Da sam o odlasku mislio isuviše često, i nije neka tajna. Tako barem svjedoče svi oni s kojima sam dijelio burek u sitne sate, mada se ja ne sjećam ni bureka više, a kamoli priča nakon trećeg džointa ili nakon dva bisa neke nepopularne metal ili rock skupine. Ali se jasno sjećam raskošne tjeskobe, slatke depresije i veličanstvene neimaštine. Kako su razgovori o odlasku svojevremeno bili endemski, tako su danas postali najbrutalniji mejnstrim. Više niko i ne preispituje zašto odlazi, već hvata svaku priliku da ode što dalje od Kraljevstva depresije, tjeskobe i neimaštine. Niti o povratku više iko razgovara, što je dovoljan razlog da me nesanica sustigne i glasno upita – a gdje bih se ja to vratio? I vidim već na prvom krugu nesanice da sam nikakav povratnik. Shvatio sam to kada sam odlučio da mi u slučaju smrti lokalne institucije razgrabe organe koji valjaju i daju lokalnim ljudima, a ostatak spale i prospu u prvoj opštinskoj luci. I sve to 2000 kilometara sjeverno od Kraljevine depresije, tjeskobe i neimaštine.

Pokušao sam se motivirati i novcem pa se već stavio pred svršen čin gdje tročlano Predsjedništvo BiH potpisuje memorandum u kojem se meni dodjeljuje 1.000.000,00 KM za svaku sedmicu provedenu u BiH u neograničenom trajanju. Nažalost, Komšić nije ni stigao potpisati memorandum, a ja sam već rekao da od toga nema ništa.

Dao sam si oduška zatim i izmaštao da mi EU-komesar daje neograničeni mandat apsolutne vladavine nad Republikom BiH. Međutim, nije jadni komesar stigao ni završiti cijeli ugovor čijem stvaranju su inače nazočile sve medijske kuće Evrope, a ja sam već dao petama vjetra.

Kao zadnji adut, izvadio sam Hepek ispod jastuka. Na uputstvu koje je napisano na 18 svjetskih jezika jasno piše da se jednom operacijom Hepeka može resetovati i do 10 miliona ljudi. Ni to nažalost nisam vidio kao dovoljno motivirajuće, jer prisilna resetovanja nikako dobro ne mogu završiti, što je diktator Tito najbolje pokazao u balkanskoj historiji.

Već je bilo jasno da od spavanja ništa neće biti, pa sam popalio sva svjetla, probudio čedovišta i ženu koja me poslala u pičku materinu dok sam kucao pitanje i poslao ga svim prijateljima sa slavenskog govornog područja koji više ne žive u BiH. Ovo su njihovi odgovori koji su stizali do jutra te iste večeri.


Tamara, EU

Ne bih se svojevoljno vratila u BiH, na to bi me jedino mogle prisiliti vanredne životne okolnosti i zasigurno bih vraćanje vidjela kao poraz. Bh. društvo je duboko istraumatizirano i oboljelo od teških bolesti. Previše je trauma, što ratnih, što poratnih – jer življenje u mafijaškom, pljačkaškom, konzervativnom kapitalističkom društvu skorojevića i sirotinje u kojem je nesnađenost pitanje časti ostavlja teške posljedice – upisano u taj prostor da bi ga se moglo popraviti za prosječnog životnog vijeka. Čak i kad bi se traume dalo izliječiti – što se neće desiti, jer se niko njima ne bavi – u BiH bi valjalo promijeniti doslovno sve osim prirodnih ljepota da bi to postala zemlja za život.


Alma, USA

Ja sam cijeli rat bila u Sarajevu i 1999. sam otišla studirati u Italiju i vratila se nakon dvije godine puna neke nade. Da možemo nešto promjeniti i da ne može nikako biti gore, već samo bolje. Da smo mi generacija koja će donijeti promjene. Zbog toga sam i bila u organizaciji SFF-a, MESS-a, velikih koncerata i slično. Vjerovala sam dakle u nešto, ali to nešto je ubijeno u pojam i nema ga više u meni. Čini mi se da je sada gore u Sarajevu nego netom nakon rata. Nakon Queer festivala sam završila u bolnici sa prijateljima i tu noć sam prvi put nakon povratka iz Italije poželila da odem. Shvatila sam da je naša uskogrudnost itekako opasna i nije samo u riječima. Na to mogu dodati i obične stvari kao što je redovno snabdjevanje vodom, pristojan gradski prevoz, pravni sistem koji će mi dati mogućnost da mogu nekoga tužiti ukoliko mi ne isplati plaću, da su ugostitelji ljubazni i da ima umjetnosti gdje god se okrenem. Nadam se da će se promijeniti odnos prema korupciji koja je dio kulture, te da ćemo početi ljudska prava primjenjivati na sve, a ne samo parcijalno i za one koji su u većini. Ja se trudim da odem kada god mogu, ali sumnjam da ću se ikada potpuno vratiti. Već odavno se osjećam da nemam stalnu adresu.


