se želi staviti znak jednakosti između džihadizma i islama, odnosno između nasilja i religije. Postoje mnoge mogućnosti da se pojačano nasilje poveže sa islamom. Pitanje je pak koliku važnost ove mogućnosti igraju kod džihadista. Ispostavilo se da veliki broj zapadnih džihadista ne posjeduje dovoljno znanja o islamu na koji se pozivaju. Uzmimo na primjer čestu tvrdnju da je odlazak u džihad jedan od temeljnih dužnosti muslimana. Već je ova tvrdnja u velikoj napetosti sa tradicionalnim učenjem koje kaže da postoji pet stupova islama: ispovijest vjere (šehadet), molitva, milostinja, post i odlazak na hadž. Pored ovog nepoznavanja temelja islama, zanimljiv je i profil europskih džihadista. Iz Francuske: 43,3 % ih je staro između 18 i 21 godinu, 63,3% ih je odraslo u ateističkim obiteljima, dvije trećine iz srednjeg sloja, čak 20% je obraćenika. Slično je i sa njemačkim džihadistima. Većina ih je u intenzivniji doticaj s islamom došla preko salafizma. No, on nije za njih toliko predstavljao religiju koliko pokret protivljenja. Uslijed krize kulture, koja je postala nesposobna biti povezujući faktor, mladi traže utočište u fundamentalističkim grupama. Dakle, religija nije uzrok nasilju, nego instrument što potvrđuju mnogobrojni konvertiti koji nisu imali nikakve veze s religijom, a otišli su u džihad. Važno je zbog istraživanja uzroka nasilja ne bacati cijelu krivicu samo na religiju. Ipak ovo ne znači da islam ne igra nikakvu ulogu za džihadiste.


Socijalizacija

Mnoštvo članaka, medijskih napisa i televizijskih izvještaja govori o džihadistima koji potječu iz osiromašenih, neobrazovanih i kriminaliziranih miljea. Ovo ne odgovara potpunoj istini. Mnogi mladi ljudi koji su otišli u džihad prekinuli su školovanje, no to ne smije dovesti do zaključka da su automatski i glupi. Još je važniji podatak da je jedna četvrtina džihadista jako dobro obrazovana. Socijalizacija vodi opasnosti da se problem nasilja iz središta izmjesti na rubove društva, što se ne smije dogoditi.


Etizacija

Pitanje je vode li se džihadisti nekom posebnom etikom? Ako da, onda to znači da oni djeluju tako jer misle da je to ispravno. Postoji vrijednosna ljestvica kojom se ravnaju, iako je protivna ljestvici ljudskih prava. No kada se radi etizacija džihadističkog nasilja radi boljeg razumijevanja njihovih motiva, treba paziti da ne dođe do miješanja i nemogućnosti razlikovanja između ideologije i etike.

Ova četiri interpretacijska obrasca zajedno mogu pridonijeti boljem razumijevanju nasilja. No, ako se uzmu izolirano uglavnom vode do zablude i sprječavanju samokritičnosti.


2.

Cilj džihadizma je strah. Najplastičniji izraz tog cilja vidjeli smo u ranije spomenutoj izjavi njemačkog džihadista Christiana Emdea: „Mi pobjeđujemo kroz strah u srcima naših neprijatelja“. Strah je također glavni cilj svakog terorizma, ustvari teror znači strah. Stoga, ako želimo razumjeti džihadizam moramo ga razumijevati kao terorizam.

U tom kontekstu autor se referira na istraživanja stručnjaka za terorizam Brucea Hoffmanna, koji pravi razliku između terorista, različitih kriminalaca i zločinaca. Terorizam je prema Hoffmannu uvijek političan, nasilan ili prijeti nasiljem. Cilj nasilja i prijetnji je psihičko djelovanje koje nadilazi žrtve. Organizacije ili pojedinci koji izvršavaju terorističke čine su uvijek inspirirani ili motivirani nekom ideologijom ili uzorom. Ovome Jürgen Manemann, dodaje još jedan nezaobilazni moment terorizma – terorizam je uvijek napad naoružanih protiv nenaoružanih. Terorizam se rađa iz tobožnje brige za druge, borbe za prava obespravljenih, sa željom za politički legitimitet.

