Thomas More (1478-1535) jedan je od najvećih engleskih humanista, a Utopija je njegovo najpoznatije djelo. U njemu, potaknut događanjima na britanskom otočju s kraja 15. i početka 16. stoljeća, daje svoju viziju idealnog društva, utopije, kao zajednice zadovoljnih i jednakih ljudi. Naime, kako kmetstvo u Engleskoj nestaje krajem 14. stoljeća, seljaci postaju slobodni da obrađuju zemlju koja im je pripala. Međutim, ubrzo, kao posljedica razvoja manufakturne prerade vune, cijene vune naglo rastu te plemstvo, koje je namirisalo potencijalnu mogućnost još većeg bogaćenja, protjeruje seljake s njihovog zemljišta šireći pašnjake za ispašu vlastitih ovaca. Tako seljaci, zbog gramzivosti plemstva, eksproprijacijom zemljišta ostaju bez ikakvih prihoda i mogućnosti zarade i bivaju prisiljeni na prosjačenje i krađu kao mehanizme za održavanje života. Država, štiteći interese manjine, progoni seljake tako da ih, između ostalih zlostavljanja, za vladavine Henrika VIII biva ubijano 120 mjesečno. Thomas More, kao humanista i protivnik izrabljivačkog sustava, protivi se takvim postupcima kralja i plemstva te biva mučen dvojbom kako se postojeće stanje može promijeniti: dizanjem revolucije, nasilnim rušenjem starog i uspostavom novog sustava ili postupnim uključivanjem u postojeći sustav i mijenjanjem tog lošeg sustava iznutra. Ipak se odlučuje za drugu varijantu smatrajući da je za promjenu društvenog i političkog sustava nabolje neophodno da pojedinci za sebe, a posljedično i narod kao cjelina dožive duševnu i moralnu katarzu. Na poziv kralja prihvaća ulogu kancelara vodeći brigu, kao vrhovni sudac, o sudskom sustavu. Na toj funkciji nije dugo izdržao. 1534. godine nastaje nepremostivi jaz između njega i Henrika VIII kada ga More nije podržao u namjeri da bude proglašen vrhovnim svjetovnim i duhovnim vladarom i da mu za nasljednika prizna dijete iz njegovog drugog braka (s Anneom Boleyn). Zbog toga More godinu kasnije biva pogubljen. Katolička crkva proglasila ga je svetim 1935. godine.


Te bogate predstavlja zapravo plemstvo koje se dugo bogatilo eksploatacijom kmetova i svoje bogaćenje nastavilo otimajući zemlju od seljaka i pljačkanjem njihovog, kao i bogatstva koje su posjedovali okolni narodi. More ismijava svu bijedu njihovog bogatstva, otkrivajući pohlepu, gramzivost i licemjerje koje se krije iza raskoši koju uopće ne smatra vrijednom jer nema nikakve praktične uloge za život čovjeka.


Utopija se može gledati i kao Moreova vizija pravednijeg društvenog uređenja (nalik je Platonovom viđenju društvenog i političkog uređenja) koja predstavlja zapravo socijalističku viziju društva izgrađenog na kršćanskom nauku i kao kritika tadašnjeg stanja u engleskoj kraljevini. Glavni uzrok društvenih problema po njemu je u privatnom vlasništvu i on u tadašnjem društvu vidi „samo neku zavjeru bogatih, koji se, tobože za račun i u ime državnih interesa, bore jedino za svoje lične interese“. Te bogate predstavlja zapravo plemstvo koje se dugo bogatilo eksploatacijom kmetova i svoje bogaćenje nastavilo otimajući zemlju od seljaka i pljačkanjem njihovog, kao i bogatstva koje su posjedovali okolni narodi. More ismijava svu bijedu njihovog bogatstva, otkrivajući pohlepu, gramzivost i licemjerje koje se krije iza raskoši koju uopće ne smatra vrijednom jer nema nikakve praktične uloge za život čovjeka. Tako, primjerice zlato i drago kamenje nose samo robovi ili se njime, kao nečim bezvrijednim igraju sasvim mala djeca. Robovi su prekršitelji zakona koji za kaznu obavljaju društveno koristan rad. Kao znak ropstva nose zlatne naušnice, a i okovi su im zlatni. Jednom prilikom u Utopiju dolazi delegacija predvođena sa tri plemića, raskošno obučena, sva zlatom i dragim kamenjem okićena, a u masi koja ih je dočekala i koja se smijala toj njihovoj ništavnosti, jedno dijete dobacuje majci: „Gle, mama, onog matorog ugursuza što još nosi bisere i kamenčiće kao da je sasvim mali!“

