Snijeg je prestao padati. Po napadanom snijegu uhvatila se srebrena korica, poput šećernog nadjeva za tortu. Tišina je i mrak je, u naselju pored aerodroma. Aerodrom je osvijetljen, ali sve je ostalo tišina i mrak. Samo se srebrena korica cakli u mraku. Svijet je sleđen u jednom tihom, savršenom trenutku, tridesetog decembra.

Negdje, međutim, u daljini, podno brda iznad naselja, vide se četiri svjetla. Iz daljine, izgledali su kao pričin. Ali bila su tu. Išla su prokrčenom brdskom stazom. Neko svjetlo kao da bi se pokliznulo, uronilo, pa se vratilo. Da, tridesetog decembra, uz brdo iznad naselja, penjala su se četiri svjetla. Dva fenjera i dvije svijeće.

- Vjetar će mi ugasiti svijeću, onda ću pasti, i pojest će me vukovi.

- Nermina, neće ti se ugasiti svijeća, nema nikakvog vjetra, zakloni je rukom. Uostalom, vidi kolika je.

- Ispast će mi, jedva je nosim!

- Nejra, prekini.

Nejra, treća djevojčica u redu svjetala, stiskala je objema rukama u vunenim rukavicama tešku, žutu svijeću. Iza nje je ćutke išla druga djevojčica, mršava, sva u kosi, s istom žutom svijećom. Dva mlada muškarca s fenjerima išli su na čelu kolone.

- E, vala, Rasime, gdje smo mi pošli i po koga smo pošli, i gdje ona živi, pa Allahu dragi, ne bi je naš'o da si je svijećom tražio...

- Pa, i tražimo je svijećom – uzviknula je Nejra

- Šutite, svi! Rekla je, ako ne dođem do petka, da će se udati! Udat će se, i nikad je više neću vidjeti! Tako je rekla, i idite malo brže.

- Ko će je, bolan, ovdje naći?!

- I ti, Safete, šuti.

Nejra ni sama ne zna koliko su dugo hodali. Šećerni je preliv postao hrskava kora. Kad su napokon stigli, dočekalo ih je desetak od drveta sklepanih kuća u potpunom mraku, a iz jedne, u kojoj je na prozoru stajao fenjer, istrčala je djevojka duge, tamne kose, u gumenim čizmama, bijeloj spavaćici i crnom džemperu, i utrčala Rasimu u zagrljaj. Nejra i njena mlađa sestrica su se pogledale. Dugo će za njih to biti slika potpune ljubavi, sve prelivene šećernim prelivom. Bit će to slika koja će ostati u glavi i Nejrinoj i Rasimovoj najmlađoj sestrici i kad ona za dvije godine umre od komplikacija upale pluća. Safet, Rasimov najbolji drug, zapamtio je taj prizor kao simbol potpune katastrofe, i tad je spustio fenjer da mu se ne vidi lice.

Nura, nevjesta, uselilla se u Rasimovu kuću, koju su roditelji izgradili kad im se oženi sin, i Rasim je hodao kao slika čistog blaženstva. Nejra je svraćala rijetko, a u tim rijetkim susretima, Nura bi joj napravila sok od ruža u potpuno prljavoj čaši, i onako nekako kao uvijek da je u onoj bijeloj spavaćici, sjedila joj preblizu i šaputala na uho.

- Uspjela sam, Nejrice... uspjela sam pobjeći. Oduvijek sam željela pobjeći iz sela, babo me jednom puškom zaustavio – oči su joj gorjele – A i gdje bih otišla?

Sljedeće dvije godine su bile pune događaja. Nejra je završila višu medicinsku, stari je otac umro, majka se preselila u stan u gradu s njom, a Rasimu i Nuri se rodio sin. Samir.

Nejri je bilo jasno da nešto nije u redu kad je jednom, uoči Nove godine, došla i zatekla Samira kako vrišti u kolijevci, a Nuru zaključanu u kupatilu. Rasima nije zatekla kući. Nakon što je smirila Samira, zalupala je Nuri na vrata od kupatila, i tako lupala dok ona nije otvorila. Izišla je s krpom preko čela, rekla da je Rasim na poslu i da je boli glava, i otišla spavati. Nejra je nahranila Samira kašicom koju je našla u kuhinji, spustila ga u kolijevku i otišla.

Nije prošla ni godina dana kad je njihova mama, ruke ukočene s telefonskom slušalicom, rekla da je zvao Rasim, da je Nura otišla i da je nema već pet dana. Iste se noći Rasim, tresućih ruku, očiju punih suza i sa Samirom u rukama, pojavio na njihovim vratima.

I tako je bilo njih troje. Pa je, kad je umrla majka, bilo njih dvoje. Nejra je ostala brinuti o Samiru, a Rasim je radio, krvavo radio, danonoćno radio. Kad nije radio, spavao bi. Nejri se nekad činilo da mu je nemoguće sjesti i jednostavno – biti. Pred spavanje, dugo bi grlio Samira i govorio mu: „Bit će šta će bit, sine. Bit će šta će bit“.

Bila je, onda opet Nova godina, Samir je imao šest godina, Rasim ruke i čelo izborane teškim radom, a Nejra vodu u nogama. Svejedno je skuhala nekoliko jela.

- Nejra, pa neće jesti bataljon vojske. Samo smo nas troje – rekao je Rasim, sjedeći za kuhinjskim stolom, Samir do njega.

- Normalno da ćemo pojesti, pa neću ja sama sve pojesti.

Hoće. Nejra je ustajala i noću, uz svijeću kako ne bi palila svjetla, kompulsivno jela.

Negdje oko pola dvanaest, Samir je zaspao. A Nejra i Rasim sjedjeli za jedva dirnutom trpezom i gledali polusmanjen novogodišnji program.

- Mogla je, možda, nekad da se javi – progovorio je Rasim iznenada, a onda, kao da se ispravio: - Makar zbog djeteta.

Nejra je šutjela.

- Mislim, voljeli smo se, zar nismo? Ne zaslužuje li to pola riječi, ne zaslužuje li to „Zbogom“...

Nejra opet nije ništa rekla, samo je uzdahnula, kratko.

- Da nije vas dvoje, znaš, da nije vas dvoje, ponekad, Nejra, ja ne znam čemu živim...

Nejra je razmišljala kratko, zatim ustala i vratila se s kutijom, otvorila je i izvadila smotak neotvorenih pisama. Na jednim je bila stara adresa, kuće u selu koju su sad izdavali, na poleđini adresa s Nurinim imenom i nekim prezimenom koje Rasim nije prepoznavao.

- Idem leć'- rekla je Nejra, presamitila ogrtač preko grudi i otišla.

Rasim je dugo gledao koverte. Zatim se nasmiješio, onako za sebe i šapnuo : „Bit će šta će bit“, i jednu po jednu kovertu spaljivao na dogorjele novogodišnje svijeće, i istresao pepeo u kutiju u kojoj su i bile, a koja je sad mirisala na dogorjeli plam. Pepeo je podsjećao na snijeg. Suh, sjeverni, još neustajao, bez srebrenog, šećernog preliva.

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba