Izvor Une: tko dobije pobjedu na terenu, taj ju je dobio i na papiru
Jedini uspješan način da se postigne zaštita prirode jest neposredna akcija, fizičko onemogućavanje radova na terenu
Izvor fotografije:
Prosvjedi oko izvora Une, iznimno vrijednog mjesta prirode na kojem se hrvatska vlast osilila dati dozvolu za gradnju hidrocentrale, pokazuju stvarno shvaćanje prirode u hrvatskoj administraciji, koje se ni za jotu nije promijenilo pukim usvajanjem zakonskih rješenja Europske unije.
Još više nam potvrđuje neveselu spoznaju da okoliš i priroda nisu sami po sebi ništa vrijedno, i da će, ako išta u ovom i sličnim slučajevima doprinose njihovoj zaštiti, to biti neki aspekt tradicionalne politike koji je, ako ne porodio, onda ojačao i bitno oblikovao i same prosvjede.
Ta se tradicionalna politika najbolje aktivira kroz sukobe dviju većih društvenih grupa, koje se kod nas najjasnije artikuliraju etnički, premda je moguće da budu koji put i drukčije zaodjevene.
Gotovo svaki put kad je nastala glasnija, ponekad i uspješnija „ekološka“ pobuna, to je bilo više zbog tradicionalno-političkih, a manje zbog okolišnih vrijednosti: Vrilo u Sinju, Gornji horizonti i HE Ulog u Hercegovini, odlagalište atomskog otpada kod Dvora na Uni… Stoga pobuna oko Une ima neke važne preduvjete za uspjeh: zahvat je srpska manjina prepoznala kao vlastitu ugrozu, a kao dionici su se prepoznale razne skupine iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te poklonici prirode iz širih krajeva. Dakle, iako se radi o napadu na najviše prirodne vrijednosti Hrvatske, koje imaju univerzalnu važnost, one same sebe ne mogu obraniti.
I ovom prilikom se uspavana stručna elita u zaštiti okoliša i prirode u Hrvatskoj otvorila opravdanim kritikama politički marginalnih skupina. Brojne kritike – ponavljam: opravdane! – dolaze iz BiH, ne samo sada zbog Une nego i ranije zbog odlagališta nuklearnog otpada. Istodobno, znatan dio njih nije primijetio problem kod nekih od najtežih oblika kršenja okolišnih vrijednosti poput gradnji termocentrala.
Samo za usporedbu, smeđi ugljen ima najvišu stopu smrtnosti od svih izvora električne energije, 32.72 smrtnih slučajeva po teravatsatu proizvodnje električne energije. Drugi je s upola manje žrtava lignit, a najmanji broj smrtnih slučajeva pripisan je proizvodnji električne energije iz solarnih izvora – 0.2, dok je broj smrtnih slučajeva iz atomske energije jedva nešto viši, 0.4, ali opet na dnu (https://www.statista.com/statistics/1324252/global-mortality-from-electricity-production). Naravno, ovaj tekst ne zagovara ni atomsku energiju ni gradnju odlagališta kod Dvora na Uni, samo pokušava racionalno situirati zaštitu prirode.
Javili su se i vodeći ljudi NP Una, koji s pravom kažu sve što kažu. Samo, ne kažu da su sve razine vlasti u BiH i oni otkad su na snazi, radili to isto ovoj rijeci. Na primjer, prilikom donošenja prostornog plana NP Una, negdje krajem desetih godina, teritorijalni opseg parka smanjen je u korist rudnika gipsa. Tada se kao potencijalni koncesionar spominjala francuska tvrtka Lafarge. Vodeći lokalni političar Hamdija Lipovača je to branio riječima: „Da, mi želimo turizam, ali ne želimo biti gladni hljeba“. U to vrijeme se na susjednoj rijeci, Korani, odnosno Plitvičkim jezerima, jasno ocrtavao najuspješniji hrvatski nejadranski turistički projekt. Zatim, u tom prostornom planu su ostavili mjesta za jednu „staru vodenicu“, što je zapravo bila krinka za mini-hidrocentralu, dok je ranije bilo uobičajeno da se plavljenje sela uz Unu ublažavalo prokopavanjem sedre koja je ključni element zaštite u tom parku. Aktualni Plan upravljanja Nacionalnim parkom Una (2011) radio je Elektroprojekt iz Hrvatske, konzultantska tvrtka HEP-a, glavni inženjer bio Stjepan Mišetić, poznat iz najvećih sukoba udruga za zaštitu prirode u Hrvatskoj. Konačno, bilo bi korisno napraviti dubinsku analizu koliko su stvarno za petnaestak godina djelovanja parka u njemu povećali inače prilično slaba znanstvena istraživanja i produbili znanje o prirodi Une.