Iz toga slijedi da terorizam udara na psihu ljudi, uništava im povjerenje u zajednički život, tj. unosi permanentni strah u život pojedinca i društva. Ima nešto što autor primjećuje kao specifično za religijski motiviran terorizam, osobito monoteističkih religija. Budući da si one pripisuju posjedovanje cijele istine, terorizmi koji su motivirani ovim religijama često zahtijevaju masovna uništenja drugih i drugačijih. U tom smislu je zanimljiv podatak kojeg iznosi autor. Naime, samo 6% terorizama otpada na religijski motivirane terorizme dok je čak 30% žrtava terorizama upravo rezultat religijski motiviranih terorizama (podatci se odnose na razdoblje 1996.-2004.).


3.

Postoje međutim i razlike između džihadizma i terorizma. Naime, u krajnjoj redikalizaciji vjere dolazi do izražaja jedna inhibicija džihadizma. Nije mu cilj samo ubijati nedužne, taj cilj nadilazi sakralizaciju mržnje. Mržnja postaje smisao života, želja za životom podređena je mržnji. Ovdje nam se očituje aktivni nihilizam. To je emfatičko nijekanje prava drugome na život. Smrt drugih je životna svrha. Džihadizam, dakle, počiva na neutralizaciji empatičke sposobnosti. Prema tome je džihadizam jedna nova vrsta terorizma bez tabua, bez propisa, pravila i vjere.

Aktivni nihilizam iznosi na vidjelo pukotine kulturalnih temelja postmodernih društava. Uloga kultura je svijet učiniti nastanjivim. Kulture su dijalektične, stoga postoji mogućnost da se pretvore u barbarstvo. To znači da prisvajanje svijeta od strane čovjeka ne znači automatski i humanizaciju svijeta. Ova dijalektika se naročito pokazuje pogledamo li latinski korijen pojma kulture. Glagol colere (lat.), kako primjećuje Terry Eagleton, znači od gajenja i njegovanja preko nastanjivanja do obožavanja i štićenja. Dalje primjećuje kako je značenje nastanjivanja (lat. colonus) danas se održalo kroz riječ kolonijalizam. Kultura dakle u sebi sadrži mogućnost njegovanja ali i afinitete za okupacijom i invazijom. Pojam kulture i danas opstoji između ova dva pola. Stoga je danas jako važna kritika kulture upravo iz razloga njenog očuvanja. Kultura treba raditi na reduciranju nasilja.

Ako se ljudi isključe iz kulture, sprječavajući da se otkrivaju, dolazi do socijalnih patologija. Mržnja je jedna od socijalnih patologija, ona je pervertirano samorazumijevanje. Mržnja djeluje iracionalno, bez poznavanja činjenica, bez razumijevanja, proizvoljna je, nema respekta ni pred kim. No, tko želi otkriti uzrok mržnje mora prvo razumjeti onoga tko mrzi.

Ipak, prije toga autor Jürgen Manemann govori o miljeu mržnje. Napominje kako aktivni nihilizam nije izum džihadizma, nego njegov korijen seže do katastrofa 20. stoljeća. Naime, nakon Auschwitza živimo u dobu postkulture. U tom razdoblju događali su se zločini koji su do tada bili nezamislivi i tako su podizali prag nezamislivosti brutalnosti sve do toga da danas skoro ništa nije nezamislivo. Prije džihadizma, aktivni nihilizam je bio nacizam. Nacizam je označavao kategoričko Ne prema drugima makar po cijenu vlastitog ništavila. Aktivni nihilizam nacizma i kolonijalizma (koji je nastavio živjeti i poslije II. svj. rata) utjecali su na razvoj džihadizma.

Pored nihilizma dvadesetog stoljeća veliki utjecaj na razvoj džihadizma ima i nihilizam sadašnjeg zapadnog društva. Nije dakle samo riječ o vjerski nastrojenom kulturnom ratu, iako i ovo igra određenu ulogu.

Ovakvo stanje proizvodi bezuvjetno, prazno i slijepo nasilje. Kako bi se bolje razumjelo ovo nasilje autor pravi razliku između triju vrsta nasilja pozivajući se na književnog znanstvenika Jana Philippa Reemtsma: locirajuće nasilje (želi prostorno maknuti tijelo drugoga jer predstavlja smetnju); raptivno nasilje (zaposjesti tijelo drugoga kako bi se djelovalo na njemu, npr. seksualno); autoteličko nasilje (ono koje cilja na uništenje integriteta tijela). Za razumijevanje nasilja koje proizvodi terorizam važno nam je autoteličko nasilje. Ovakvo nasilje je samo sebi svrha, te počiniocu podaje iskustvo najveće moći. Moderno društvo ima poteškoća sa odnosom prema toj vrsti nasilja, stoga dolazi do gubitka povjerenja među ljudima jer se više ne zna kada će netko počiniti takvo nasilje. Povećava se broj nasilnih djela koji su počinjeni iz puste agresije, iz dosade, bez promišljanja o nekoj ideologiji. Pusto nasilje je izraz besmisla. U nasilju se pokušava pronaći onaj smisao koji nedostaje društvu. Ono je potpuno Da ništavilu. Počinioci takvih djela su potpuno svjesni svojih čina, štoviše oni ponosno priznaju svoju krivicu. To je evidentno i u postupanju IS-a, za svaki napad žele preuzeti odgovornost. Time žele reći da je svaki čovjek ispunjen mržnjom učinkovit atentator imao on super sofisticirano oružje ili samo nož.

U džihadizmu se dakle ne radi o ratu kultura nego o kulturi rata. Nasilje se habitualizira, postaje dijelom identiteta. Tako, što je više netko nasilan to više postaje sam sebi važan. Riječ je negativnom suverenitetu, ubijajući drugoga džihadist se oslobađa smrti, transcendira je, postaje junak, besmrtan. Džihadizam zahtijeva prevrednovavanje vrednota. Nasilje i smrt više nisu samo sredstvo do cilja, oni postaju svrha sami sebi. Tako da se dogodilo da nije ideologija motivacija ubijanja i razaranja nego želja za smrću. Motivacija dolazi prije ideologije. Samodestrukcija je imanentna aktivnom nihilizmu.

Džihadizam ima jednu zanimljivu vezu s europskim fašizmom preko Muslimanskg bratstva, osobito preko teoretičara Sayyida Qutuba (rođ. 1906. u Egiptu, ubijen zbog veleizdaje 1966.). Iako se ovaj teoretičar u IS-ovoj retorici rijetko spominje, itekako je prisutan njegov duh, posebno njegov pogled na Zapad kao nešto dekadentno te uvrštavanje džihada uz bok pet stupova islama, te osobito njegovo naučavanje o velikom i malom džihadu. On postavlja novu teoriju prema kojoj veliki džihad postaje dijelom malog, tj. dok se pojedini musliman bori protiv drugih, protiv nevjernika, on se time bori protiv vlastitih slabosti. A mali džihad je u tradiciji islama uvijek imao prednost pred velikim. Tako se svaki džihadist treba učiti suzbijati empatiju, neutralizirati je. Qutubovom osudom zapadnih, odnosno svih nemuslimanskih društava, znači da su svi pripadnici tih društava legitimni objekti borbe. Tu se ogleda prva sličnost sa fašističkim nasiljem. Naime, niječe se svaka individualnost u zapadnim društvima, jer cijelo je društvo krivo i kao takvo lakše postaje objektom mržnje.

Daljnje sličnosti fašizma i džihadizma su: maksimalizacija i ontologizacija nejednakosti; važnost vođe (paralela kalifa-Führer); trajna mobilizacija; zatvorena slika svijeta; isključivanje osobnosti i drugih vrsta lojalnosti osim vrhovnom vođi ili pokretu; dozvola, čak poticanje agresije nasuprot suzbijanju agresije u civiliziranim društvima; intimni odnos prema nasilju do te mjere da nasilje postaje objekt ljubavi (džihadisti vele: volimo smrt a fašisti: živjela smrt); raskidaju s beskonačnim tako što sve postaje moguće. I fašizam i džihadizam vođeni su idejom jedne zdrave i istinske naravi, s tim da fašizam to pronalazi u antagonizmu biološki definiranih rasa dok džihadizam u borbi između „vjerskih klasa“ (S. Qutb).

Fašizam i džihadizam se na sličan način brinu za kulturu, kako smo vidjeli. Poseban način brige za kulturu džihadizam ne izražava kroz brigu za zdravlje, ili prava potrošača, nego način na koji za svoju borbu pridobiva djevojke i žene. Naime, prema njemu Zapad ima krivi stav prema ženama, on ih želi vratiti u kuće. Tako barem prema „Džihadističkom manifestu za žene“, čije su autorice francuske i njemačke džihadistice povezane sa Al-Khansaa brigadom. Prema manifestu IS ženama daje priliku da se ostvare u punom smislu riječi. Zanimljivo je i to da se u manifestu ne poziva na ubijanje, premda je poznato da ženski borci IS-a, koje djeluju unutar brigade Al-Khansaa, aktivno sudjeluju u mučenjima te čak imaju svoje bordele sa seksualnim robljem.

