Nova u 'Holandskoj Veneciji', s kengurima i Putinom
Ispostavilo se da se iza otmjenog imena chalet krije neka vrsta ovećeg autobusa, samo bez točkova
Već dvadesetak godina Novu godinu, naš najveći praznik, dočekujemo u nekoj iznajmljenoj kućici u Holandiji, Belgiji ili Njemačkoj. Ali, ovog puta smo mislili ostati kući. Većina prijatelja pasivni, introvertni, pa nam dosadilo da uvijek mi preuzimamo inicijativu i tražimo povoljan smještaj i zgodnu lokaciju.
No, nekoliko sedmica prije ulaska u novo desetljeće, nazvali nas prijatelji, bračni par – on iz malog mjesta u Bosni, ona holandska Ruskinja – sa željom da negdje skupa proslavimo najluđu noć. Kad smo se malo presabrali, brzo krenusmo u potragu, bojeći se da je u pitanju nemoguća misija. Jer, Holanđani i za manje značajne praznike smještaj rezervišu pola godine, pa čak i godinu dana unaprijed!
No, svi smo se svojski bacili u virtuelnu potragu, pa smo relativno brzo našli nešto što je izgledalo povoljno: chaletje u kampu kod sela Paasloo, na sjeveru Holandije. Tri spavaće sobe, dnevni boravak, kupatilo, grijanje, wifi, netflix… A Cijena? Riječnikom sir Olivera: prava sitnica!
Moram priznati da je D. odmah rekla da njoj tu nešto ne štima, ali… Mi muški uvijek sve najbolje znamo, zar ne?
A da je to uvijek katkad veoma rastegljiv pojam i da naše Bolje Polovine nerijetko to zaista i jesu, pokazalo se odmah po dolasku u kamp. Ispostavilo se da se iza otmjenog imena chalet krije neka vrsta ovećeg autobusa, samo bez točkova. Dnevni boravak sa uskom ugaonom sećijom i tri stolice, kuhinjica, tv s ekranom za koga ti treba dooobro povećalo, i to je, uglavnom, sve.
Lažem. Ima i mali električni radijator, nedovoljno jak da zagrije čak i takvu prostorijicu.
Što se tiče spavaćih, one su sve imale jednu veliku prednost: toliko su, naime, malešne da vam partnerica, sve i da hoće, ne može nikud pobjeći! Dok se ona, u onih dvadesetak centimetara između zida i ruba kreveta “probije” do vrata…
U mom konkretnom slučaju to je zaista plus. Naime, za navlačenje proteze mi treba oslonac: zid, štap, rub komode i sl. Ovdje nisam imao takvih potreba. Toliko je tijesno da čak i kad bih htio pasti nemam kud, osim na krevet!
U dvije i po riječi: hladno i skučeno.
Sreća da smo došli kasno popodne. Dok smo istovarili svu silu hrane i pića i smjestili se po sobicama kao iz Hobita, eto mraka! A onda je sve bilo lakše: drmneš dva-tri konjaka, malo zameziš i zapjevaš - i glečer bi se otopio!
Sutradan, nakon par sati stolovanja u kaputima - napolju minus, a sobna oko šesnaest – nekom padne na pamet da sjednemo u auta i odemo do šesnaest kilometara udaljenog Giethoorna, zacijelo najpopularnijeg sela u Holandiji.
Giethoorn je nekad bio poznato nalazište treseta, usljed čijeg je iscrpljivanja selo sve više tonulo. Da bi prevozili sredstvo za ogrev, ljudi su prokopavali kanale, pa je danas to seoce od 2.765 stanovnika međusobno povezano sistemom vodenih prolaza nadsvođenih velikim brojem ljupkih drvenih mostića. Zato je Giethoorn nadaleko poznat kao “Vodeno selo” ili “Holandska Venecija”. No, ti kanali nisu samo za ukras. Želeći da zadrže tradicionalni karakter sela, njegovi žitelji su kroz njega propustili samo jednu pješačku i biciklističku stazu, tako da je automobilski saobraćaj u centru zabranjen. To, opet, znači da u nabavku, ali i doktoru i posjet prijateljima, htio-ne htio, moraš ići čamcem koji ovdje zovu punter. Njime se upravlja dugačkom drvenom motkom, stojeći, pa veslači u Giethornu neodoljivo podjećaju na gondolijere. Prije su i djeca u školu išla na taj način, ali sad više toga nema. Mladi otišli u gradove, za boljim životom i većom zaradom, a u selu ostali uglavnom stariji, tako da je škola prije izvjesnog vremena zatvorena.
No, ako ste mislili da u Giethoornu nema života, grdno se varate! Iskopavanje treseta je okončano još u 18. vijeku, i od tada se selo, uz nešto stočarstva i poljoprivrede, polako okreće ka turizmu. Pravi bum je nastao ne tako davno, kad su ovo prelijepo mjesto otkrili Kinezi. Njima je Giethoorn sad, uz Amsterdam, obavezna tačka pri posjetu Niskoj Zemlji. Dođe ih više od 350.000 na godinu, tako da se ukupan broj turista u selu od par stotina duša penje na više od jednog miliona!
No, ima i druga strana medalje. Kao i u svim turističkim mekama svijeta, prevelik broj turista i ovdje predstavlja ozbiljan problem. Para je svakom draga, ali se žitelji bune da “ne mogu da dišu” od ljubaznih, ali nasrtljivih turista sa selfi-šćapovima. Ulaze u dvorišta, negiraju zabranu vožnje i auta parkiraju na travnjacima. Mnogi čak misle da je Giethorn zabavni park poput Diznilenda, pa pitaju kad se selo “otvara”, a kada “zatvara”!
***
Predzadnjeg dana Devetnaeste uzimamo karte za obilazak sela kanalima, vodom. Sjedamo u oveću, zastakljenu brodicu u kojoj vlada ugodna temperatura. Konačno da se malo ugrijemo!
A zapravo je vrijeme sasvim ok. Suho, sunčano i tek malo prohladno. I dok slušamo čavrljanje gondolijera na engleskom – i danas su većina turista stranci – sa okolnih pašnjaka i livada dopiru jake ekspozije. Za boertjes (seljake) je Nova očito već počela. Jer, dok u većim gradovima za najluđu noć još i možete vidjeti lijep vatromet, na selima je glavna zabava praskanje. Ovdje se per capita puno više love daje za karbit i barut nego za bogatu trpezu.
U daljini opet gruhne kao iz topa. To dječurlija, a bogami i stari kenjci, potpaljuju bure baruta: u metalne posude za mlijeko stave karbit, potpale fitilj, posudu zatvore poklopcem, i rokaj!
Da ti roknu samo dvije…Nemate vi pojma šta je rokanje, jarani moji!
(Izgleda da je tradicija petardiranja neuništiva. Da malo ubrzamo film: mada mediji stalno “trube” o opasnostima od nestručnog rukovanja veselom pirotehnikom, i ove godine je bilo puno teških nesrećnih slučajeva izazvanih neodgovornom upotrebom petardi. Tako se baš u mom mjestu, Arnhemu, desila teška porodična tragedija. U holu jedne zgrade dječurlija stavila petarde na stari kauč namijenjen otpadu, pripalila ih i tako izazvala požar. Šejtan je htio da se baš u tom trenutku s jednog od gornjih spratova liftom spušta cijela porodica: muž, žena, kćerka od osam i sin od četiri godine. Kad su se trebali spustiti u prizemlje. vatra je dohvatila električne instalacije, lift se zaustavio i nesrećni ljudi su se našli u stravičnoj klopci. Muškarca i dječaka zagušio dim, a majka i kćerka, srećom, spašene. Vinovnici: dječaci od 12 i 13 godina.)
Srećom, pejsaž kroz koji lagano plovimo je toliko čudesan da uskoro više ne marim za udaljene eksplozije. Kuće iz pretprošlog vijeka a sjajno očuvane, sa slamnatim krovom i savršeno uređenim vrtovima i travnjacima, na brežuljcima i malim ostrvima, s kopnom povezane malim drvenim mostovima koje namjesto Atlasa ili vodenih džinova podupiru drveni kolčevi i stubovi.
Sve klizeći po vodi, izlazimo na prilično veliko jezero. Ono je sastavni dio nacionalnog parka Weerribben-Wieden. Ovaj park čini 6 000 hektara jezera, bara i močvara poznatih po jedinstvenoj flori i fauni.Tako, recimo, uz sve ostalo ovdje imate i pravu dolinu leptirova!
Pažnju mi privuče jedna kuća na vještačkom ostrvu s otvorenom šupom punom puntera. Na velikoj tabli piše: Groepsaccommodatie, grupni smještaj. Kako li oni ostaju suhih čarapa, kad ozgo pljusne i baš zagusti?
No, za Holanđane ne treba brinuti kad je voda u pitanju. Oni su odavno navikli na sve ćudi H2O, pa se već odavno ne bore sa vodom, nego nastoje da žive u skladu s njom.
Kao da čuje o čemu razmišljam, naš šarmantni vodič veli: “Ovdje vam je svaka kuća bogataška. Svi u podrumima imaju toliko vode da od nje komotno mogu napraviti bazen!”
Kad smo napravili puni krug vodom, odlazimo do obližnjeg supermarketa - kod kojeg takođe grme petarde - da kupimo oliebollen, slatke uštipke koji se oko Nove godine u Holandiji tamane u tonama. Neće moći. Sve razgrabljeno. Razočarane, žene odlaze dalje u potragu, a muški natrag u kamp. U onaj mlaki kavez, ali s našom muzikom, mezom i pićem.
***
Nismo čestito ni posjedali za sto, kad na vrata kuca Richard, gazda objekta, noseći punu vrećicu slatkih uštipčića. Toliko smo se obradovali da mu ni ne spominjemo sve mane (pre)skromnog smještaja. Kad je otišao, napravimo par fotki i pošaljemo ih damama: “Treba li vam možda vrućih oliebollen?!”
Poslije toga, na prijedlog ruskog prijatelja, svečano iskapimo čudan koktel: bijelo vino s konjakom. Nema kod Ruja labavo!
***
Prvog januara polako, k’o grogirani, šećemo velikim parkom u kome je smješteno niz chalet-a sličnih našemu. Od sinoćnjeg dočeka u amanet mi ostali pun trbuh, malo “nakvasala” glava i neke lijepe, stare ruske pjesme koje su sjetno pjevali naši santpeterburški prijatelji.
Zapravo je za nas Nova godina počela sat ranije! Prijatelji u jedanaest na internetu pronašli neku rusku tv-stanicu, pa smo se, sve uz Putinovu kratku zdravicu – upicanjen, odmjeren, mrtav ozbiljan - već tada proslavili ulazak u dvadesete.
Nakon toga smo malo raspravljali o licemjernom o odnosu Zapada prema Rusiji. Ovdje se često odnose kao da ništa što dolazi s one strane Urala ne valja. “A onaj pijanac Jelcin im je valjao. Pa da, kad su ga mogli muntati za sanduk viskija. Ma, draže im je američko govno od najboljeg ruskog kavijara. A Amerima ne smiju ni da prdnu!” sjetim se jadikovke jednog starog frenda.
(Već za par dana se pokazuje da čovjek nije (bio) daleko od istine: Trump izvodi još jedan akt državnog terorizma, na aerodromu u Bagdadu pomoću drona ubijajući iranskog generala. Za ministra vanjskih poslova Holandije – legitiman čin! Bojim se i da zamislim šta bi se desilo da ga je, kojim slučajem, Putin smaknuo.)
Nogu za nogom, u rijetkoj šumici dolazimo do neobične životinjske farme oivičene žičanom ogradom: koke i paunovi, lame i kenguri, na krajnjem sjeverozapadu Holandije! Nigdje biljetarnice, čuvara, znaka da se tu nešto treba platiti. Životinje slobodno šeću, skaču ili stoje u mjestu, šćućurene od studeni. Iz torbe jednog od osam kengura viri glava mladunčeta. Dva ili tri su bijela, kakve još nikad nisam vidio.
Da nisu posijedili od velike vode i studeni? I, ko li ih je iz Australije ovdje presadio, u ovu vlažnu močvaru?, dumam. A onda se sjetim užasnih požara koji upravo haraju tom dalekom zemljom. Neka ih, zasad im je bolje čak i ovdje nego tamo.
I dok u hodu razgledamo floru i faunu, primijetim da, s one strane žice, jedna tusta, oveća kokoška u stopu prati mog druga, veselog Bosanca. On korača, a ona sve za njim skakuće.
“Vidiš li? Uvijek je bio ‘otrov’ za koke”, šeretski mi namigne njegova supruga.
Njemu usta od uha do uha. “Pusti sad to. Nego, ‘ajmo se mi lijepo pakovat’, pa kući. Da se pošteno ugrijemo.”
“A koka?” zezam ga ja.
“Neka je. Čekaće ona mene i dogodine.”
Goran Sarić
Prometej.ba