Crtice iz susreta i razgovora s Budimirom Lončarom
Beograd, Havana i New York: susreti u različitim epohama kao sjećanje bivšeg diplomate na nedavno preminulog kolegu
Beograd
Bila je to jedna usputna komplikacija. Desila se netom po povratku iz Diplomatsko-konzularnog predstavništva (DKP) Štokholm u Beograd i preuzimanju pozicije šefa Odjela za Francusku, Beneluks, Španiju i Portugal. Radilo se o neuobičajeno usporenoj primopredaji pripadajuće kancelarije sa mojom prethodnicom, koja je dobila premještaj u inostranstvo, u jedan od DKP-a SFRJ. Dobijam prijateljsku dojavu da ne forsiram primopredaju. Uvažena koleginica – inače odlikašica u esnafu – uživa poseban status i zaštitu nadležnih kao bliska srodnica jednog visokog dužnosnika u Mornarici SFRJ. Strpljen-spašen, pristanem na dodatni grace period. Ali kada je isti prekoračila, lagano zatražim rutinsku deložaciju od strane nadležnih. Jer, trebalo se baciti na ozbiljan posao: dočekala me važna priprema posjete visoke državne delegacije SFR Jugoslavije Francuskoj.
Taj prvi pravi test uradim kako treba. U prevodu, set radnih papira – moj nacrt platforme, podsjetnik za razgovore, talking points, i svečane zdravice za rečenu posjetu – glatko su prihvaćeni na nivou Sektora bilaterale, potom u vrhu SSIP-a, te u Odboru za vanjsku politiku Skupštine SFRJ. Potom, ide šlag na tortu: budem pozvan u kabinet Budimira Lončara, tada zamjenika ministra vanjskih poslova. Sve gore navedeno izravno mi je ovjerio osobno Budimir Lončar, uskoro (od 1987.) posljednji ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije. Učinio je to ovim riječima: „Odlično ste ovo uradili, imate zasluženo mjesto člana državne delegacije u ovoj posjeti Francuskoj.“
Jer, tako se to radilo u vrijeme jednoumlja. Da, da, bila je to belle époque ovog istinski elitnog resora u SFR Jugolendu.
Havana
Godina je 2006. Kalendarski se fino namjestilo da se pred redovni septembarski skup Generalne skupštine UN-a u Njujorku, u „susjednoj“ Havani održava samit Pokreta nesvrstanih zemalja. Nadležni u MVP-u i Predsjedništvu BiH mudro odluče da pokrijemo oba događaja. Dio naše master delegacije za Njujork – u sastavu: Anton Rill, zamjenik ministra, moja malenkostu svojstvu šefa Sektora multilaterale i vrijedna savjetnica u Odsjeku za UN, Dragana Kremenović Kusmuk – usput navrati na taj skup u Havani. Istina, Pokret nesvrstanih već tada je bio samo sjenka bivšeg prestiža u zlatno vrijeme Maršala Tita, niti je Fidel Kastro, nažalost, bio u formi da stvar učinkovito iznese u ulozi domaćina.
Da ne dužim. Sasvim slučajno, u hotelskom liftu koji vozi izravno u salu samita Pokreta nesvrstanih, nađemo se: moja malenkost, sa perjanicama delegacije Republike Hrvatske – predsjednik Stipe Mesić i njegov savjetnik Budimir Lončar. Na prvu, primjetim i upozorim mog bivšeg šefa da ima trag od jutarnjeg brijanja na snijeg-bijeloj košulji. On mi se zdušno zahvali, a predsjednik Mesić priupita: „Poznajem Vas kao diplomatu Republike BiH, ali jeste li bili i u diplomaciji naše velike bivše?“ Na to će Barba Leko: „Ajme Stipe, pa pogledaj ga, zar ne vidiš da je skroz – moj!“
Njujork
Početak je prve posjete političkom Njujorku u svojstvu šefa Sektora multilaterale (2005). Ambasador Mirza Kušljugić, moj domaćin i apsolutno najbolji ikad šef Misije RBiH&BiH pri UN-u, elegantno mi je uzvratio za nekadašnje gostoprimstvo u Briselu. Uz ekstra bonus: radni doručak utroje na terasi tradicionalno našeg Kimberly hotela na Manhattanu sa Budimirom Lončarom, apsolutnom personom grata u prijestolnici plave planete. Riječi su nedovoljne i siromašne da opišu trilateralnu ugodu u tom osunčanom i opuštenom razgovoru na naše i svjetske teme – koje u diplomatskom žargonu zovemo tour d’horizon.
Naravno da smo smo se dotakli i kadrovske politike u bh. diplomaciji u kontekstu Dejtonskog/Pariskog sporazuma. Evo šta nam je meštar Budimir Lončar poručio na tu temu: „Ako je političko Sarajevo tamo pristalo na posebne odnose komšija i susjeda sa dijelovima (bivše Republike) BiH, onda bi ambasadori BiH u Beogradu i Zagrebu morali biti pažljivo odabrani ljudi – isključivo iz bošnjačkog korpusa.“
Supotpisujem.
Nedžad S. Hadžimusić
Digitalna demokracija, Prometej