Prema ovoj brizi za kulturu jasno je da je džihadizam proizvod globalizacije i njezine neusklađenosti, premda ga dvije stvari razlikuju od ostalih globalizacijskih fenomena: deteritorijalizacija i dekulturacija. Deteritorijalizacija je vidljiva i u samom nazivlju. Na početku Al Baghdadi je govorio o IS-u, kasnije o ISIL-u, dok se u zadnje vrijeme govori samo o IS-u čime su prestala sva geografska ograničenja. Dekulturacija religije znači radikalniju i totalitarniju religiju. Uklanjanjem kulture, tj. svega što je drugačije, nestaje korektiv religije. Džihadizam je, zaključuje autor, fantazmagorija i samim time nikakve činjenice za njega ne igraju ulogu. To se jako dobro očituje u motu da je svaka pobjeda božji dokaz, a svaki poraz samo ispit.

Džihadizam je kratko rečeno „uprava barbarstva“. U temelju njegovog djelovanja u biti ne stoji vjera nego računica, oni su kalkulanti. Unatoč svakovrsnim prekoračenjima koja su uveli u društvo (npr. još brutalnije mjere kažnjavanja nego što postoje u Saudijskoj Arabiji) lokalnim ljudima činili su se kao manje zlo. To je logika preuzeta od Abu Bakr Najia, jednog od glavnih teoretičara al-Qaide. Bolje barbarstvo nego život pod nevjernicima. Jer ovo barbarstvo nije trajno, ono je međustadij do uspostavljanja idealnog društva. A budućnost se ne može uspostaviti nježnim putem nego nasiljem, tako Abu Bakr Naji. Riječ je o kulturi smrti koju on zagovara. Ipak postoji razlika u načinu izvedbe kod al-Qaide i IS-a. Al-Qaida ide na kartu obraćenja, dok IS na podvrgavanje.


4.

Stoga IS za proširenje Kalifata koristi moderne tehnologije i društvene mreže i to jako dobrim poznavanjem psihe modernog čovjeka. Naime internetom ne kruže užasno brutalne snimke egzekucija IS-a kao što su kružile za vrijeme al-Qaide. IS jako dobro pazi da video uradci prikažu svu brutalnost uz što manje krvi – da budu gledljivi jer tako će biti djelotvorniji. Može se dakle govoriti o cyber džihadizmu.

Moderna tehnologija rezultirala je pomanjkanjem iskustva. Internetom i medijima dobijemo doživljaj a fali nam iskustvo. Iz te inflacije doživljaja stvara se neka vrsta zaštitnog mehanizma tako da sve manje utisaka ulaze u iskustvo. Ovo pak vodi k tome da bez iskustva empatije dolazi do gubitka smisla i vrijednosti. Sve to ima veze sa zapadnom medijskom kulturom. Koliko džihadizam ima veze sa zapadnom medijskom kulturom pokazuje iskustvo Nicolasa Henina koji je deset mjeseci bio talac IS-a. Kaže kako džihadisti imaju jako malo veze sa lokalnim arapskim stanovništvom i kulturom. Oni govore našim jezikom, gledaju iste filmove i serije kao i mi. Džihadisti su, kako on kaže, „proizvodi naše kulture, našeg svijeta“.

Zbog svih tih stvari bilo je moguće da se dogodi ono što se dogodilo u rujnu 2008. koelnskom policajcu koji je dobio dojavu za hitan slučaj. Kada je došao na mjesto događaja napala su ga trojica dječaka koji su mu htjeli prerezati vrat. Srećom, zbog svoje spretnosti uspio se obraniti. Kasnije u ispitivanju došlo se do zaključka da tu trojicu dječaka nitko nije vrbovao, da iza njih nije stajala nikakva zajednica ili organizacija – samo internet. Naravno ovim se primjerom ne želi skinuti odgovornost određenih zajednica koje potiču na nasilje, nego se želi svratiti pozornost na pogrešan smjer u kojem ide zapadno društvo. Društvo u kojem se lako dogodi da se izgubi osjećaj za razlikovanje dobrog i pogrešnog.


5.

Iz svega dosadašnjeg može se zaključiti da je džihadizam jako dopadljiv, zapadna društva sama proizvode sklonosti prema džihadizmu. U nastavku ćemo navesti pet sklonosti prema džihadizmu koje nabraja autor.