Hoću reći, ovaj slučaj potvrđuje da je stvarno razumijevanje prirode u resorima administracija Hrvatske i Bosne i Hercegovine slično, gotovo identično, iako je formalno zaštita okoliša u Hrvatskoj trebala biti neusporedivo veća. Generalno, i na jednoj i na drugoj strani se hvale kako imaju veliku proizvodnju struje iz obnovljivih izvora, pri čemu je obnovljivost shvaćena mehanički, kao puka vodena masa, dok se s legitimnih ekoloških gledišta takva proizvodnja smatra najvećom prijetnjom biodiverzitetu u Dinarskom kršu.
Iako je svakom iole slabijem poznavatelju prirode jasno da se takve stvari ondje ne rade, hrvatska vlast ne vidi načelno ništa loše u ideji da se na Uni napravi hidrocentrala. Ona ničim nije osudila taj potez koji je protivan zdravom razumu i koji vrijeđa sama načela zaštite prirode. Niže razine se pravdaju nekakvim inspekcijama koje bi mogle potvrditi da je sve načelno u redu, da su malo pogriješili u izvedbi, i tako bi ostavile otvoren put za zahvat. Nitko od njih ne vidi izvor Une kao simbol izvora života, koga se ne smije dirati.
Uzgred, speleoronioci DDISKF-a su 2016. ronili izvor Une i s dubinom od 248 metara postavili rekord u Hrvatskoj, a koliko mi se čini, i u Dinarskom kršu, toliko svojstvenom jamskim izvorima kakav je ovaj Une (Cetina, Bunca, Ombla…). Una nakon kratkog toka kroz Hrvatsku, kraćeg od deset kilometara, ulazi u Bosnu i Hercegovinu gdje je zaštićena drugom najvišom kategorijom nacionalni park i trenutno je u tijeku postupak upisa na Svjetski popis zaštićene prirode UNESCO-a. Da su vlasti NP Una bile barem djelomično brze na izradi kandidacijskoj elaborata, što su trebale napraviti do veljače 2024., kao što su brze na jeziku oko izvora Une, martinbrodski slapovi i sedrene barijere bile bi zajedno s Vjetrenicom, također iz BiH, 26. 7. 2024. upisane na taj Popis. Ali, bi li i ta nepobitna spoznaja da je priroda Une univerzalno važna, promijenila njezin tretman s bilo koje strane granice?
Da su tradicionalne političke vrijednosti važniji faktor u okolišnim politikama hrvatske vlasti od vrijednosti koje su imanentne prirodi, najbolje je pokazala opstrukcija serijskog upisa Dinarskog krša na Popis svjetske baštine u hrvatskoj vlasti 2010-2015. U tom slučaju je hrvatskoj vlasti bilo važnije interno razračunavanje sa slovenskom vlasti od stvarne zaštite prirode. Njezin odnos prema Uni posve je u skladu s time. Jer, kako može vlast države u kojoj izvire Una, i čija granica ide po toj rijeci desecima kilometara, posebno po najvažnijim dijelovima do Martin Broda i oko Štrbačkog buka – ovdje je puno važnija nedjeljivost tamošnjih ekosistema od jurisdikcije – kako dakle ta vlast može smatrati manje svojom tu rijeku od nekih lokaliteta u Srednjoj Bosni, Lašvi ili Žepču, za koje se hvali da izdvaja sredstva i tetoši im da su im važni?