Čini se da ni 500 godina nakon rađanja Moreove Utopije stanje u društvu nije značajno promijenjeno. U svijetu bijesne ratovi vođeni u ime pljačke tuđih prirodnih resursa i zadovoljenja interesa malog broja ljudi. Stotine tisuća nastradalih nitko i ne spominje. Kapitalistički bog dosegnuo je vrhunac svoje moći. Ispraznost ličnosti skrivena je iza skupocjenih auta, Armani kožnih jakni, uvijek najnovijih iPhone mobitela i drugih bezvrijednosti karakterističnih za ovo mentalno stanje proizvedeno kapitalizmom i marketingom. Dovoljno je vidjeti gužve u redovima za kupnju novih iPhonea i neobuzdano veselje i sreću kada se dođe na red! U nastavku je ulomak iz Moreove Utopije (Plato, Beograd, 2012, str. 102-104)

(…) „U ovu vrstu lažnih uživanja Utopljani ubrajaju taštinu onih o kojima sam već govorio, koji uobražavaju da toliko više vrede ukoliko su bolje obučeni. I tako oni u jednoj stvari padaju u dvostruku zabludu. Varaju se, naime, u tome kad misle da imaju bolje odelo kao i u tome kad misle da su oni nešto bolje. Jer po čemu je odelo od finije tkanine s gledišta njegove upotrebe bolje od onoga od grublje tkanine? Pa ipak, oni visoko izdižu glavu kao da se od drugih razlikuju svojim prirodnim odlikama, a ne svojom glupošću. Veruju čak da im je otuda uveliko porasla i cena, pa stoga zahtevaju, i to kao s nekim pravom, da im se zbog finije odeće prostije obučeni. I stoga se oni ljute kad im se pri prolazu ne obraća dovoljno pažnje. Uostalom, zar nije znak istog bezumlja kad se toliko polaže na prazno i beskorisno odavanje počasti? Jer kakvo se istinsko i pravo zadovoljstvo može naći u tome što vam neko pri susretu skine kapu ili povije kolena? Da li će time izlečiti tvoju kostobolju? Ili olakšati bolove u tvojoj glavi? U ovakvoj istoj lažnoj obmani sreće žive i oni koji se ponose i samodopadno uživaju u tome što su slučajno potekli od roditelja1 čiji su još davnašnji preci smatrani bogatim posednicima imanja. Upravo takvi ljudi sačinjavaju današnje plemstvo. Potomci takvih kolenovića uobražavaju da ni za dlaku nisu manje plemeniti, čak ni onda ako im njihovi preci nisu ostavili nikakvo bogatstvo kao ni onda ako su oni svoje nasleđe sasvim proćerdali. Utopljani, dalje, ovamo ubrajaju i one koji se, kako rekoh, hvataju na bisere i drago kamenje i koji zamišljaju da su postali neka vrsta bogova onog trenutka kad su stekli neki izvrstan primerak2, naročito ako je od one vrste koja se u njihovoj sredini najviše ceni. Jer iste vrste dragog kamenja i bisera nisu na istoj ceni kod svih ljudi i u svim vremenima. Pri kupovanju dragog kamenja traže samo zlatom neoptočene i čiste primerke, pa ipak kupuju tek onda kad prodavac pruži garanciju i kad se zakune da je reč o pravom dragom kamenu ili biseru. Toliko se boje da im neki lažni primerak ne prevari oči! Kad želiš da gledaš drago kamenje, zašto ti posmatranje lažnog kamenja donosi manje zadovoljstva kad tvoje oko nije u stanju da ga razlikuje od pravog? I jedan i drugi primerak za tebe stvarno vrede, bogami, isto toliko koliko i za slepca! A što da se kaže o onima koji nagomilavaju nepotrebno blago tako da uopšte ne uživaju u korišćenju, već se jedino naslađuju u njegovom posmatranju? Da li ovakvi ljudi istinski uživaju ili se, naprotiv, obmanjuju lažnim zadovoljstvom? Ili šta da se kaže o onima koji boluju od toga da zlato, kojim se neće nikad koristiti, a možda čak ni videti više, zakopavaju i tako ga, brinući se da ga ne izgube, u stvari gube? Jer šta si drugo uradio ako ne izgubio blago čim si ga sakrio u zemlju i tako ga neiskorišćeno ne samo za sebe već možda i za sve ostale ljude? Možda će se reći da ti uživaš u onoj sigurnosti koju osećaš kad si blago zakopao. Da, ali ako ti ga neko ukrade pa ti, i ne znajući za tu krađu, umreš, recimo, deset godina posle tog slučaja, onda što je tebi zapravo koristilo u toku punih tih deset godina koje si proveo od dana krađe: da li to što je blago bilo ukradeno ili što je bilo sigurno sklonjeno? Bilo jedno bilo drugo, tebi je bila ista korist.“

1Misao da lična vrednost jednog čoveka ne stoji u uzročnoj vezi sa poreklom izrazio je već stoički pesnik Arat (315-239.g. pre. n. e.), koji svoje astronomsko delo Fenomeni počinje tvrđenjem da su svi ljudi bez razlike jednog te istog porekla. Sličnu misao izražava i rimski pesnik Juvenal (oko 65-128. n. e.) u svojoj 8. satiri.

2Aluzija na Henrija VIII i njegov dvor ( Henrik VIII, 1491-1547, kralj Engleske i prvi kralj Irske, m. op.).

Pripremio: Mato Šarčević