Poremećaj identiteta. Ne proizvodi džihadiste samo društvena nejednakost nego obiteljska situacija, iskustvo zatvora, deprivacija, frustracija i drugo. Vidjeli smo da među džihadistima ima i onih koji su bili kao dobro integrirani. Što ih je izbilo iz takta? Duboke osobne krize. No, to ne znači da su džihadisti psihički poremećeni jer bi ih to obligiralo od odgovornosti.

Osjećaj praznine. Nestabilni identiteti, osjećaj pustoši kao glavni problem postmodernog društva, patologije mačo muškosti koje zahtijevaju potiskivanje osjećaja patnje, boli i žalosti. Iz ovoga proizlazi da je džihadizam samo simptom bolesti koju navodno želi izliječiti, tj. nihilizma.

Osjećaj melankoličnog procesa. Nedostatak mogućnosti smisla, društvo bez utopija i vizija.

Hotel-civilizacija. Civilizacija koja ne odgaja za zrelost već za infantilnost.

Tijelo od fragmenata. Društvena i tjelesna fragmentacija, gubljenje tla pod nogama.

Džihadizam upravo kod mladih ljudi igra na kartu ovih sklonosti. Ne da im pomogne da izgrade sami sebe te da se oslobode sputanosti, nego koristi njihove slabosti i pojačava njihovu ovisnost.


6.

Postoje i protusnage koje svako društvo treba proizvoditi i njegovati kako bi se uspješno borilo protiv opasnosti džihadizma i nihilizma. Riječ je o samoučinkovitosti i otpornosti, samopouzdanju i samopoštovanju te o humanom životu.

Samoučinkovitost i otpornost ili rezistentnost označavaju sposobnost stvaranja alternativa u naizgled bezizlaznim situacijama. Za takvo što važni su povezanost, pripadnost, povjerenje, vjera u viši smisao života. Ova otpornost ili rezistentnost ne znači pak neranjivost, nego znači ne očajavati.

Samopouzdanje i samopoštovanje označava, kazano Frommovim jezikom, potrebu više biti a ne imati. Kako bi se steklo samopouzdanje i samopoštovanje treba imati iskustvo priznanja, imati iskustvo smisla, a smisleno je nešto samo ako je smisleno svima. Smisao je dakle uvijek socijalan – u odnosu prema drugima i njihovoj drukčijosti.

Humani život je najjača protusnaga nihilizmu. To je uspješan život, ali ne uvijek i sretan život. Humani život također zahtijeva stalnu svijest o vlastitoj smrtnosti, izdržati tragiku života. A strah od ovakvog života, od vlastite slabosti i ranjivosti proizvodi nasilje. Društvo koje ljudskost smatra slabošću proizvodi mržnju, a džihadizam je strah pred bivanjem čovjekom.


7.

Odgovor na džihadizam, koji nudi Jürgen Manemann, je suosjećajna politika, politika osjetljiva na patnju. Ovo proizlazi iz činjenice da je čovjek kao političko biće prvenstveno tjelesno biće. Stoga društvo treba proizvesti sposobnost stavljanja u poziciju drugoga, prije svega žrtve. Za takvu politiku je važna permanentna transformacija pravednosti. Pokretački motor za ovakvu transformaciju je odgovornost prema drugome. Politika suosjećajna zahtijeva individualnu pravičnost, tj. gledati na konkretnog čovjeka i njegovo nepovredivo dostojanstvo.

Autor se na kraju pita kako takva politika može odgovoriti na pitanje radikalnog zla? Prema njemu politika prestaje ondje gdje počinje radikalno zlo, tj. ondje gdje se ljudi prestaju tretirati ljudima. Takvo se nasilje može rješit jedino militarnim nasiljem. Ovo vrijedi samo ako politiku shvaćamo u njenom izvornom i emfatičkom smislu. Takvo značenje politike, kao politike mira, koristili su Aristotel i Toma Akvinski. U novom dobu politika postaje nešto drugo. Ona postaje instrument vladanja. Autor smatra da je krajnje vrijeme da se vratimo izvornom značenju politike kao politike mira. Kako bi to uspjeli u vremenima neprijateljstava, naglašava važnost imperativa ljubavi prema neprijateljima. Ovaj imperativ znači u neprijatelju prepoznati uvijek drugoga, dakle čovjeka sa svojim dostojanstvom koje je nepovredivo. U tom smislu monoteizam može doprinijeti razvoju politike mira, nasuprot dualističkoj politici prijatelja-neprijatelja.

Darko Pejanović, Prometej.ba