Šta je priroda za tu vlast? U ovim dokumentima, to su „katastarske čestice“ u kojima nema ništa posebno vrijedno, ni lijepo, ni zanimljivo, ni uzvišeno. Tek komad teritorija koji se može dalje dijeliti na iste takve bezlične i spajati s istim takvim većim bezličnim „katastarskim česticama“. Ni najreduciraniji administrativni postupci poput dozvole za hidroelektranu na Uni nemaju tu čemu naštetiti. Strategija ubijanja cjeline i ubijanja smisla u cjelini uvijek se u takvim aktima i sustavu pokazuje kao nešto što je relativno korektno, što je prihvatljivo i što, ako se i pokaže da ima neke negativne aspekte, ima „protumjere“. Odstupnica u mjerama ublažavanja negativnih utjecaja ima prije svega smisao u nastavljanju iscrpljujućeg i besmislenog administrativnog postupka.
Upravo je taj sustav, koji nas tobože nezainteresirano uvjerava da se ništa loše ne događa, učinio da u Europi danas imamo osamdeset posto staništa u lošem stanju i da zbog gubitka životnog prostora pred našim očima izumire više vrsta nego tijekom amblematičnog sloma prije 65 milijuna godina. Zbog tog sustava sve češće za sebe otkrivamo kako nas neke nove i ranije nepoznate boleštine smaraju i odnose nama drage osobe, a nitko nizašto nema nikakav dokaz. Doduše, od posljedica se počesto spominje klimatsko zagrijevanje Planeta, od čijih tekstova nerijetko okrećemo glavu vjerujući da barem pola tih strašnih stvari portali nabrijavaju zbog klikova.
U dominantnom shvaćanju, priroda je daleko od nas i nema s nama ništa. A zapravo je ona sve oko nas i u nama. To smo, prije svega, u „čistom“ biofizičkom smislu. Zatim, naša svakodnevna iskustva su nezamisliva bez prirode, jer je naš život oblikovan po njoj. Primjerice, sustav naših sjećanja bi se srušio bez prirode, jer su često okačena i poslagana u krajoliku. Prema nekim mišljenjima, ona je okvir našeg najdubljeg i najskrovitijeg doživljaja sebe u svijetu. Poznati psihoanalitičar James Hillman, dugogodišnji ravnatelj Jungova instituta, kazao je da je onaj iznenađujući uzdah koji ispustimo kad po prvi put ugledamo neki očaravajući prizor, neki poseban krajolik, zapravo naš estetski odgovor na zahtjev univerzuma da uskladimo dušu sa svijetom.
Nasuprot toga, obezličenje prirode, jednako kao i besmislene mistifikacije umjesto da se o njoj kaže nešto sadržajno, u službi je izručivanja prirode industriji i kapitalističkom profitu. U konkretnom slučaju, to je strategija obmane o prirodi u kojoj dobro planirani zakoni i podzakonski akti, koje promiču gomile nemuštih službenika, omogućuju investitoru da uvijek bude u pravu.
Zato, jedini uspješan način da se postigne zaštita prirode, jest neposredna akcija na terenu, fizičko onemogućavanje radova na terenu. Pa koliko smo spremni na to, toliko će nam bog i pomoći. Tko dobije pobjedu na terenu, taj ju je dobio i na papirima. U ovom slučaju ne treba smetnuti s uma ni pomoć političke snage koju ima srpska zajednica u Hrvatskoj preko stranke koje je u vlasti.
No, bez obzira na jedno ili drugo, sve pokazuje da smo daleko od točke zaokreta u shvaćanju ekološke politike, osim kad je u pitanju jedna politička opcija u Hrvatskoj i neke rubne društvene grupe koje joj naginju. U BiH, takve političke snage još nema. Sva bi intelektualna javnost trebala stalno pokretati najširi dijalog o shvaćanju prirode, jer se taj zaokret može postići samo kroz društveni koncensus, na ispravnim temeljima i uz artikulirano usmjeravanje.
Ivo Lučić, Prometej.ba