Alan, EU

Ja se nikada ne bih vratio u Bosnu jer će bit rat opet. Ali, pored tih uobičajenih stvari kao sto su nedostatak pravne države, nedostatak ljudskih prava, vladavina korupcije, nacionalizma i kvazinacionalizma kao i sve veći upliv religije u tekovine normalnog zivota koji mora biti oslobođen tog upliva, problem Bosne počiva na samom mentalitetu, na naviknutosti na jednodimenzionalno razmišljanje koje vuče korijene još iz Juge i koje je pojačano ratom i poslijeratnim življenjem u kojem svako svakog mrzi ili mu zavidi pa ga tek onda mrzi. Promijeniti mentalitet jednog podneblja je užasno dugotrajan proces, ako je uopće u potpunosti moguć. Jer realno, ne mrze ljudi tamo samo pedere, ljudi mrze sve, mizoginija je toliko sveobuhvatna da protektorat ne bi pomogao. Mrze na kraju krajeva svog komšiju čim dobiju priliku da ga mrze. I umovi su tako zatvoreni da ih moraš kolcem otvarati. Ali priroda je super, i turistički potencijali koji se nažalost, recimo u Jajcu, gube u konstantnom navlačenju između HDZ i SDA. Tako da imaš nekoliko nivoa problema, političari jesu jedan nivo, ali umni zatvor stanovnika je definitivno taj nivo koji je najteže promijeniti.


Mina, Australija

Svakim danom sve manje razmišljam o tome jer Ema raste, a to nije njen svijet. Fali novac, normalan i siguran, ali ne samo meni nego svima oko mene, jer ne možeš gledati kako ljudi oko tebe nemaju šta da jedu. S tim dolazi i sve ostalo.


Miloš, EU

Prva stvar je da nas ne šikaniraju na granici kada dolazimo. Da se ne ophode prema nama kao prema nekakvim beračima novčanica i da treba tu berbu da dijelimo sa njima. Priča o zelenom kartonu i kako je BiH specifična zemlja, a mi se, eto tu ne snalazimo, jer dugo živimo na Zapadu, je potpuni provincijalizam, da ne kazem seljakluk. Druga stvar je rasistički odnos prema ”ljudima sa strane”: moju djevojku Šveđanku je jedna domorotkinja izgurala iz reda u supermarketu rekavši joj da je ona ”tu bila prva”, misleći, valjda, na njen domorodački status (to joj je prevela jedna naša cura u redu za kasu koja živi u Švedskoj). Dakle, omniprisutna nekultura i primitivizam je posljedica mentalnog stanja. Po meni je, ipak, najveći problem subjektivizacija doživljaja, od čega pate i nešto veće nacije, poput švedske. ”Moraš ići tamo, najbolja večera...”. Najbolja večera u ”elitnom” restoranu je lošija od hrane u menzi moje bolnice. Šta hoću reći: nemojte se ljudi razbacivati nekakvim ekspertizmom u stvarima o kojima nemate elementarno znanje, dakle fine dining, geopolitika, odlasci na more (nije najvažnija stvar na moru fizička blizina Jadranu. Nije teško prohodati, potrošiti koju kaloriju sa đurđevdanske slave kod kuma). Opiši svoj doživljaj, ne nameći. Promjena mindseta je nužna i bolna, ali vodi nečemu - napretku. Sve što sam naveo je zaključak potkovan empirijom na velikom bosanskohercegovačkom uzorku od Trebinja do Bosanskog Novog, i od Bijeljine do Lištice (uzorak obišao u zadnjih par godina). I sve je iz dobre namjere. Ne pokušavam bilo kome šta objašnjavati jer je to Sizifov posao, ali uzvratim onima kada meni žele soliti pamet sa ”Ne živiš ti ovdje i ne znaš”, da im samo mjesto rođenja i boravka ne daje imunitet protiv ospica i gluposti.


Vlatka, USA

Vrijeme je novac a Bosna toga ima i previše (mislim slobodnog vremena), e to je jedino ono što ni jedna druga zemlja nema u tolikom obilju, tako da ima osnovni uvjet za uzgoj vjerskih zajednica jer rijetki su oni koji u današnji vakat imaju vremena da poste, klanjaju pet puta ili da mole krunicu. Ako možemo nekako Tita vratiti među žive onda se i ja vraćam u Zenicu, ili barem da Trump bude predsjednik nove Jugoslavije sa svojom Slovenkom.


Kenan, EU

Moj odgovor je kratak: Ništa. Ja sam predugo u Švedskoj i naviknut sam na ovaj način života. Ne vjerujem u vraćanje nazad, nemam neki osjećaj nostalgije, svijet se ionako smanjio, Bosna mi je par sati leta. Možda se nekad vratim ako naprave autoput i brzu željeznicu do mora. Ja kad pomislim da Haris Zahiragić može biti šef ili profesor mojoj djeci dođe mi da promijenim ime u Kenneth.


Amra, EU

Ja teško da bih se ikada vratila, moj život je sad negdje drugo, ali da bi to uopšte ikad bila opcija, bilo bi neophodno da BiH postane pravna država. Ne mogu da odgajam djecu u sistemu kojem ne vjerujem, i koji radi protiv svojih građana.


S., EU

Šta bi me navelo da se prijavim na svoju staru adresu? Evo ova rečenica me baci u maštanje rješenja možda i mog najgoreg problema koji sam imala u Bosni i Hercegovini: Prava podstanara. Selila sam se šesnaest puta u rodnom gradu i nijednom nisam imala nikakav ugovor, o otkaznim rokovima i održanju privatnosti da ne pričam. Pod hitno donijeti neki zakon o kažnjavanju nelegalnog izdavanja stambenih i poslovnih prostora. Željela bih i više razumijevanja, a manje predrasuda među ljudima. Željela bih da svako ima pravo da bude ono što želi i ono što jeste u granicama zdravog ljudskog razuma. Više slobode govora i bolje obrazovanje sa manje teorije i više prakse se isto nalaze na listi maštarenja za moju domovinu. U škole također uvesti planinarenje kao vid tjelesnog obrazovanja.

Admir Rahmanović

Prometej.ba